Teško je reći da se nije dalo naslutiti da će biografski film “Stardust” o Davidu Bowieju biti totalni promašaj. No, da će ostati upamćen kao vjerojatno jedan od najgorih biografskih filmova, e to je trebalo postići. Posve suvišan, bespotreban, neautentičan, loš i negledljiv film o čovjeku koji je cijeli svoj život posvetio glazbi i koji je samo nekoliko dana prije svog 69. rođendana objavio svoj posljednji album. Loše ocjene na stranicama Rotten Tomatoes i IMDb-u kao i oštre kritike na račun filma posve su opravdane. Velikan poput Bowieja, definitivno je zaslužio daleko bolji kinematografski tretman.
Biografski film o Bowieju bez njegove glazbe
Još početkom veljače 2019. godine, Duncan Jones, sin Davida Bowieja, obznanio je kako se ne slaže sa snimanjem biografskog filma o životu i karijeri njegova oca. Također, rekao je da neće Peteru Ramseyju ustupiti autorska prava za korištenje glazbe Davida Bowieja u filmu. Duncan je ispoštovao želju svojeg oca koji nije želio da se o njemu snimaju filmovi. Međutim, ništa od navedenog nije spriječilo redatelja Gabriela Rangea da izgura svoju katastrofalnu ideju do kraja i doista snimi biografski film o životu i ranim počecima karijere Davida Bowieja bez njegove glazbe. Tako zapravo u filmu kao jedini spomen na Bowieja svira pjesma ”I Wish You Would”, ali u izvedbi engleskog rock benda The Yardbirds.
Bowie otišao u karikaturu
Činjenica je da su legendarni umjetnici i glazbenici kakav je između ostalog bio i David Bowie – nadživjeli sami sebe kroz svoju umjetničku ostavštinu. Živote takvih ljudi nije jednostavno ovjekovječiti na platnu, počevši od izbora glumca koji bi trebao udovoljiti kriterijima sličnosti sa stvarnom osobom. Kakogod, prva i osnovna misija je da lik umjetnika/glazbenika ne prijeđe u karikaturu, što se u filmu “Stardust” neosporno dogodilo. Iako vrijedi navesti da između Johnnyja Flynna i Davida Bowieja ne postoji nikakva očita sličnost, problem je ipak u razvodnjenoj i lošoj glumi. Ekspresije lica Johnnyja Flynna najsličnije su onima Edwarda Cullena u Sumrak sagi (možda i gore od toga, zapravo). Bowie je zbog toga u filmu poprimio obličje dosadnjikave drama queen trans tinejdžerice. U svim fazama svoje karijere i bez obzira na razne transformacije, Bowie je bio nezaboravno originalan, karizmatičan i nimalo jeftin kakvim je u filmu prikazan.
Radnja bazirana isključivo na strahu od ludila
Nema ništa loše u dobroj dramatizaciji nečije životne priče, a pogotovo kad je riječ o osobama čiji su život i karijeru obilježile razne osobne kušnje, psihičke teškoće, katarze. Zapravo baš zahvaljujući takvim detaljima, netko koga smo smatrali pomalo bogolikim dobije sve one karakteristike ljudske ranjivosti zbog kojih se tijekom gledanja filma uspiješ barem na trenutak poistovjetiti ili suosjećati. Bowie je u ovom filmu prikazan kao ”attention seeker” u nedostatku boljeg izraza. Letargičan, isprazan, nekarizmatičan kreten željan slave – takvim ga je Range opisao.
Normalan gledatelj koji poštuje svoje slobodno vrijeme, trebao bi odustati od filma negdje u prvih pola sata. To je realno vrijeme u kojem čovjek može shvatiti da redatelju uopće nije bilo važno napraviti dobar film o Bowieju, već zgotoviti započeto inaćenje Jonesu. No dobro, iz nekog razloga nastaviš gledati pa se barem nadaš vidjeti te slavne performanse zbog kojih je Bowie totalni paćenik – a njih nema, a nema ih zbog zavrzlame oko autorskih prava.
Tijekom cijelog filma se Bowie bori sa strahom od shizofrenije koja je zahvatila njegovog polubrata Terrya. No, ne treba se dati zavarati kako je film zbog toga dobio dubinu.Većina scena u kojima se Bowieja pokušalo psihološki produbiti – čisti su cringe. Teško je ne primijetiti da su svi drugi sporedni glumci više došli do izražaja od Flynna. Dašak svjetlosti u film unosi američki stand up komičar Marc Maron koji utjelovljuje publicista Obermana. S pravom se može govoriti da bi bez njega “Stardust” bio čista nula.
Gdje je nestala atmosfera?
Bez obzira na izostanak autorske glazbe (iako je to neoprostivo), neodgovarajuću dodjelu glavne uloge i lošu glumu, “Stardust” se mogao izvući barem kroz scenografiju, kostimografiju, zanimljive kutove snimanja…nešto. Ali niti to se nije dogodilo. Potpuni izostanak atmosferičnosti. Cjelokupni dojam kao da je netko dao amaterskoj filmskoj skupini srednjoškolaca kameru da se igraju i otkriju što se može. Iznimno čudan izbor kutova i pozadinskih zvučnih efekata koji su trebali pratiti emocionalno nabijenije scene. Ima li smisla spominjati kostimografiju Ziggyjevog benda u zadnjim minutama filma?
