‘Slušaj me’ su ukratko, lijepe priče o lijepim pjesmama. Sinoć je u KSET-u otvorena nova sezona događaja za sve muzikofile.
Što je ‘Slušaj me’?
Riječ je o programu koji vrijedi otkriti, ako ništa barem zbog potencijala da postane jedna od glazbenih tradicija koje će se održavati u KSET-u otprilike pet-šest utoraka godišnje. Taman kad poželiš slušati glazbu, a prerano je u tjednu za odlazak na koncert, kad se uželiš lijepe i atmosferične večeri koja nije regularni odlazak u kino, dolazi Slušaj me.
Večer je koncipirana kao susret storytellinga i slušaonice u polumračnom, polukabaretskom KSET-u gdje, osvijetljeni svjećicama i s pivom u ruci, zaljubljenici u glazbu slušaju priče drugih ljudi koji s glazbom imaju poseban odnos. Točnije, s jednom pjesmom koju nakon razgovora slušamo u tišini.
Zamisli da moraš izabrati jednu pjesmu koja ti posebno znači? Izbor nije lagan, jelda? Pjesma koja te obilježila zasigurno ima i dobru priču iza sebe, neku zbog koje se isplati popeti na stage i podijeliti je sa stotinjak ljudi iz udobnosti fotelje.
Činjenica je da trema uvijek postoji, čak i kod iskusnih govornika, ali brzo okopni i pretvori se u atmosferu nečijeg dnevnog boravka u razgovoru s nonšalatnim Andrijom Škarom.
A na ‘Slušaj me’ dolaze skroz dobri gosti. Neki žive od glazbe, drugi za glazbu. Dosad su nam priče pričali Mate Škugor, Boris Jokić, Jasna Jasna Žmak, Gabrijela Ivanov, Tonći Kožul, Morana Zibar, Irena Žilić, da nabrojim samo neke. Da ne ulazim u biografije, to su pojedinci koje se isplati poslušati, a usto vam mogu otkriti skroz dobru muziku za buduća slušanja.
Kako to izgleda u praksi?
Sinoćnjim je izdanjem otvorena druga ‘Slušaj me’ sezona. KSET je bio pun, šank okupiran, a točno u 20:30 Andrija je pozdravio okupljene i otpočeo večer. U inače mirnoj večeri mogla se osjetiti i doza nervoze jer je jedan od govornika bio Miljenko Jergović. Kako je riječ o književniku čiji opus konkurira Krležinom i koji rijetko nastupa javno, mala nervoza i doza fangirlanja bila je opravdana. Da mi je netko rekao da ću ga, onako blagoglagoljivog i sjetnog, na neki random utorak u KSET-u slušati kako priča o trećem albumu Parafa i odlasku u vojsku u vremenu kada se slutio neki loš prevrat, teško da bih povjerovala. Uz zvuk pjesme “U pobjede nove” Jergović je zacementirao (jugo)nostalgičarski ton večeri. Na kraju krajeva, nostalgiji je bilo nemoguće pobjeći.
Matija Habijanec, čovjek iza Marshmallow Notebooksa i potencijalni stand up komičar, vratio nas je u devedesete i otkrivanje glazbe preko bootleg kazeta, uz pjesmu Violent Femmesa iz osamdesetih. Vlado Gojun, koji je radio na nedavno objavljenom dokumentarcu o Bebe na Vole, prisjetio se poslijeratnih devedesetih u Dubrovniku, nekog boljeg vremena za rokenrol u Gradu uz Afghan Whigse. Blogerica Irena Družinić približila nam je neobičan (ili možda sasvim logičan) koncept ljubavi: to je kao da pijuckaš “Bathwater”. Mlada pjesnikinja Lara Mitraković je, u sebi svojstvenoj maniri, govorila o jednostavnosti lijepih stvari i pozitivi koju pobuđuje depresivna pjesma Babyshamblesa u onome što inače zovu depresivnim godišnjim dobom. Leonard Jurić, veliki mladi glazbeni znalac i pisac, donekle je iskoračio iz tona večeri u delikatnoj analizi Juvenileove pjesme “Ha” i unutarnjeg nesrazmjera koji izaziva hip hop.
Bila je to skroz dobra večer. Reklo bi se da je teško držati koncentraciju slušajući priče par sati, ali čovjek bi se iznenadio. Ako ste bili, znate o čemu govorim. Ako niste, pobogu, što čekate?
