Radio je prozor u svijet. Još tamo od ranih dana 20. stoljeća, glas iz kutije bio je terapija, informacija, razonoda i društvo za sve one koji imali prilike kupiti, ili jednostavno stati kraj nekog tranzistora. Bez obzira na rapidan razvitak komunikacijskih kanala, gdje su zadnjih desetljeća primat preuzeli mali ekrani a kasnije i internet, radio je bio i ostao prvi izbor za mnoge. Uz dašak misterije tog glasa koji prodire do velikog broja ljudi, radio je medij koji prkosi vremenu. Bez obzira na napredne algoritme odabiranja glazbe, bez obzira na streaming video sadržaja ali i puno konvencionalniju televiziju, radio je bio i ostao relevantan. Sva tržišna istraživanja ukazuju kako će tako i ostati.
I dok se mi na starom kontinentu zabavljamo uz radio I njegovu ponudu, na drugom kraju planete radio je, baš kao i u ratnim danima kada se preko istočnog bloka mogao čuti “Radio Free Europe”, oružje. Odlaskom većinskog kontingenta američkih vojnika iz Afganistana, ionako nestabilno političko okruženje te zemlje je postalo nepodnošljivo. Talibani bez američke prisutnosti opet šire svoj utjecaj, a u trenucima pisanja ovog teksta, svega desetak dana od službenog povlačenja trupa iz te zemlje, Kabul je u rukama talibana i njihovih ratnika. Oni su uostalom preuzeli i predsjedničku palaču, a dok se međunarodna zajednica bavi rekonstrukcijom vlasti u toj zemlji, mi ćemo se okrenuti – propagandi.
Objektivno, radio, čak i kada svira glazbu, promovira određeni set vrijednosti. Okrenete li svoj radijski prijamnik na bilo koju od radijskih stanica u Hrvatskoj, imat će te kakav-takav uvid u to za što se dotična postaja “zalaže, kakve vrijednosti propagira i kakav način života smatra modernim i naprednim. Takve vrijednosti se čak i ne skrivaju. Takav, otvoreni pristup naspram slušatelja stvara poseban odnos na relaciji stanica-slušatelj. Ljudi se žele poistovjetiti s nekim vrijednostima, a siguran i pristupačan način pronalaska svoje “klike” je upravo preko radijskog prijamnika dok sjedite u autu i čekate da se upali zeleno svijetlo.
Takva razina prisnosti je gotovo sigurno amplificirana u vremenima nedaća. Sjetimo se samo značaja Radijske postaje u Vukovaru gdje je glas Siniše Glavaševića prešao u legendu. Kako bi spriječili svu koheziju o kojoj pišemo posljednjih nekoliko minuta, talibani su, na svom pohodu prema Kabulu odradili i svojevrsni kulturocid.
Kako javljaju strane medijske agencije, Talibani su pred koji dan, zauzevši Kandahar na putu prema Kabulu, preuzeli tamošnju radijsku postaju i po drugi put ju preimenovali u “The Voice if Sharia” servis za vjersku i političku propagandu na kojem je glazba – zabranjena.
Sreća u nesreći, ovog puta u Afganistanu znaju što ih čeka. Talibani su vladali Afganistanom od 1996. do 2001. godine. Glazba je bila zabranjena. Televizija također. Talibanska petoljetke je ugušena nakon pada Twinsa za što je odgovornost preuzela Al-Quaida, a kako bi ova priča pokazala kako je cenzura omiljeno oružje diktatura svih vrsta, moramo pogledati što se krije iza Clear Channel Memoranduma.
Dok se mi danas zgražamo što su Talibani ukinuli glazbu u jednom od najvećih gradova zemlje (što vjerojatno čeka i sve druge svjetovne kanale u Afganistanu), pomalo zaboravljamo kako se SAD ponio nakon napada na Twinse u rujnu 2001. godine. Clear Channel Communications (danas iHeartMedia) odlučio je stati na kraj nepodobnom sadržaju nakon tragedije u New Yorku izdavši memo s popisom svih pjesama “problematičnih tekstova” koje se ne smiju emitirati u eteru do daljnjega.
AC/DC I Highway to Hell? Ne može. Alien Ant Farm i Smooth Criminal = Nema šanse. Beastie Boysi i Sabotage? Ni slučajno. Uostalom, zabranili su i manje više sve pjesme Rage Against The Machinea. Lista je podugačka i cijela se zasniva na “neprimjerenim” referencama na letove, avione, zgrade i eksplozije, sve ono što prosječnog Amerikanca može podsjetiti na strahote koje su se dogodile tog kobnog dana na Manhattanu.
Postavlja se pitanje koliko je uopće fer da zapadni mediji (poglavito oni u SAD-u) prozivaju talibansku vlast zbog ovakvih kulturoloških zaokreta? Na samo jednom primjeru “s vrha glave” smo pronašli slučaj licemjerja gdje je zabrana Neninog 99 Luftballons (nemam pojma zašto) opravdana, a šerijatsko preinačenje sadržaja za narod – jest. Uostalom i mi tu u Hrvatskoj smo skoro ostali bez jedne radijske postaje. Franjo Tuđman nije htio slušati Radio 101 jer mu je smetao, isto kako je Amerikancima smetalo da Rage Against the Machine, u trenucima kada treba mobilizirati narod na još jedan rat, pjeva “fuck you I won’t do what you tell me”.
Na kraju dana, tko je licemjer, a tko ne, je dilema koja Afganistance ne zanima, niti ih treba zanimati. Politička previranja u zemljama trećeg svijeta gotovo uvijek sa sobom vuku krvave tragove, a čini se da ništa drugačije neće biti ni ovog puta u Afganistanu. Lišeni zabave, pa makar i one površne zapadne, Afganistanci će predstojećih mjeseci biti prepušteni sami sebi. Kada je jedini glas “iz kutije” onaj koji zaziva molitvu i pokoru prema novoj, fundamentalističkoj vlasti, preodgoj dolazi sam od sebe.
Oni koji ne žele novo reprogramiranje, stoje među masom u nekom od vojnih evakuacijskih aviona. Oni drugi, čekaju na aerodromima svoju šansu za odlaskom i boljim životom. Pomalo ružno je reći, ali duboko vjerujem da je istina kako bi situacija bila barem malo podnošljivija da oni koje zanima mogu čekati bolje sutra uz soundtrack zapada. Uostalom, i u njega se stignu razočarati. Nas na zapadu ionako već jest razočarao. I to više puta. Sloboda i provokacija su poželjni kada adresiraju fiktivnog ili pak davno ugaslog neprijatelja. Čim prst okrenemo prema onima koji se smatraju “dobrim dečkima”, pogotovo u trenucima akutne krize, zabrane nekoliko stotina pjesama.
Na kraju ni kriv ni dužan nastrada radio, naš prozor u svijet. Jedino što smo na početku teksta zaboravili napomenuti o kakvom se točno svijetu radi…
Mislav Miličević je muzika.hr suradnik i bivši Radio 101 voditelj i novinar.
