Moje pjesme, moji snovi. Tako nekako to izgleda u ožujku svake četiri godine kada se pojavi službena pjesma Svjetskog prvenstva u nogometu. Oke, zaboravit ćemo tu bolnu 2010. godinu kada su se neki drugi zabavljali uz “Waka Waka” Piqueove supruge Shakire.
Iskreno, najradije bih zaboravio i 2018. iako mundijal još nije niti počeo. Ove godine, čast pjevanja službene pjesme najveće manifestacije najvažnije sporedne stvari na svijetu pala je na Jasona DeRula, a kao što možete i naslutiti ako niste čuli numeru – radi se o najjeftinijem šundu. Ne možda zato što ju izvodi DeRulo (iako ni to ne pomaže), već zato što se kvaliteta pjesme koje reprezentiraju ovo, a i neka druga sportska natjecanja srozala na najniže grane. Odgovor na moje utopistički-ideološko “zašto” ne leži u nekoj apstrakciji, već u neminovnom procesu daljnje komercijalizacije nogometa, stoga nije potrebno posvetiti članak tome. Svega tri tjedna prije početnog zvižduka u Moskvi prisjećamo se kako je to sve izgledalo prije, uz neizbježni anti-klimaks za kraj. Krenulo je izvrsno, no u maniri igre naše repke, u jednom trenutku je sve otišlo – kvragu. Za sam kraj bacamo i analogiju kako je to “preko bare” i kako to što se događa “preko bare” fundamentalno ne pripada na sportske terene u ostatku svijeta.
Neka druga, bolja vremena
Sve je krenulo davne ’62. godine. Mundijal u Čileu je prošao u znaku rock’n’rolla a Los Ramblers i njihova “El Rock De Mundial” bila su 1/1 kopija tada megapopularnog Elvisa. Videospot šalta uspjehe domaće izabrane vrste, a u jednom trenutku se čak vidi i bolnih 1-0 na semaforu. Nula pripada repki Jugoslavije koja je to prvenstvo završila na četvrtom mjestu. Uostalom poslušajte i sami.
Daljnji povijesni pregled dao bi se smjestiti na lentu vremena i simultano puštati uz najlegendarnije trenutke svakog od prvenstava. Englezi su svoj jedini trofej osvojili uz pjesmu Lonnieja Donegana, a pomalo ironično, Zapadna Njemačka krenula je u pohod na svoj drugi pehar uz stihove Poljakinje Maryjle Rodowicz. Argentince je pak do slave vodio upravo kompozitor Ennio Morricone. On je skladao ritmičnu “El Mundial”, a ne smijemo zaboraviti ni Placida Dominga koji je pak bio sretan Talijanima u Španjolskoj ’82.
Nagli rez. Barem po mom mišljenju. Sve se mijenja ’86. kada po prvi puta imamo internacionalnu pjesmu uz dodatak one na lokalnom jeziku. Meksiko nam je, osim glazbe, te godine podario i neke od najnezaboravnijih momenata. Maradonina Božja Ruka srušila je Englesku u četvrtfinalu, no ono nama zanimljivije za temu tek slijedi, odnosno kreće od ove točke. Daljnja komercijalizacija nogometa polako ali sigurno gurnula je i promociju istog u neke nove vode, a oni stariji se nisu ni okrenuli a već je bila recimo 2002. godina i mundijal u Koreji/Japanu uz zvukove Anastacije i Vangelisa.
Kvaliteta pjesama u idućim godinama se daljnje srozavala pa je tako postalo normalno samo šminkati u potpunosti bezukusne i opće numere s nekim lokalnim motivom. Za 2014. godinu taj posao je uz Pitbulla i J.Lo odradila Claudia Leitte, a za ovo prvenstvo nijedna od tri službene pjesme nema niti “R” od Rusije. Nogomet je posao toliko internacionalan da je u potpunosti razumljivo i logično da će komplementarna glazba biti za svakoga, no u velikoj smo opasnosti da nogomet postane spektakl po uzoru na Super Bowl. Fali nam samo “Halftime” show.
Kada sport postane spektakl
Složit ćemo se kako nogomet sve više počinje ličiti na utakmicu američkog nogometa i kako američki nogomet počinje sve više ličiti na naš nogomet. Pregovara se o Super Bowlu na Wembleyju, a jedan nedavni događaj pokazuje kako će ova prva tranzicija biti duga, bolna i upitne uspješnosti. Finale Europa Lige na stadionu u Lyonu postavilo je momčadi Atletico Madrida i Marseillea na teren, a pošto je Lyon relativno blizu fanovima obje momčadi, atmosfera je bila prava – nogometna. Ipak, pred sam početak tekme, po uzoru na spektakle ‘preko bare’ UEFA je odlučila uposliti DJ duo Ofenbach (koji možete gledati na Sea Star Festivalu). Dečki su odradili svoj set, a na tribini iza njih navijači Marseillea su, za razliku od uvriježenog mišljenja kako toga ima samo na Balkanu, palili baklje kao dio svoje koreografije.
Slično (bez baklji) bi moglo biti i ove subote u Kijevu na finalu Lige Prvaka. Tamo je bookirana Dua Lipa. U Moskvi će pak, da se vratimo na temu mundijala, pjevati Will Smith, Diplo i Era Estrefi. Ništa protiv njih kao izvođača, no jedno je sigurno – glazbena industrija, oduvijek snubljena sa sportom, odlučila je porušiti sva načela lokalnog i instalirati globalnu mašinu na stadione, i to onu mašinu kojoj smo se do prije par godina smijali gledajući Super Bowl i njegovih bezbroj reklama prije famoznog, također sponzoriranog Half Time Show programa.
Gdje je romantika?
Gdje ima interesa, ima i novaca. Posve je razumljivo kako se i “naš” nogomet uvukao u ovu priču, i oko toga se ne treba pretjerano čuditi. Ipak, na primjerima degradacije glazbe na mundijalu s jedne te fenomenu spektakla na istom natjecanju s druge strane, gubimo ono najbitnije, a to je romantika. Ime ovog portala je Muzika.hr stoga ćemo ostaviti uzroke i posljedice nogometne romanse kolegama koje se bave sportom. Mi pak, na temelju promatranja glazbe, vidimo kako njen potpis u suživotu dvaju fenomena neprekidno blijedi. Uskoro će ponos nacionalnog grba postati samo ukras i znak prepoznavanja, a glazba će biti ona svakodnevno slušana pozadina generičnih hitova.
Oaza usred pustinje mogla bi uskoro postati fatamorgana. Kada shvatimo da je više nema, bit će prekasno, a zajedno s njenim nestankom, svjedočit ćemo i kraju one sportske romanse. Rusija je pred vratima, a Svjetsko prvenstvo u Kataru iza ugla. Živo me zanima tko će tamo pjevati i za koga će pjevati, te kako će sve to zvučati. Vrlo vjerojatno – sterilno.
