Ulaskom u novu godinu, nekako često razmišljam o cijeloj 2020. i bezbrojnim ‘pandemijskim’ razgovorima koje sam vodila s poznanicima, prijateljima, obitelji…Pa, nisu svi komentari bili potpuno negativni. “Dobro mi je došla pauza od posla, pregorio sam”, “konačno sam našla vremena za sebe”, “posvetio sam se obitelji”, “konačno sam počeo raditi na tom i tom projektu” – ovo su samo neki od pozitivnih okreta na gadnu situaciju koje sam čula. Pa pogledajmo samo koliko je boravak u prirodi postao popularan ove godine: barovi i pusti kafići odjednom su zamijenjeni inače nepravedno zapostavljenim klupicama u parkovima, planinarenjem, šetnjama…Mislim da su mnogi, osjećali potrebu za tim ili ne, posao od barem 40 sati tjedno od kojeg su vječno iscrpljeni odjednom zamijenili zaboravljenim radostima i naučili nešto iz toga. Možda su nakon toga pomislili i na promjenu karijere koja im pohlepno krade najveći zalogaj tjedna, pa tako i života? E pa, upravo o tome je riječ u Pixarovom filmu “Soul“. Iako mnogi tvrde da je “Soul” animirani film namijenjen isključivo za odrasle, ja se s time ne slažem: film je to kojeg bi preporučila djeci onoliko koliko i odraslima. Zašto je tome tako, objasnit ću na kraju članka.
Tvorci filma upoznaju nas sa Joeom Gordonom, srednjoškolskim profesorom glazbenog čiji život ne ide baš onako kako je zamislio. Kao jedinu strast i svoj forte u životu vidi jazz. Kada konačno dobije priliku da svira s prvoklasnim jazz muzičarima, doživi nezgodu zbog koje se nađe negdje između života i smrti – ni na nebu ni na zemlji. Od smrti pokušava pobjeći tako da krene u smjeru suprotnom od vječnog počivališta duše – tamo gdje život duše počinje. U tom neobičnom carstvu on ubrzo otkriva što znači imati dušu.
Ne treba puno vremena da shvatite da je glazba filma u prvom planu jednako koliko i radnja: za soundtrack su zaslužni Trent Reznor i Atticus Ross (Nine Inch Nails) te renomirani jazz glazbenik Jon Batiste. Okretni prsti Jona Batistea na klaviru podsjećaju Joea da se mora boriti da ostane živ, jer je muzika jedina stvar za koju živi. “Soul” naprosto ima toliko umjetnosti u sebi da zaista zapanjuje koliko je i najmanji detalj promišljen. Ako ste fanovi easter eggsa kao ja, možda ste primijetili kamion Pizza Planet koji se pojavljuje u svakom Pixarovom filmu. Ako ste ljubitelj apstraktne umjetnosti, tada ćete sigurno prepoznati Kandinskog u dva Jerryja. Pixar je još jednom opravdao titulu studija koji uspijeva pronaći ljepotu tamo gdje se najmanje nadate, i to u filmom koji nam pokazuje da trčimo li bjesomučno prema ciljanoj karijeri, gubimo putovanje u kojem je smisao života.
View this post on Instagram
Nošen strašću za glazbom, protagonist pokazuje liku 22, skeptičnoj mladoj duši koja još nije udahnula zrak na Zemlji da život nije tako loš. Joe ponosno dočeka trenutak da mladoj duši kao svojevrsni šalabahter prikaže svoj život podređen jazzu i ostvarivanju svojih snova. Međutim, ni Joe ni 22 ne izgledaju impresionirani slikom jednostavnog, usamljenog života kojeg je Joe vodio, barem iz perspektive okoline. Ipak, kad Joe kasnije odvrti film svojih nasretnijih uspomena iz vlastite perspektive, među njima se ne nalaze svirke i snivanje o karijeri svjetskog glazbenika, ali ga zato možemo vidjeti nasmiješenog dok ispisuje note na ploči u školi, dok sjedi sa ocem i svira klavir, dok toča noge u moru i dok jede svoje omiljeno jelo u lokalnom bistrou usred kišne nedjelje. Što je pisac htio reći?
Poruka ovog filma sažeta je u poznatom Šimićevom stihu iz pjesme “Opomena”: “čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda”. Pazi da uživaš u tim zvijezdama iznad sebe i da ih motriš sa strahopoštovanjem. Odvoji dovoljno vremena za sebe samog. Osluškuj svaki hrskavi jesenji list kojeg zgaziš. Ne izostavi lijeno nedjeljno valjanje krevetom s rasporeda. Uživaj u tom komadu pizze kao da si dijete koje se s pizzom susreće prvi put. Ono što je najvažnije od svega: nikome nije urođena njegova strast (ilitiga spark, kako kažu u filmu), ali imaš cijeli život da je otkriješ i ‘odlijepiš’ od stvarnosti na najljepši mogući način. Ali – pripazi se, jer tanka je granica između strasti i opsesije, a prijeđe li se, lako postaneš jedna od izgubljenih duša zorno prikazanih u filmu.
Obećala sam da ću na kraju članka argumentirati svoju tvrdnju da je ovaj film i za djecu i za odrasle. Za početak, svaki film, animirani ili ne, čak iako je prvotno namijenjen za djecu još uvijek je odlično gradivo za odrasle. Zašto? Jer na kraju krajeva – film nisu stvorila djeca već odrasle osobe koje sa sobom vuku teret svojih uspomena, sumnji, boli i straha, a taj teret, htjeli/ne htjeli, pretaču u film, knjigu, glazbu…Bilo koju formu umjetnosti. Osim toga – onim već spomenutim odraslim izgubljenim dušama služi kao odličan podsjetnik na nevine dječje radosti koje ne bi trebali biti isključivo dječje. Mislite da je film “Soul” predubok za djecu? E pa, griješite, jer upravo su djeca glavni kužeri koji u filmu neće ‘pohvatati’ sve što i odrasli, ali kratka i jasna “carpe diem” poruka, vjerujte mi, njima neće promaknuti.
