Dobro znani beogradski sastav Stray Dogg predvođen Dukatom Strajnićem dobro je poznato ime u regionalnim glazbenim krugovima, a ujedno je to i bend koji se u nekoliko godina opasno podvukao pod kožu publike.
Nadolazeći četvrtak, 29. ožujka, dan je kada se Stray Dogg ponovno vraća u Zagreb. Nakon nastupa u dvorani Lisinski, ovoga puta stižu u Vintage Industrial Bar. Dobar je to povod za razgovor s Dušanom o aktualnim novostima, a svakako vrijedi istaknuti i nedavno pokrenutu crowdfunding kampanju s kojom prikupljaju sredstava za snimanje četvrtog albuma.
Od tenisa do gitare i pisanja pjesama. Kako je točno došlo do takvog tijeka događaja?
Igrao sam tenis dosta dugo, na kraju nisam uspio kao tenisač, jedno vrijeme sam se bavio trenerskim poslom, ali sve je to palo u vodu poslije prvih svirki. Zapravo kada sam prestao trenirati s nekih 20 godina, ostalo mi je jako mnogo slobodnog vremena, i ne sjećam se ni sam kako i zašto, ali sam nabavio gitaru od prijatelja i počeo svirati. Negdje su sličnog oblika, gitara i reket, možda zato.
Gitara je imala samo dvije žice, dvije najdeblje, i tako sam je svirao prvih godinu dana, skinuo sam sve pjesme koje mogu na dvije žice odsvirati, a ima ih iznenađujuće mnogo. Mislim da je to ostavilo dosta utjecaja i danas na moje stvaranje, kako mi bazu nekolicine pjesama na svakom albumu čine melodije na dvije žice.
Od značajnog nastupa kao predgrupe Chinawoman do danas, što se okrenulo na bolje, a s druge strane što možda na lošije po pitanju Stray Dogga?
To su bile vjerojatno dvije najgore svirke koje smo imali do sad. Tek sam okupio bend, a nisam do tad nikad nastupio na bini, niti pjevao u mikrofon ili pred monitorima. Prestravljen sam bio, a pritom dvije večeri zaredom sam morao svirati. Tako da je što se toga tiče, nastupanja, sve otišlo na znatno viši nivo. Muzika je postala moj život, i to je ono što je najbolje, ali zaista i možda najgore u isto vrijeme. Postoji taj cijeli moment da treba od muzike i živjeti, što podrazumijeva kompromise, i žrtve koje nisam morao raditi u prvih par godina, kada je sve to bio samo jedan najljepši, najzabavniji hobi ikada.
Po pitanju nastupa, albuma i suradnji, što smatraš najvećim dosadašnjim postignućima, a što bi volio još postići?
Mnogo mi je teško razmišljati u tom pravcu. Nameću se te suradnje s Devendrom Banhartom, Lisom Hannighan, izdati i tri albuma i desetak spotova za 6 godina isto nije mala stvar, kao i koncerti u Sava Centru ili po velikim festivalima, ma i ove turneje koje sviramo po Europi što malo tko radi, su veliki uspjeh. Međutim, zaista rijetko o tome razmišljam, nekako brzo blijede svi ti uspjesi, i ono što se zapravo nameće je pitanje gdje i što dalje. Moramo se kretati cijelo vrieme, da se svira i radi, i da probamo približiti i dovesti našu muziku svima onima kojima bi se ona mogla svidjeti, i koji bi se mogli u njoj pronaći.
Prošle godine nastupili ste i na Eurosonic festivalu u Groningenu, što je svakako prilično velika stvar. Kako vas je prihvatila strana publika i koliko ste konkurentni ostalim imenima vani?
Super je bilo, tu se pokrenulo nešto čije plodove ubiramo ove godine. Sviramo već drugu turneju po Europi, pronašli su se bukeri koji žele raditi s nama, i evo ovo dok kucam sjedim u Berlinu gdje nas čeka peta svirka na turneji od 12 svirki koja će se završiti u Vintageu u Zagrebu. To su svirke za 70-80 ljudi, u takvim prostorima, koji su puni evo svaki dan, i gdje prodajemo dosta vinila i CD-a, i zaista mislim da se ljudima dopada to što radimo. Mislim da su naši bendovi sjajni, i mislim da imamo odličnu scenu u regiji koja je apsolutno konkurentna ostalima, samo što nije toliko na mapi tržišta, ali i to se polako mijenja.
Za nadolazeći novi album pokrenuli ste crowdfunding kampanju, kakve su tvoje prognoze općenito po pitanju crowdfundinga? U Hrvatskoj se izvođači polako okreću tome, ali nekako mi se čini da još nije u potpunosti zaživjelo…
Što više sviraš, to su ti ulaganja veća, i podiže se ljestvica u produkcijskom smislu, i u smislu očekivanja. Spotovi, albumi, putovanja, produkcija uopće. Crowdfunding je samo jedan od načina da se prikupi novac, odnosno da se albumi prodaju unaprijed. Treba to iskoristiti.
Putem Kickstartera odvažno ste natuknuli kako ste spremni osvojiti Europu i svijet…
Ništa manje!
Dok čekamo skorašnji EP, možeš nam otkriti nešto o četvrtom izdanju “Look At The Moon”, na kojem na jesen tek trebate krenuti raditi. Kakve su konkretne ideje iza njega, nekakav ‘preview’ samog izdanja u odnosu na prošla? Ipak kažete da spremate najbolji album do sada…
Ne bih htio pričati previše o albumu, jer se još uvijek sprema, i mijenjaju se stvari usput. Bit će promjena sigurno, ali pjesme koje već sviramo na svirkama su odlično primljene. Uskoro ćemo izbaciti EP s 4 pjesme koje će se također naći i na albumu, ali u drugačijim aranžmanima. Sve četiri pjesme će imati po jedan spot, koji će biti povezani na neki način. Svaki spot imat će po jednog člana našeg benda, što je promjena, jer dugo se nismo pojavili u našim spotovima.
Dojma sam da kantautorska scena na Balkanu ne prestaje slabjeti i da je prilično eklektična. Kakvo je tvoje razmišljanje o tome i nekim novim licima koja se tek pojavljuju u posljednje vrijeme? Možda i van kantautorskih okvira…
Veliki sam fan naše balkanske scene, i mislim da apsolutno zavrijeđuje veću pažnju i u širim okvirima. Dosta se svira, i ima baš puno kvalitetnih bendova. Ove godine sam prvi put slušao Svemirka, Tamaru Kezz, Haze and Ash, sve različite bendove, ali svi su sjajni. Eklektično, ali i odlično.
Je li u pitanju nekakva kompetitivnost po pitanju ostalih bendova ili gledaš na sve kao uzajamno pomaganje i jačanje scene u globalu? Na čemu bi možda volio da svi porade zajednički?
Apsolutno kolegijalno, jedino tako možemo izgraditi jaku scenu. Muzika nije kompetitivna, nitko se ne natječe ni sa kim, tu smo da sviramo, i da tako rastemo kao ljudi i muzičari.
Što nas čeka u Vintageu krajem ožujka? Kako ste zamislili tu večer?
Svirat ćemo sigurno nekoliko novih pjesama, ali i stare u nekim drugačijim aranžmanima. Bit će sjajno, siguran sam!
