Sovjetska bootleg izdanja na rendgenskim snimkama

562

Prvo bootleg izdanje pojavilo se 1969. godine. Bio je to LP “The Great White Wonder” Boba Dylana sa snimkama koje će kasnije postati album “The Basement Tapes”. To je podatak koji se odnosi na američko tržište, no Sovjeti su još za vrijeme Staljina raspačavali bootleg izdanja na jedan uistinu neobičan i originalan način.

Tijekom 1950-ih u tadašnjem Sovjetskom Savezu postojali su stiljagi, subkultura koju je najlakše usporediti s današnjim hipsterima, ali, za razliku od suvremenih hipstera, njihov je fokus bio orijentiran na zapadnjačku kulturu, prvenstveno na jazz, boogie woogie i rock ‘n’ roll. Jedina mana bila je što su živjeli u državi gdje nisu mogli čuti nijedan od navedenih žanrova. Nije bilo CD-ova, nije bilo kazeta, a radio signal mogli biste uhvatiti jedino ako ste živjeli negdje blizu granice. Ne treba ni podsjećati da je distribucija i javno puštanje zapadnjačke glazbe bilo izričito zabranjeno.

Muziku podržava

Povremeno bi u SSSR preko Mađarske ‘zalutala’ kakva pošiljka njima interesantne glazbe, no broj primjeraka nikada nije bio dovoljan da zadovolji potražnju. Stoga su stiljagi odlučili ‘podebljati’ broj primjeraka tako što će sami u kućnoj radinosti presnimavati zapadnjačku glazbu. Jedini je problem bio nedostatak vinila kojeg u Sovjetskom Savezu jednostavno nije bilo. Nestašica svega nije zaobišla ni materijal za proizvodnju glazbenih ploča. A kako teška vremena zahtijevaju radikalne mjere, glazbu su ‘printali’ na rendgenske snimke iz bolnica.

Prema postojećim zakonima, bolnice su se morale rješavati nagomilanih rendgenskih snimaka jer su bile lako zapaljive i predstavljale rizik od požara. Tako su stiljagi kopali po bolničkom otpadu i tražili odbačene debele rendgenske snimke kojih je, na njihovu sreću, bilo i više nego dovoljno. Uz pomoć običnog uređaja za proizvodnju ploča ili prilagođenog fonografa ‘urezali’ bi pjesme na rendgensku snimku, zaobljenim škaricama za nokte od nje napravili krug, a cigaretom probušili rupu u sredini. I ‘ploča’ – koju bismo najbolje mogli usporediti s flexi-discom – bila je spremna za reprodukciju.

‘Ploča’ Elvisa Presleyja

Kvaliteta nije bila na zavidnoj razini i mogla se poslušati samo jedna strana takve ploče, ali prodavale su se jeftino (ili za novac ili za bocu votke) i nikome nije smetalo što Chuck Berry svira na podlaktici tetke Maše, a Duke Ellington na lubanji ujaka Arkadija. Nakon otprilike deset slušanja, improvizirana ploča više nije svirala. Cijeli je fenomen dobio naziv ‘glazba na kostima’ (‘bone music’), a postrojenja bootlegera zvala su se roentgenizdat. Naravno, država je vrlo brzo pohvatala što se događa pa su bootlegeri/falsifikatori pozavršavali po zatvorima.


Danas su primjerci glazbenih rendgenskih snimaka interesantni mnogim kolekcionarima, a britanski je umjetnik, antikvar i glazbenik Stephen Coates prije par godina snimio dokumentarac “The X-Ray Audio” te u Londonu postavio istoimenu izložbu.

Muziku podržava