Steve Vai jedan je od najznačajnijih i najboljih gitarista rock glazbe posljednjih 30-ak godina. Njegova karijera, u kojoj je ‘sekundirao’ Davidu Coverdaleu, Franku Zappi i Davidu Lee Rothu, ali u kojoj je također bio i sam svoj gazda, priča je duža od četvrt stoljeća.
Steve Vai zauvijek je zapisao svoje mjesto u povijesti rock gitare.
Ove je godine izdao novi album “The Story of Light”, ali još važnije, najavio je novi pohod na zagrebačku Tvornicu kulture gdje će spomenuti album i promovirati. Također, nedavno je snimio obradu pjesme “Highway to Hell” zajedno s hrvatskom inozemnom atrakcijom 2Cellos.
U povodu zagrebačkog koncerta telefonski smo popričali sa Steveom Vaijem o novom albumu, Šuliću i Hauseru, gitari kao glavnom instrumentu rocka, Jonu Lordu i još mnogočemu.
Ove ste godine izdali novi album, “The Story of Light”. Koliko ste rada uložili u snimanje ploče?
Trajalo je oko godinu i pol, ali u tom sam vremenu radio još mnoge stvari nevezane uz taj album. Sve u svemu, trajalo je oko šest do sedam mjeseci.
Imam odlične glazbenike. Također, imam svirača električne harfe koji dodaje prelijepu dimenziju našem zvuku, a imamo i akustični set. Stvar koju pokušavam napraviti jest biti najbolji zabavljač koji mogu biti, tako da se ljudi kad odu osjećaju dobro. Mislim da je to moj posao.
Sviđaju li vam se više koncerti na kojima publika stoji ili sjedi?
Zapravo mi se sviđaju oba načina. Kad publika stoji, čini se malo ‘nemirnija’, što je dobro, ali kad sjedi, čini se malo opuštenija. Dug je to koncert, oko dva i pol sata. Ali ima i zabavnih trenutaka kada pokušavamo sami sebe ne uzimati previše ozbiljno. Nekim je ljudima draže stajati, nekima sjediti pa je to malo čudna stvar.
Možemo li na koncertu očekivati neko iznenađenje? Možda će vam se 2Cellos pridružiti na pozornici?
(smijeh) Nemam nešto takvo na pameti jer ne znam gdje se dečki sad nalaze. Ali, imamo neka druga iznenađenja. Beverly McClellan je predivna izvođačica i nastupit će prije nas. Popularna je u Americi jer je na vrlo popularnom televizijskom showu “The Voice”, a pojavljuje se i na mom novom albumu pjevajući “John the Revelator”. Otvorit će koncert svojim solističkim nastupom.
Znate li kojim slučajem ikojeg gitarista iz bivše Jugoslavije? Vlatko Stefanovski, Goran Bregović, Zele Lipovača, Vedran Božić… Znači li vam koje od ovih imena išta?
Stvar je u tome da postoji velika šansa da sam čuo za njih, pročitao negdje njihovo ime ili čak čuo njihovu glazbu, ali problem je u tome što ne pamtim baš dobro imena. Često se dogodi da mi padne na pamet neko europsko ime, a kao i većini Amerikanaca, ona mi zvuče međusobno previše slično. Kad bi mi rekao da se zovu Bob Smith, Joe Jackson ili nešto slično, možda bih se sjetio. Shvaćaš?
A gdje vidite gitaru kao instrument u današnjoj rock glazbi? Puno se toga promijenilo od kad ste vi bili dvadesetogodišnjak. Jeste li zadovoljni s pozicijom gitare u današnjim bendovima?
Pa, ima toliko različitih žanrova glazbe i rock glazbe, a gitara ima različitu ulogu u svakom od njih. U pop glazbi ima sve manje gitare, a sve više elektronike. U današnjoj rock glazbi gitara je još uvijek instrument broj jedan, a tu je naravno i cijeli underground pokret vrlo intenzivnog heavy metala. Nastala je cijela nova supkulptura, a gitara je još uvijek važna koliko je i bila. Možda i više jer dominira cijelim zvukom. Gledam gitaru kako se mijenja kroz vrijeme i to je zaista predivno.
Prije 20-ak godina vaš album “Passion and Warfare” dosegao je zlatnu nakladu u SAD-u. Mislite li da je vrijeme u kojem je neki instrumentalni heavy metal album mogao doseći zlatni status gotovo?
Danas je teško za bilo koju ploču doseći zlatnu nakladu jer je način na koji ljudi kupuju glazbu itekako drugačiji. Ali, ja mislim da je sve moguće u bilo kojem trenutku. Ljudi imaju percepciju da bi zato što neka glazba trenutno nije baš popularna, bilo teško nekom napraviti je popularnom. Ali istina je da svaki put kad se pojavi neki pionir i uradi nešto što je briljantno i lako dostupno, on stvori novi žanr i stvori popularnost samo tako.
Ako bi danas netko pokušao napraviti “Passion and Warfare”, album bi bio jednako popularan kao i onda jer to je takva ploča koja je pogodila živac jedne slušateljske skupine. Ali, morate shvatiti da sam tada imao nevjerojatnu promotorsko-marketinšku mašineriju iza sebe koja je pomogla albumu. Svirao sam s Frankom Zappom i to je stvorilo mistiku. Nakon toga snimio sam album “Flex-Able” na kojem se našla “The Attitude Song” koja je bila pomalo inovativna i revolucionarna. Radio sam i s Davidom Lee Rothom, a to je bila najprominentnija gitaristička pozicija na svijetu. Snimili smo i film “Crossroads”. Nakon svega toga, bilo je teško da “Passion and Warfare” propadne.
Zaista mi se sviđa vaš optimizam, mislim da bi mnogi hrvatski glazbenici mogli učiti iz toga. Jedno teško pitanje za kraj. Prije nekoliko je mjeseci preminuo najveći rock klavijaturist Jon Lord. Što bi vam bila prva asocijacija na Lorda?
Nažalost, nisam ga upoznao. Moja asocijacija što se njega tiče slična je mnogim tinejdžerima u sedamdesetima koji su bili fanovi progresivnog rocka. Jon Lord je na svom polju bio pionir, njegov zvuk… Mislim, taj bend, Deep Purple… Najprije, svaki je član bio briljantan muzičar, a to je danas rijetkost. Danas nema takvih muzičara, nema nikoga tko je toliko fokusiran na klavijature da one imaju same svoj glas. Toga jednostavno nema, bilo je to posebno vrijeme u sedamdesetima. Njegov glas na instrumentu bio je dio kemije koja je stvorila nevjerojatan bend koji je promijenio živote mnogih ljudi. Promijenio je moj život.
Njegov zvuk bio je izvrstan, intenzivan, predivan… Razgovarao sam s prijateljem Joeom Satrianijem, koji je svirao s Jonom, a razgovarao sam i sa Steveom Morseom. Rekli su da je bio odličan, pismen glazbenik koji je razumio glazbu i bio je sjajan kompozitor.
