Stonesi i Velveti su učinili ‘to’ davno prije Rozge

Bruno Šimleša ne želi da mu kći sluša Jelenu Rozgu. Legitiman stav. Petparački tekstovi, predvidiva muzika, podilaženje najnižim strastima je nešto što djetetu ne treba.

Pjesme Jelene Rozge i njoj slične su nešto s čim se ozbiljan roditelj treba pozabaviti, jer djetetu treba omogućiti da bude dijete i da seksualne poruke otkriva u skladu sa svojom razvojnom fazom. Tu je i utjecaj televizije, pa kad vidim sirotu Jelenu, često se sjetim da joj kupim dekicu da se zagrne kako joj ne bi bilo hladno. Neka si malo pokrije poprsje i leđa, a nek’ obrati pažnju i na noge.Da, Bruno Šimleša je u pravu. Popularna kultura je postala ogroman mastodont koji je proizveo svašta, roditeljima je izrazito teško malom djetetu pojašnjavati što je što. Društvo igra vrlo licemjernu ulogu, a u to licemjerje su se uključili novinari/kulturnjaci/društveni radnici diljem svijeta. Dakle, sav teret odgoja pada na – roditelje. Oni nek’ izvole objasniti svaki jumbo-plakat s razgolićenom mladom damom ili, rjeđe, mladim gospodinom, razne nasilne stihove rappera i/ili metalaca i/ili bilo kojeg drugog žanra, zašto postoje one silne trač-novine i trač-emisije na TV, zašto postoje ljudi koji su slavni jer su ih novine napuhale. Roditelji neka objašnjavaju zašto se zgražaju nad, recimo, Jelenom Rozgom, ali Madonna, Beyonce ili Lady Gaga su ‘umjetnice’, pa je to u redu. Odemo li korak dalje u povijest, bilo je i onda pjevačica/plesačica/glumica čiji su nastupi bili izrazito seksualizirani (Josephine Baker, npr.). Jelena Rozga nije smislila ovakvu, petparačku i hiperseksualiziranu kulturu i nije fer da se kompletan trend takvih pjevačica zove rozge. Ovakva, izrazito seksualizirana pop-kultura je postojala i prije, stihovi koji opisuju ljubavno-seksualne zgode su postojali i prije. I nije bilo jednom da se umjetničko djelo u trenutku prve objave tretiralo kao petparačko smeće, da bi za 50, 100 ili 200 godina steklo status neupitnog remek-djela.

Ove godine obilježavamo 50 godina od objavljivanja par desetaka antologijskih albuma koji su oblikovali popularnu kulturu. Listu predvode “Sgt. Pepper” The Beatlesa, “The Velvet Undergroung & Nico” grupe The Velvet Underground, istoimeni album THe Doorsa, “Are You Experienced” Jimija Hendrixa, “Surrealistic Pillow” Jefferson Airplanea, a iduće godine će svoj zlatni jubilej doživjeti “Beggars’ Banquet” The Rolling Stonesa.

Uzmemo li prvi album Velveta, “The Velvet Underground & Nico”, odnosno popularnu ‘bananu’, možemo vrlo izravno svjedočiti o postojanju stihova o iščekivanju dilera (“I’m Waiting For My Man”), o drogiranju (“Heroin”), i o seksualnim igricama (“Venus in Furs”). Na “Beggars’ Banquet” imamo uvodnu “Sympathy For The Devil” koja se može objasniti da to nije ‘simpatija za đavla’, no malo dalje su “Stray Cat Blues”, pjesmu o seksu s maloljetnicama, i “Street Fightin’ Man”, o uličnom nasilju iz ne pretjerano kritičke perspektive. A još nismo došli ni do Boccacciovog “Decamerona”, Baudelaireovih “Cvjetova zla”, Shakespeareovih “Soneta” i Rimbaudovih grafičkih stihova o seksu.

Dakle, roditelj će podjednako vremena potrošiti da objasni stihove pjesme Jelene Rozge “Moderna žena”, kao i “Stray Cat Blues” ili “Venus in Furs”. Klincu će dvije minute biti dovoljne da “Light My Fire” znači to što znači, da u pjesmi “The End” postoje stihovi “Father… I Want To Kill You” i “Mother… I Want To Fuck You”, i da je bilo koji stih od Rozge prema tome govor časne pred oltarom.

Stavimo ruku na srce, u vrijeme 1967./68. Rozga nije bila ni rođena, Tonči Huljić, uz čije ime mediji najviše vežu pop-trash zvan “Moderna žena”, “Nirvana” ili “Bižuterija”, bio je maloljetni dječak jednoznamenkastog broja godina.

Požuda, prevara, seks ili bilo što drugo su legitimni motivi. Kako će tko to obraditi, ovisi o talentu umjetnika i treba reći da je katkad tanka granica između visoke umjetnosti i čistog neukusa i nemojmo biti strogi ako netko promaši.

S treće strane, ljudi slušaju pjesme Jelene Rozge. Ona “Žena, majka, kraljica” se udomaćila kao fraza, žena rasprodaje koncerte. Na žalost roditelja, njihovo će dijete kad tad opaliti zadah tih pjesama i dijete će morati donijeti kakav-takav sud o tome. Roditelji se mogu praviti grbavi i reći kako to ne postoji, kako ne žele da to djeca slušaju, no svako dijete će jednog dana razviti svoju osobnost i morat će imati nekakav odnos prema tome. Zaranjanje glave u pijesak je jedna od gorih varijanti nošenja s time.

A s četvrte strane, roditelji imaju pravo odgajati dijete u skladu s nekim svojim univerzalnim vrijednostima. Ono na što, na žalost, nitko ne zna odgovor je za kakav to svijet sutrašnjice roditelji odgajaju djecu danas. Mi ne znamo kakav će svijet postojati za 10 ili 50 godina, i možda će u tom svijetu po estetskim kriterijima riječi i muzika pjesama Jelene Rozge biti zlatni standard. Živi bili pa vidjeli.

Opća seksualizacija društva (i muzike) je trend koji treba preživjeti i, umjesto apsolutne negacije Rozge i rozgi možda bi bolja ideja bila naučiti dijete kako da sa svim time nekako živi i da na zdrav i primjeren način pristupa svojoj okolini. I da, umjesto krvožednog ganjanja klikova mediji bi katkad mogli razmisliti kakav svijet stvaraju, na kakvo tlo padaju trač-trash-vijesti i kako se odnositi prema seksualnosti i seksualizaciji.

Lakše od toga je optužiti roditelje da su nesposobni i da ne znaju odgajati svoju djecu.