Što se bilo prije, muzika ili patnja? Ljudi se brinu jer se djeca igraju s pištoljima ili gledaju nasilne scene, pa će ih obuzeti neka vrsta kulture nasilja. Nitko se ne brine što djeca slušaju tisuće, doslovno tisuće pjesama o slomljenim srcima, odbijanju, patnji, boli i gubitku. Jesam li slušao pop-muziku jer sam bio nesretan? Ili sam postao nesretan jer sam slušao pop-muziku? (Nick Hornby, High Fidelity)
Nikad nećemo znati što je bilo prije, kokoš ili jaje. Neki od prilično depresivnih muzičara su podarili prilično sretne pjesme. Vrijedi i u drugom smjeru, neki od prilično depresivnih autora su nam podarili jako depresivne pjesme. Konkretno, Brian Wilson je autor “Good Vibrations”, pjesme za koju su čak i istraživanja utvrdila da potiče pozitivne emocije. Par godina poslije, isti autor je napisao stihove: “Plutam po oceanu, po podivljalom moru, koliko je dubok ocean? Izgubio sam se. Stijena sam na padini, kotrljam se po planini. Koliko je duboka dolina? Ubija mi dušu.”
Sredinom srpnja bio sam na koncertu Briana Wilsona. Wilson je jedan od muzičara čija je borba s mentalnim zdravljem i emocionalnim preprekama medijski vrlo detaljno dokumentirana (za današnje kriterije, definitivno pretjerano detaljno). Danas je Wilson na turneji i sudjeluje u promicanju integracije osoba sa psihičkim teškoćama u društvo. Nakon koncerta bi po običaju slijedilo obično prebiranje dojmova, no umjesto toga taj put je razgovor skrenuo u drugom smjeru. “Znate što se dogodilo? Chester Bennington iz Linkin Parka je umro”, u dahu je tužnu vijest isporučio prijatelj.
Nekako sam ulovio mobilni internet i provjerio – Bennington si je oduzeo život, a kako su vijesti navele, neko vrijeme prije toga je imao probleme s mentalnim zdravljem. Ovog sam se doživljaja sjetio kad sam pročitao vijest o smrti darovitog klavijaturista Dana Divjaka, koji je svojim sviranjem obogaćivao zvuk Majki i Kojota.
Divjak i Bennington nisu bili jedini koji su preminuli na taj način. Chris Cornell, Chester, Kurt Cobain, Butch Trucks, Bob Birch, Bob Welch, Pete Ham, Tom Evans (da spomenem samo neke) su imali svatko svoje razloge da si oduzmu život.
O razlozima suicida nije zahvalno raspravljati. Prirodno je da ljudima treba odgovor zašto, no taj je odgovor duboko zakopan u subjektivnom iskustvu osobe koja je taj čin napravila. Nestručno kopkanje po privatnosti čovjeka može uzrokovati dodatnu i ne nužno potrebnu patnju obitelji i prijateljima. U ovu kategoriju ne spadaju osposobljeni stručnjaci koji, ako nađu validne indicije za neke druge zaključke, odluče posvetiti dodatnu pažnju preminulom čovjeku, pri čemu prerano uključivanje medija u istragu može donijeti više štete nego koristi.
Mediji imaju instinktivnu potrebu saznati sve. Publika i bližnji također. To je prirodno, jer većina nas želi naučiti što više da se u sličnoj situaciji u budućnosti ljudima može bolje pomoći. Neke informacije, naročito one vezane za zdravstveno i psihičko stanje, trebale bi se plasirati u javnost vrlo dozirano i s obzirom prema obitelji i prijateljima preminulog. Na primjer, dugo je vremena prošlo kad je kampanja “Brian’s Back” naviještala “čudesni i fantastični” povratak u “odlično” zdravstveno stanje Briana Wilsona. Nakon kratkog perioda “medenog mjeseca” kad je kratko pokazivao da mu se zdravstveno stanje ponešto popravilo, Brian je još više, još teže i još dublje zaronio u alkohol i narkotike. Tada, medijsko bombardiranje (na sreću) nije bilo fatalno.
Od tog vremena, a govorimo o kraju sedamdesetih, proći će još dobrih 15 godina kad će Brian početi redovito izdavati albume i redovito ići na turneje. Brian Wilson je tako postao prvoborac protiv medijskog senzacionalizma i pokazao da je izlječenje moguće, no treba vremena za to.
Iako postoje neki zajednički faktori kod depresije i suicida, depresija i samoubojstva nisu sijamski blizanci. Počinitelji samoubojstva mogu i ne moraju biti depresivni i depresivni ljudi mogu i ne moraju pokušati suicid.
U naputcima Svjetske zdravstvene organizacije predviđa se da će u skoroj budućnosti depresija biti jedna od najčešćih bolesti, i to do te mjere da se o njoj govori kao o “prehladi 21. stoljeća”. Depresija može biti različitog intenziteta i može biti uvjetovana raznim faktorima od kojih ne moraju nužno svi biti povezani s genetikom ili pak nepovoljnim uvjetima odrastanja ili nepovoljnom aktualnom situacijom ili ubrzanim tempom života ili otuđenjem od drugih. Također, depresija može biti posljedica neadekvatnog unosa tvari u organizam, kao što su pretjerivanje s alkoholnim pićima, ili pak s manjkom željeza ili vitamina skupine B u organizmu, da spomenem samo neke. Depresivna slika se također može javiti i kao dio drugih psihičkih tegoba i kao dio tjelesnih tegoba koje na prvi pogled nikad ne bi povezali s depresijom. Stoga je potrebno da ljudi prema psihičkim tegobama imaju isti odnos kao i prema tjelesnim jer na taj način najbolje čuvamo svoje zdravlje.
Dijagnozu depresije postavljaju liječnici – psihijatri. Razvoj medicinskih znanosti je takav da se mnoge psihičke bolesti danas mogu uspješno liječiti, čak i one koje su prije nekoliko desetaka godina izgledale kao teško izlječive, pri čemu je kvaliteta života ljudi koji su doživjeli neke psihičke tegobe mnogo bolja nego što to brojni laici misle.
Isto tako, depresija, kao i neke druge psihičke tegobe su meta mnogih znanstveno neprovjerenih ili neprovjerljivih “tretmana” čija je kvaliteta upitna, stoga – nečije pretraživanje na internetu i nečija specijalizacija iz medicinskog područja nisu isto.
Ako se osjećate potonulo, depresivno i bezvoljno, pogotovo u dugom vremenskom razdoblju, potražite pomoć.
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01/2376335 (radi od 0 do 24 sata)
Plavi telefon: 01/4833888 (plavi-telefon@zg.t-com.hr)
Psihološki centar TESA: 01/4828888 (psiho.pomoc@tesa.hr)
Autor teksta po zanimanju je psiholog.
