Teksaški country pjevač Dale Watson koji će održati svoj koncert 18. lipnja u Tvornici kulture pravi je primjer buntovnika koji tvrdoglavo slijedi svoje principe. Premda je telefonska linija Zagreb-New York stalno pucala, a vremenska razlika se itekako osjetila (intervju je bio vođen kada u Zagrebu sav pošten svijet ili spava ili igra Kunolovca, dok je u New Yorku bilo ugodno predvečerje), tehnički uvjeti nisu spriječili Watsona da na južnjački prijazan, opušten i otvoren način podijeli nekoliko misli prije puta u Zagreb preko New Yorka i Bruxellesa.
Gospodine Watson, kako biste se opisali u tri riječi?
Živim svoj san.
Glazbeni novinari su Vam nadjenuli nadimak: honky tonk Nick Cave. Kako Vam se to sviđa?
To je skroz cool. Sviđa mi se. Hvala.
Koji Vam je dio karijere ostao u sjećanju kao onaj koji Vas je najviše frustrirao?
Jedno vrijeme sam u Nashvilleu pisao pjesme po narudžbi. Nisam se u tome dobro osjećao jer sam to radio za ljude koje ne poznajem i s ljudima s kojima nisam bio kompatibilan. A tražili su tinejdžerske country pop pjesmice. Nisam se u tome pronalazio. Ricky Nelson je rekao: “Ako želiš nekoga zadovoljiti u životu, zadovolji sebe.” To mi je ideja vodilja. Ne možeš usrećiti sve ljude ovoga svijeta.
Naslov Vašeg trećeg albuma je “I Hate These Songs”. Zanimljiv naslov… Zar je proces nastajanja tog albuma bio tako frustrirajući?
Ne, nego je album dobio naslov po pjesmi “I Hate These Songs”, koja govori o pjesmama koje volite slušati, ali mrzite potvrditi da se slažete s onim što pjesma govori.
Sjećate li se kad Vam je zadnji put koncert bio takav, da je jedina stvar koja je falila dobra oprema za snimanje? Kad je to bilo?
Ha ha, bilo je takvih koncerata, a bilo je i onih kad sam bio sretan da nemam opremu za snimanje. Sad u subotu na Grand Ole Opry, definitivno nismo imali koncert za pamćenje. Nismo bili dobri. Kako kažu ‘Shit happens’. Ali s druge strane, snimili smo dobar live-album “Live In London”, koji zorno pokazuje kako izgleda moj nastup uživo. Njega bih preporučio svakome tko se još nije susreo s mojim radom.
Kako izgleda vaše idealno mjesto za sviranje?
To je starinski uređeni honky tonk bar gdje su svijeće na stolovima i s prostorom za plesanje. A na bini su visoke stolice.
Poznati ste po svojim tetovažama. Kada ste se prvi put tetovirali?
Imao sam devetnaest godina, a tetovirao sam se jer je bilo besplatno. Uglavnom su mi tetovaže privatne prirode, meni drage izreke kojih se volim držati u životu.
Koji je Vaš najbolji savjet za otklanjanje depresije?
Trebate cijeniti ono što imate, a ne ono što nemate. To posebno vrijedi za zdravlje.
Biste li htjeli još nešto dodati?
Može le jedna Lone Star piva? Ha ha ha.
