Da Zoran Predin nije jučer i danas u Zagrebu promovirao svoju knjigu “Druga žena u haremu” iz poražavajućih medijskih vijesti pomislili bismo da smo nepismeni, da ne znamo strane jezike i da smo izgubljeni i u prijevodu i na materinjem jeziku.
Ako nekome još nije bilo jasno nakon par zadnjih medijski publiciranih skandala s nesnalaženjem domaćih političara s engleskim, sada je opet sve jasno; glazbenici su pismeniji, bolje govore strane jezike od političara a i bolje su pripremljeni za EU, gdje već i gostuju mimo svih službenih državnih protokola i potpisnih sporazuma.
E sad, ako je takva situacija s običnim engleskim jezikom koji i djeca znaju, ptice pjevaju a ‘maltretira’ nas i iz svakodnevnog govora, pitanje je zašto ga oni koji bi ga trebali znati uporno ne govore a dobivaju poslove gdje je baš znanje i zvanje jezika bitno?
Legende u nastajanju
U Europskom parlamentu predstavnici neke države su nešto kao ‘prevoditelji’; ovako ispada da će nas teško razumjeti ovi vani. A i mi teško razumijemo domaće političare doma, pa je situacija čini se uobičajena.
Nakon jučerašnjih gafova u Europskom parlamentu – ili kad je pred par mjeseci novinarki na banalno pitanje odgovorila “Thank you very much” – Ingrid Antičević može zaključiti “Pipl dont črast as“. Problem je samo da je to čulo previše ljudi i kod nas i vani. Čovjek se iznenadi kad legende nastaju pred vašim očima; sjećamo se Kirinova ‘jubitu’, pamtimo Jacin “Day after yesterday“, a preksinoć u Dnevniku eto ga opet; kaže Bandić nakon demagoške priče o Jakuševcu “Sve ćemo riješiti stejp baj stejp baj stejp“.
Neki nisu vjerovali svojim ušima ali nebitno, bitnije je ono o smeću Jakuševca koje ostaje tu gdje je dok je mozak – citirajmo Psihomodo Pop – u svakom slučaju baj baj. Sjećam se kad je na pressici u Umjetničkom paviljonu, prije dolaska U2 u Zagreb, gradonačelnika netko od novinara pitao koju pjesmu najviše voli, on je šutio, bilo mu je neugodno (možda), kolega mu došapne na uho i Milan ispali u mikrofon – “Bladi sandej“.
Bladi lajf
Nije samo bladi sandej već i bladi lajf, a mi razmišljamo je li normalno da domaći bendovi pjevaju na engleskom? Ma treba engleski uvesti kao materinji jezik u škole, i to unutar zdravstvenog odgoja da bude drama veća. Šala, ali samo na pola.
Sjećam se i kad je direktor Dinersa na pressici u povodu gostovanja Bryana Ferrya u zagrebačkom HNK-u rekao kako će dotični umjetnik navečer izvesti “Performaciju“. Ferry je sjedio tik do njega i kao bivši student umjetničke škole vjerojatno je shvatio da je daleko dogurao s inovacijama, mada je navečer svirao na playback.
Prijevod Predina
S druge strane, imamo primjera i kad se vrlo uspješno pronađemo u prijevodu. Jučer je u zagrebačkom Vip clubu održano predstavljanje knjige “Druga žena u haremu” Zorana Predina i zaista nije floskula reći da je bilo zadovoljstvo sudjelovati s Vilimom Matulom, Borisom Dežulovićem i Zoranom u tom multijezičnom susretu gdje su se svi razumjeli.
Pa sam na početku, baš isprovociran pričama o ‘našima’ i ‘strancima’ rekao da je pogotovo zadovoljstvo vidjeti ovakvu domaću knjigu nakon što smo zadnjih godina čitali mnoge bjelosvjetske autobiografske zapise prilično renomiranih imena poput Boba Dylana, Keitha Richardsa, Petea Townshenda i drugih.
Kad kažem ‘domaću knjigu’ naravno da sam svjestan da je Zoran Slovenac, ali svi ga pomalo svojatamo a valjda i on nas. I kad kažem ‘domaća’ treba reći da je knjigu “Druga žena u haremu” izvrsno prevela Jagna Pogačnik, jer je u ovakvim situacijama izuzetno važno da se zadrži duh teksta i osobnost čovjeka koji je radio autobiografski zapis.
I dok su domaći političari izgubljeni u prijevodu, i s engleskog i materinjeg, Jagna Pogačnik nas je ‘pronašla u prijevodu’ pa se u “Drugoj ženi u haremu” osjeti Predinov puls i smisleni jezik.
Na slovenščini
Kad kažem ‘domaća’ treba reći da Zoran odlično govori hrvatski, puno bolje nego mi slovenski, pa i radi na njemu. Uostalom, nekoliko je albuma snimio na hrvatskom a pred par godina preveo je i neke svoje stare pjesme.
Treba ponoviti jer je priča dobra; bilo je zanimljivo čuti na koncertima u Zagrebu kad je publika iz dvorane počela dozivati “Na slovenščini!“, jer mi Zorana očito jako dobro razumijemo bez obzira na kojem jeziku govori, bolje nego domaće političare.
Veliki autori i mali političari
Tu je i bitak od jučer; svaki veliki autor uspijeva svoju poruku komunicirati ljudima bez obzira na jezik i narječje kojim govori, dok političari često ne znaju ‘posluku porati’ ni na materinjem jeziku. I svaki veliki autor – a nisam uzalud spomenuo ovu trojicu svickih malo prije – glazbom dobaci dalje od same glazbe.
Zoran Predin definitivno je veliki autor pa i njegova knjiga s dvadesetak neodoljivih i duhovitih priča govori puno više nego samo o glazbi, iako je glazba naravno stalno prisutna. Govori o odrastanju, sazrijevanju, događajima kroz koje je prolazio, ljudima s kojima se družio, pa usput daje i kolažnu sliku stanja u bivšoj državi, u sadašnjim državama i kozmopolitsku priču o mnogim mjestima na koja je putovao, od Kube i New Orleansa, do Kenije i New Yorka, Sarajeva, naravno Maribora, pa i dalje.
Putokaz na polici
Stoga ova knjiga nije samo upotrebljiva kao znalački i šarmantno napisani tekst, već i kao putokaz kako bi ozbiljan čovjek s godinama mogao svoja iskustva pretvoriti u neku novu dodanu vrijednost, da nešto kvragu naučiš i da te cijene i izvan granica svog sela, a ne kao ovi naši političari koji se sramote po svijetu i doma i usput sramote i nas.
“Druga žena u haremu” stoga je poželjna prva knjiga na polici; izvrstan predgovor Borisa Dežulovića precizno i duhovito opisuje Predina kao čovjeka koji je s godinama postao sve ono što mnogi domaći političari, a po svemu sudeći ni slovenski – nisu. I kako vidimo i dalje im teško ide…
