Srđan Gojković-Gile i Ljubomir Đukić-Ljuba (Električni orgazam): “Zagreb je bio prvi grad poslije Beograda koji je vidio Orgazam!”

6890

Osam godina od zadnjeg studijskog albuma “Harmonajzer” i diskografske šutnje koja je bila popunjena izdavanjem live-albuma i albuma starih snimaka, beogradski rockeri Električni orgazam izdali su novi CD “To što vidiš to i jeste“.

U povodu toga razgovaramo s njihovim gitaristom Srđanom Gojkovićem-Giletom i klavijaturistom Ljubomirom Đukićem-Ljubom.Album “To što vidiš to i jeste” svojim zvukom podsjeća na glazbeni period prije prvog albuma Orgazma: soul, funk, Stevie Wonder… Što ste najviše slušali kad ste kreirali muziku za ovu ploču?
Gile: Slušali smo ono što slušamo godinama, recimo da je to neka ‘crna’ muzika iz sedamdesetih: Marvin Gaye, Funkadelic, Parliament, George Clinton, Sly and The Family Stone, krautrock… Mi smo čak i prije nego što smo otkrili te ploče voljeli albume Davida Bowiea “Young Americans” kao i “Black and Blue” The Rolling Stonesa i to su prvi naši kontakti s ‘bijelim funkom’. Također sam dosta slušao Milesa Davisa, naročito njegovu funk fusion fazu, albume “Pangea” i “On the Corner”. Zapravo, u tom smislu bih napravio paralelu s grupom The Clash, jer oduvijek sam volio kako su oni iz punk benda prerasli u rock bend koji svira i funk, rock, reggae, soul i rockabilly na pločama “London Calling” i “Sandinista!”. To smo oduvijek slušali, ali ti se utjecaji na ovoj ploči više osjete. Bilo je funka i na albumu “Kako bubanj kaže”, pa i na ploči “Zašto da ne” – to je naša funk linija koja je prisutna odavno.

Ljuba: Cijeli album je nastao iz serije jam-sessiona na kojima smo sudjelovali Gile, Banana (gitarist Branislav Petrović) i ja. Osim toga, ja sam godinama živio u New Yorku i već sam život u New Yorku je utjecaj sam po sebi.

Album se dugo pripremao. Što ste time najviše dobili?
Gile: Dobili smo neku ležernost i opuštenost. Sad imamo svoj studio. Dosad smo uvijek snimali u studiju koji smo plaćali po satu i to je bila uvijek neka žurba da ne pravimo velike troškove, a sada smo, recimo svirali dva tjedna, onda bismo stavili da te stvari malo odstoje, i taj odmak bi nam dao vremena da razmislimo o tome što smo snimili i da donesemo prave odluke.

Muziku podržava

Tekstovi na ovom albumu se mogu doživjeti kao poruke nekome. Jeste li pisali pjesme nekome? Kakav je bio proces stvaranja tekstova?
Gile: Način stvaranja tekstova je kod mene na podsvjesnom nivou. Kada pišem pjesme, gotovo nikad ne sjedam za stol i kažem: “Evo sad ću napisati pjesmu o tome i tome”, nego stihovi iskoče iz podsvijesti kao dio nekog stiha i tada kreće nadgradnja ili neka vrsta improviziranja. U početku pisanja tekstova nisam imao predumišljaj kakve pjesme hoću, niti kakve bi one trebale biti.

To što vidiš to i jeste” se prodaje u Srbiji u aranžmanu s Telekomom Srbije.
Gile: Više nije u takvoj prodaji, to je bila promotivna akcija za rujan/listopad. Sad je Dallas distributer za Srbiju, kao i za Hrvatsku i Sloveniju.

Kakva su iskustva nakon nekoliko mjeseci takve distribucije i prodaje?
Gile: Bilo je uspješno jer se prodalo svih 50.000 promotivnih primjeraka. Po ugovoru, da se nije prodalo 50.000, Telekom Srbije bi trebao povući album. Uspješna prodaja je bila i uvjet da “To što vidiš to i jeste” bude distribuiran na području Slovenije i Hrvatske. Mi smo pokrili troškove, a tim aranžmanom smo uspjeli doći do mnogo većeg kruga ljudi nego što bismo došli da je bio u redovnoj prodaji.

U jednoj pjesmi na novom albumu ponavljate frazu “Zašto da ne”, što je ime jednog vašeg albuma.
Gile: To je namjerno zezanje na račun jednog našeg albuma. U jednoj drugoj pjesmi, koja nije završila na albumu, pojavljuje se fraza “Svaka nova noć”.

Jednom ste spomenuli da je “Zašto da ne” jedan od tri najvažnija albuma Orgazma.
Gile: Uz ovaj, četiri. Moja meni osobno najdraža albuma Orgazma “Lišće prekriva Lisabon”, “Distorzija”, “Zašto da ne” i ovaj novi. To su vrhunci dosadašnjeg rada Orgazma u albumima.

“Zašto da ne” u Hrvatskoj je dosta zanemarena ploča…
Gile: I u Srbiji je to zanemarena ploča jer je izdan u luđačko vrijeme, 1994. godine, kada je malo koga zanimao rock’n’roll. On nikad nije bio masovno popularan, ali bilo je ljudi koji su shvatili značaj tog albuma.

Osim što ste izdali novi album, obilježavate 30 godina Orgazma. Ljuba, Vi svirate klavijature. Tko Vas je inspirirao na dionice na pjesmi Električni orgazam s vašeg debija? Kraftwerk?
Nisam ih imao na umu, no u to doba dosta sam ih slušao.

Koje je Vaše muzičko obrazovanje?
Završio sam nižu muzičku i privatnu srednju muzičku, smjer klavir.

Prvi album Orgazma se opisuje kao post-punk. Što za vas znači post-punk?
Gile: Za mene to ne znači ništa. Nikad se nisam koristio tim izrazom, koji su vjerojatno izmislili novinari da nas strpaju u neku ladicu. Za mene je to uvijek bio rock’n’roll. Zapravo, naš prvi album je bio dio tog nekog new wavea, a kad vidiš tko je sve strpan u taj žanr new wave, vidjet ćeš da ni to ništa ne znači.

Ljuba, 1984. ste privremeno otišli iz Orgazma. Kako ste očekivali da će Vaš život izgledati?
Nisam mnogo razmišljao, na kojem ću mjestu biti i čime ću se baviti. Slijedio sam svoj unutarnji poziv, jednostavno, morao sam proživjeti ono što sam proživio. Živio sam 15 godina u New Yorku, nešto u Nizozemskoj i nešto u Indiji. Kad nisam na turneji s Orgazmom, često sam u Indiji i volio bih tamo biti što češće.

Ljuba, pjevali ste Orgazmovu obradu pjesme “The Man Who Sold The World”. Osim vaše obrade, koja Vam se još obrada te pjesme sviđa?
Ne znam, da budem iskren, više sam volio našu obradu nego onu Nirvane.
Gile: Od Lulu. To je, zapravo bila verzija koju sam prvo čuo i zavolio sam tu stvar u njenoj interpretaciji.

Gile, 1988. objavili ste ploču “Letim sanjam dišem” i nakon velikog hita “Igra rokenrol cela Jugoslavija” privremeno zaključili priču s Orgazmom. Što Vas je potaklo da to učinite, s obzirom da s komercijalne strane bend nikad nije bio uspješniji?
To je bio period najvećeg uspjeha Orgazma kada smo punili dvorane, što je naravno prvo bila velika radost, no brzo je došlo do velikog zasićenja i bend je išao prema raspadu. Tako da je bila dilema: ili ćemo se raspasti za šest mjeseci do godinu dana, ili ćemo godinu dana biti u hibernaciji.

Ta hibernacija je trebala trajati godinu dana, tijekom koje bi svatko radio svoje projekte, no naš bubnjar Čavke je umjesto planiranih godinu, bio dvije i pol godine u Australiji. Kad se vratio u jesen 1991., okupili smo se, izašli iz hibernacije i počeli nastupati.

Gile, na Vašoj prvoj solo ploči “Evo sada vidiš da može” postoji akustična minijatura “Zagreb”. Kakav je bio Vaš prvi susret sa Zagrebom?
Zagreb je bio prvi grad poslije Beograda koji je vidio Orgazam. Bio je to naš drugi ili treći koncert u životu.
Ljuba: Kad sam se vraćao tada iz Zagreba, rekao sam roditeljima, želim živjeti u Zagrebu. Što me toliko oduševilo, ne sjećam se.
Gile: Uvijek je kroz povijest postojala veza između Zagreba i Beograda, bilo u natjecanju i nadmudrivanju, bilo u suradnji, tako da ja doživljavam da smo mi nastavak te priče kroz muzičku varijantu.

Koju vam je ploču bilo najteže napraviti?
Gile: “Balkan horror rock”, i to ne zbog inspiracije, nego zato što ga 1992., u općem kaosu, nismo mogli gdje snimiti. Snašli smo se tako što je u Studiju M na novosadskom radiju bio zakazan koncert i termini za snimanje i miksanje koncertnog albuma, pa smo uživo na tonskoj probi snimili dio ploče, poslije sam ja nadosnimio neke vokale. Zato je “Balkan Horror Rock” dijelom studijska, a dijelom ploča snimaka uživo, i to onih koje smo uspjeli ‘uvaliti’ na tu ploču. No, dio pjesama koji je trebao tada biti izdan, poslije se prelio na “Zašto da ne”.

14.7.2007. svirali ste pred The Rolling Stonesima u Beogradu. Jesu li bile posebne pripreme prije toga?
Ljuba: Ne. Moj brat (Zvonimir Đukić, gitarist grupe Van Gogh, op.a.) me pitao: “Vježbate li?”, a ja sam rekao: “Zašto da vježbamo?”
Gile: Da smo se mi reaktivirali poslije dugog niza godina nesviranja, vjerojatno bismo vježbali, no to je bilo usred naše turneje i mi smo bili svirački pripremljeni. Svakako, to je za nas bio emotivno velik događaj…
Ljuba: Kad smo imali tonsku probu, popeli smo se na binu, i osjećali smo kao da smo došli kući.
Gile: Osjećali smo se kao da smo došli tamo gdje nam je mjesto.

Jeste li se osobno sreli s njima?
Ljuba: Nismo. Oni su imali 20 minuta probe prije nastupa u šatoru pored našeg, pa smo ih slušali dok su se zagrijavali… Ali osobno ih nismo sreli.

Jesu li Stonesi čuli vašu obradu “Out of Time”?
Gile: Nisu, to namjerno nismo svirali, ali znamo da su čuli našu svirku, jer dok smo mi svirali na bini, oni su sadili četiri drveta s druge strane scene, tako da su nas silom prilika morali čuti.

0 Shares
Muziku podržava