Počeci devedesetih bili su leglo velikog broja mladih rockera diljem SAD-a. Mnogi su zbilja bili sposobni uzeti svoje instrumente u ruke, ali malo ih je bilo dovoljno hrabro da alternativni rock dovedu do ogromnih dvorana i stadiona. Unatoč optužbama da nisu ništa više od blijedih kopija svojih žanrovskih kolega Pearl Jam i Alice In Chains, Stone Temple Pilots napravili su sve što su mogli da njihova glazba na specifičan način dođe do slušatelja cijelog svijeta. Stadioni i dvorane bili su puni raspjevanih fanova, skoro kao i drogom ispunjen organizam njihovog pjevača.
Način na koji se pišu prve minute njihove povijesti, dosta je čudan. Pred kraj ’80-ih godina u lokalnom klubu na Long Beachu svirao je svima poznati Black Flag. Scott Weiland bauljao je od šanka do podija, s pivom u ruci zateturao i sudario se sa mladim basistom Robert DeLeom. Započevši polupijanu raspravu, iznenadila ih je činjenica da izlaze sa istom djevojkom. Umjesto da se za nju potuku i izbore kao pravi muškarci, oni su se veselo zagrlili i, nakon njenog odlaska u Texas, uselili u njen stan u San Diegu.
U kratkom vremenu upoznali su bubnjara Eric Kretza, pa im nije prostalo ništa nego pronaći gitarista. Nisu ga pronašli već su ga stvorili. Bacili su se na posao da Robertovog brata Dean DeLea nagovore da se doseli iz New Jerseyja i počne svirati gitaru. Uspjeli su, i priča o Stone Temple Pilots mogla je početi.
Svoj prvi koncet imali su 1990. u Whiskey klubu u Los Angelesu, ali pod imenom Mighty Joe Young, da bi inspirirani logom naftne kompanije S.T.P. ime promijenili u Stone Temple Pilots, što u stvari ne znači apsolutno ništa. 1992., primijećeni od agenata izdavačkih kuća, potpisali su ugovor s Atlantic Records i u razmaku od dvije godine izdali dva najuspješnija albuma.
“Core” iz 1992. i “Purple” iz 1994., svojom odličnom produkcijom i energičnim jednostavnim pjesmama privukli su 11 milijuna kupaca i završavali na prvim mjestima top lista. Čak ni bijesni kritičari to nisu mogli poreći. “Creep“, “Dead & Bloated“, “Wicked Garden” s Corea, te “Vasoline“, “Interstate Love Song” i “Still Remains” postali su ultimativne himne u svijetu alternativnog rocka, tako da je život zvijezda mogao početi.
Kako to često biva, ponesen uspjehom i ludim turnejama, frontman Scott Weiland razvio je svoju ovisnost za drogama, pa je bend uzeo kratku pauzu. 1995. uhapšen je za ilagalno posjedovanje heroina i kokaina i upućen je u kliniku za odvikavanje. Za vrijeme boravka u klinici, pjesme su svejedno nastajale, pa su odmah po njegovom povratku u vanjski svijet izdali treći album “Tiny Music… Songs From The Vatican Gift Shop“. Ipak, već te 1996. Scott je ponovo završio na programu rehabilitacije, pa je cijela turneja otkazana. Naravno da se to odrazilo i na uspjeh albuma, pa nije postigao uspjeh svojih prethodnika.
Lutajući po zatvorima i bolničkim sobama, Weiland je uspio snimiti svoj solo album “12 Bar Blues“, dok su ostali članovi svoje misli pokazali na privremenom projektu Talk Show koji je otpjevao Dave Coutts. Činilo se da je to kraj Pilotsa, ali oni su se bez velike pompe opet okupili i, iako sa Scottom u zatvoru, nekako 1999. uspjeli snimiti i izdati album “No. 4” s hitovima “Down“, “Sour Girl” i “Atlanta“.
Tek 2000. godine, napokon trijezan i slobodan, Weiland je omogućio Pilotsima dvije uspješne turneje sa Red Hot Chili Peppers i festivalom Return Of The Rock, te najmanje stresno razdoblje snimanja albuma “Shangri – La Dee Da“.
U tom trenutku, bend je prolazio kroz svoju 12. godinu postojanja i, što se novih albuma tiče, to je bilo sve od Stone Temple Pilotsa. Izdan je ultimativni best of nazvan “Thank You” koji osim najvećih hitova ima 3-satni DVD na kojem je apsolutno sve što od Pilotsa možete poželjeti. Tek tada se vidi da njihov uspjeh nije bio uspjeh preko noći, te da do njega nisu došli lako.
Osvojili su jedan Grammy, dvije American Music nagrade, nekoliko MTV i Billboard nagrada i sudjelovali u organizacijama aktivista za zaštitu žena, unatoč mišljenjima da su u pjesmama dosta seksistički nastrojena.
Iako se nikada nisu službeno razišli, vjerojatno je njihova glazbena kemija dugoročno zakopana pod zemlju. Koji su razlozi? Droga, zasićenje ili Weilandovo priključivanje velikanima iz Guns ‘n Roses u novonastalom Velvet Revolver? Za sada to ne znamo. Puno bendova vraćaju se potaknuti nekad iskrenom, a nekad lažnom nostalgijom. Nekad u potrazi za vraćanjem onog gušta sa pozornice, a nekadu u potrazi za vraćanjem novca koji im je polako izmigoljio iz ruku.
Ako se i okupe ponovo, nadajmo se da će to biti iz ovog prvog razloga. Dobra svirka i gušt su ono što su imali, definitivno.
