The Bambi Molesters: “Nismo prerasli surf-rock”

Bambiji ponovo surfaju! Nakon poduže diskografske pauze, singlom “As The Dark Wave Swells” The Bambi Molesters najavili su novi album, ali i povratak koncertnim aktivnostima.

Istoimeni novi album u prodaji se nalazi već tjedan dana, a uoči skorašnje zagrebačke promocije u Teatru &TD porazgovarali smo s basisticom Ladom i gitaristom Daliborom te saznali sviraju li još uvijek surf-rock, namjeravaju li izdati live-album, što slušaju na putovanjima i po čemu pamte The Crampse.

U intervjuu za VIP Music Club LP Chris Eckman, producent vašeg novog albuma, izjavio je da bi on osobno “bio oprezan nazvati ono što vi svirate surf-glazbom, budući da smatra da ste prerasli taj žanr te da sad svirate instrumentalnu rock-glazbu”. Možete li komentirati tu njegovu izjavu?
Dalibor: Ne bih rekao prerasli, nije on to tako mislio. I mi mislimo da sviramo instrumentalnu rock-glazbu, ali nema to veze s prerastanjem. To zvuči kao da smo bili bolesni pa sad smo se izliječili. Jednostavno smo, neću reći ni evoluirali jer bi to značilo da smo bili amebe ili nešto, nego smo jednostavno malo narasli pa sad malo drugačije sviramo.Lada: Mislim da to nije stvar kvalitete, već da se radi o deskriptivnom pojmu, jer kada kažeš ‘prerastao’ zvuči kao da prvo sviraš nešto što je manje vrijedno.

Dalibor:…to možeš gledati u okviru žanra, ljudi isto misle da smo mi u okviru tog žanra drugačiji pa smo na neki način ‘ajmo reći pomaknuli granice tog žanra. Makar, ja barem nemam mišljenje o sebi kao o nekom čovjeku koji nešto eksperimentira…

Nedavno ste proslavili 15-godišnjicu rada u sisačkom klubu Skhwat, u gradu iz kojeg dolazite, možete li reći nešto o tih 15 godina vašeg djelovanja, prisjetiti se možda prvog nastupa?
Lada: Prvi nastup bio je 15.12.1994., nedavno smo saznali točan datum jer nam jedna prijateljica ima rođendan taj dan pa je rekla da se sjeća koncerta. To je bilo u Sisku, u klubu koji sada više ne radi, a gdje su se održavale tzv. večeri za nove bendove. Nastupili smo s još dva ili tri benda, sjećam se da je bila dobra svirka, ali detalji mi nisu ostali u sjećanju. Svih petnaest godina sviramo u istoj postavi. Imamo veliku zajedničku ‘kilometražu’ i to nam je po mom mišljenju prednost. O nekim stvarima više jednostavno ne moramo razgovarati, one se podrazumijevaju i same od sebe sjednu na svoje mjesto.

Pređimo na novi album. Spot za naslovnu pjesmu albuma “As The Dark Wave Swells” radio je mladi Nijemac Marc Littler koji je vašu glazbu uvrstio na soundtrack svog filma “The Road To Nod”. Kako je došlo do suradnje s Marcom?
Dalibor: Pa jednom ili dva puta smo pili skupa s Marcom (smijeh) i uvijek je htio napraviti spot. Sad se poklopilo da je radio igrani film pa je dio kadrova zapravo izmontirao na našu glazbu. Tako da se ne radi o tome da smo mi imali glazbu u njegovom filmu… jel’ to sad razbilo misteriju spota? Ljepše zvuči da je radio spot, hahaha!

To mi je bilo zanimljivo zbog činjenice da sam primijetila kako je skoro svaki vaš spot radio neki drugi redatelj – “Ice & Pinewood Trees” radio je pokojni Vedran Šamanović, “Theme From Slaying Beauty” Gonzo, dva spota je radio Vjeran Pavlinić, na početku ste surađivali i s Peđom Ličinom – obično bendovi kada se ‘pogode’ s nekim ostanu vezani uz istog redatelja…
Lada: Pa zanimljivije je kad se nešto mijenja. Onda vidiš kako različiti ljudi doživljavaju našu muziku, jer mi obično redatelju spotova dajemo potpuno slobodne ruke. Evo, u slučaju najnovijeg singla, s Marcom smo se posljednji put vidjeli prije četiri godine i on je spot napravio sâm. Mislim da je odlično montiran, u potpunosti prati ritam i atmosferu pjesme, ispao je super.

Ovoga puta na albumu nema tako zvučnih imena kao što su članovi REM-a, ali novost je da ste na pojedinim pjesmama ugostili gudačku sekciju – možete li ukratko predstaviti goste na albumu?
Lada: Na albumu svira Luka Benčić iz My Buddy Moose, svira i Chris Cacavas iz Green on Red, zatim Boris Mohorič, Andrej Jakuš, Oliver Ereš, Borna Šercar… A gudači su bili super, radi se o gudačkoj sekciji Zagrebačke filharmonije, Chris je radio njihove aranžmane. Htjeli smo pjesme nekako obogatiti, isprobati kako je to kad se uključe instrumenti koji su možda neočekivani.

Dancing Bear nedavno je objavio i vinilno reizdanje albuma “Intensity” čime je kompletirana vaša diskografija na vinilu. Dalibore, rekao si u jednoj radijskoj emisiji da niste bili zadovoljni masteringom tog albuma te da ste ga zato odlučili ponovo izdati. Ujedno, na tržištu kao što je hrvatsko potražnja za originalnim nosačima zvuka prilično je mala, no u zadnje vrijeme kao da se događa neki revival vinila. Što ti kao audiofil misliš o tome i je li vas možda i to djelomično potaklo na objavljivanje vinila?
Dalibor: Mastering se tih godina tehnički radio drugačije… sad je neka druga tehnologija na raspolaganju. Bili smo u situaciji da smo prodali većinu diskova i htjeli smo vinilno reizdanje. Bio je to logičan potez sad kad imamo super čovjeka za mastering koji s nama surađuje još od albuma The Strange, pa smo pomislili zašto ne napraviti da reizdanje bolje zvuči. Kad smo radili drugi album nismo imali velik budžet, nemamo recimo ni originalne snimke, nikad ih diskografska kuća nije otkupila. No iskreno, ja sam bio opterećen tiražama možda prije nekoliko godina, ali sada stvarno niti znam tko to kupuje niti koliko će ih se prodati, jednostavno mi je lijepo imati vinil.

Slažeš li se s drugim dijelom mog pitanja?
Dalibor: Što, da sam ja audiofil? O da! (smijeh)

Pa da, navodno je tako. Mislim, mi smo uvijek vani prodavali jako puno vinila i prodali smo 500 “Sonic Bullets” vinila što je, ja mislim, ok tiraža, netko čak ne proda niti toliko diskova. Sve vinile smo rasprodali tako da se nadamo da ćemo na prvoj turneji po Njemačkoj prodati i ovaj. A koliko će ljudi u Hrvatskoj kupiti vinile, pa mislim dosta, kako su sad ljudi počeli kupovati ponovo gramofone valjda trebaju nešto i staviti na njih.

Ono što Bambijima nedostaje u diskografiji jest live-album. Mnogo ste putovali i svirali po Europi, postoji li koncertni prostor – ne mislim nužno u Hrvatskoj – u kojem biste jednoga dana voljeli snimiti live-album? Jeste li uopće razmišljali o tome?
Dalibor: Pa nismo nikad o tome razmišljali, baš sam htio pitati bend što oni misle, no nismo još uopće razgovarali o tome. Vjerojatno bi to trebalo imati, da, bilo bi dobro imati live-album. Ali znaš što je problem s live-albumom, to bi vjerojatno trebalo raditi onda kada više ne mislimo svirati uživo. Jer kad ljudi pogledaju live onda ti malo ‘ubiju’ taj neki osjećaj, tako da, možda bi bilo dobro snimiti ga pa ga onda objaviti jednom kasnije. Umjesto snimki sa YouTubea, zato što mislim da na neku foru one ‘ubiju’ čaroliju live-svirke – ljudi imaju na YouTubeu neku izdistorziranu snimku; ti se ubiješ da dobiješ dobar sound, a onda netko to snimi mobitelom i stavi na YouTube.

Kada smo se već dotakli prošlosti albumom “Intensity”, pitala bih vas što je sa The Strange? Chris Eckman odradio je producentski posao na vašem novom albumu, je li to jedina vrsta suradnje koju možemo očekivati u budućnosti?
Lada: Pa zasad ustvari je, napravili smo jedan album s kojim smo baš zadovoljni, ljudi su ga dobro prihvatili i uvijek nas pitaju što će biti s tim, hoćemo li nešto novo raditi, imao je dobar feedback. I imali smo super turneju poslije toga na kojoj nam je gostovao Scott McCaughey i sve je to bilo u jednoj jako pozitivnoj atmosferi. I to je ostala jedna lijepa, pozitivna točka. Bilo je tu još i ono drugo izdanje s live-snimkama s turneje, a za dalje nismo zapravo nikada konkretno razgovarali. Zasad ja bih rekla da je to bio jedan lijep događaj u našoj karijeri, a mi sada idemo dalje.

Dalibor: Chris sad jednostavno ima neke druge projekte, a nama je cijelo vrijeme taj četvrti album ‘visio’ iznad glave kojeg smo trebali početi raditi i završiti.

Lada: Od 2001. i zadnjeg albuma pa do 2008. kada smo počeli s probama novih pjesama dosta je razmaka i bilo je vrijeme da radimo svoj album.

Poznato je da ste bili omiljeni bend Lux Interiora, preminulog frontmena The Crampsa, koji je svojevremeno izjavio da ste “najbolji surf-bend na svijetu”. U dva ste navrata svirali s The Crampsima, sjećate li se možda neke zanimljive anegdote vezane uz Luxa?
Lada: Meni je bilo baš super kad smo saznali da ćemo svirati s njima, prvo u Ljubljani pa u Zagrebu, to je bilo 1998. Ima jedna smiješna stvar iz Ljubljane, sjećam se da je on imao jedan zlatni zub, mi smo počeli već svirati, već smo bili na stageu, i ja sam se u jednom trenu okrenula prema Hrvoju i onda je tamo u mraku baš jedan reflektor osvijetlio Luxa koji nas je gledao, smješkao se, i osvijetlio mu je taj zlatni zub. Kad mi netko njega spomene uvijek se sjetim te scene, njega iz mraka i tog zlatnog zuba (smijeh).

Poslije svirke smo pričali s njima i ja sam se iznenadila, znaš da su oni imali taj neki ‘zastrašujući’ imidž, izgledali su kao da jedu sirovo meso golim rukama (smijeh), a oni su zapravo bili makrobiotičari. Ali pustimo hranu, jako su bili pristojni i dobri, pristupačni, htjeli su se mijenjati za CD-e, poslali su nam i majice… I što je bilo zanimljivo, ta njihova dobra strana se pokazala u Zagrebu kad smo svirali drugi dan, naime organizator nam u Zagrebu nije osigurao ni backstage ni piće ni hranu ni vodu, ništa, i kad su oni to čuli poslali su nekoga iz svoje ekipe da nam donese sokove budući da nisu imali alkohol, već samo bademe i takve stvari (smijeh)… no, baš su se brinuli i vidjelo se da im je bilo stalo.

Što se sluša u kombiju The Bambi Molestersa?
Dalibor: Pa u principu ovisi kada, ako smo duže na nekoj turneji onda nekad ništa, a nekad nam Dinko bira glazbu…

Lada: …Dinko ima tih kompilacija, jedno vrijeme je pržio ‘glazbu za put’, a sada u principu tko što donese i onda u jednom trenu Roki, naš vozač, nakon što vozi već kojih 10 sati, ima pravo reći koju on pjesmu ne bi više htio čuti, npr. kada u 2 ujutro slučajno zasvira neki Neil Young sa solažom i skičećom violinom onda to moramo ugasiti (smijeh).

Osim sviranja, ti se Lado baviš i prevođenjem, prevodiš najčešće rock-publicistiku, jedno vrijeme si bila i zaposlena u Šarenom dućanom koji se dijelom specijalizirao baš za tu vrstu književnih djela. Osim tebe poznato je da prevodi još npr. i Remi iz Elementala pa me zanima što misliš, je li nužno da prijevode glazbenih izdanja rade ljudi ‘iz faha’?
Lada: Mislim da je nužno da knjige o glazbi prevodi netko tko ima nekakve veze s glazbom, jer je to u jednom trenu isto kao kad radiš tehnički prijevod i tu je važno da to radi netko tko zna o čemu se zapravo radi. Tako bi trebalo biti i za glazbu, da se ne dogodi da se ‘razvodna kutija’ prevede kao ‘divorce box’. Tako je puno lakše i jednostavnije. Mislim da je najbolje kada svatko ostane u svom ‘fahu’ i onda bi najbolje trebao ispasti prijevod.

Jedno pitanje za Dalibora, manje je poznato da si se ti uspješno okušao i u stvaranju filmske glazbe, a rekao si jednom i kako bi volio raditi na filmu. Vidiš li sebe jednoga dana u filmskom mediju?
Dalibor: Bih li volio? Pa ovisi za koga, ne bih baš generalno htio raditi za svakoga. Mislim, bez lažne skromnosti, ja mislim da ja to dobro radim, samo ja se ne ‘prodajem’ u tom smislu, ne idem okolo, ne vučem ljude za rukav, niti ovim razgovorom hoću da mene netko vuče za rukav. Radio sam jednoj frendici za dokumentarac, radio sam nešto za televiziju, neku špicu, to mi je bilo zabavno, ali ne bih radio recimo za… kako se zove… “Četverored” ili nešto takvoga (smijeh).

I za kraj, možete li najaviti dva predstojeća nastupa – u novootvorenom Muzeju suvremene umjetnosti i promociju u SC-u? (intervju je vođen prije nastupa The Bambi Molestersa u MSU-u, op.a.)
Lada: U MSU-u sviramo povodom Noći muzeja 29. siječnja s početkom u 23 h, a promocija će biti 26. veljače u Teatru &TD, svirat ćemo veći dio pjesama s novog albuma, imat ćemo neke goste i sve će biti jako super i zabavno, nismo svirali u Zagrebu od 5. mjeseca prošle godine u Močvari, a prije toga valjda dvije godine, možda i više. A i ovo će nam biti prva svirka u &TD-u, nikad nismo svirali još u tom prostoru, dok smo mi još koncertirali tada je još ‘najjači’ po pitanju svirki bio KSET. I baš me zanima kako će se taj prostor ‘spojiti’ s nama i s publikom.

Jeste li posjetili već Muzej suvremene umjetnosti? Kakvi su dojmovi?
Dalibor: Jesam. Što mi je dobro? Pa sad kad kažem da mi je dobar Srnec, ali kad vidim tko ga kupuje… bolje onda da ništa ne kažem (smijeh). Taj dio ’50-ih. i ’60-ih. godina koji je meni ok sam pogledao, ovo drugo ne razumijem, ali mi je ok da bude tamo, ne mora meni sve biti dobro.