Već je nekoliko mjeseci prošlo kako je objavljena knjiga Siniše Škarice “Tvornica glazbe: priče iz Dubrave”. U toj zbirci tekstova o firmi Jugoton, njenim izvođačima i albumima ima priča za bar pet dugometražnih filmova ili seriju kao što je bila Scorseseova i Jaggerova “Vinyl”. U inače žestokoj konkurenciji dobrih priča je najupečatljivija ona o Slavku Kopunu, prvom i vrlo vjerojatno najuspješnijem direktoru Jugotona, odnosno današnjeg nasljednika, tvrtke Croatia Records. Teško je ne primijetiti emocije kojima Škarica opisuje svog bivšeg šefa, premda je evidentno da nisu uvijek bili na istoj valnoj duljini. Škarica ne krije da su njih dvojica imali distanciran odnos i da se tek godinama nakon odlaska Kopuna iz firme spremao učiniti veliki intervju s bivšim šefom, no smrt Slavka Kopuna 11. srpnja 2003., jedan dan nakon 56. obljetnice osnutka firme čije je poslovanje obilježio, spriječila je Škaricu da mnoge neizrečene rečenice podijeli sa svojim nekadašnjim pretpostavljenim. Slavko Kopun je, pak, preminuo u Crikvenici, daleko od medijske halabuke, daleko od priznanja industrije čiji je udio u stvaranju itekako imao.

“Jedini pravi diskografski mogul” Slavko Kopun rođen je u Zagrebu 11. travnja 1919., točno 34 godine prije još jednog poznatog svojeglavca hrvatske diskografije, Branimira Štulića. Nezavršeni je student prava i u poznijoj dobi završeni student ekonomije (uz rad). U mirovinu je otišao 1977., taman u zlatna vremena kada će ukupna godišnja naklada biti 20 milijuna nosača zvuka. Ako to, protivno svim statističkim pravilima “uprosječimo”, ispada da je te godine svaki stanovnik tadašnje Jugoslavije kupio bar jedan proizvod s oznakom Jugotona.

Muziku podržava

Potezom pera 10. srpnja 1947. dotadašnja je tvornica Elektroton likvidirana, a na njenim je razvalinama nastala nova – Jugoton. Dvadesetosmogodišnji pripadnik poštene inteligencije Slavko Kopun izabran je za direktora, vjerojatno odlukom tadašnje ministrice NR Hrvatske Anke Berus, inače partizanske heroine. Reference? Kopun je u nježnoj tinejdžerskoj dobi bio autor dječjih pjesmica, crteža i romana u slikama koje mu je objavljivao prijeratni Jutarnji list, a vjerojatno, piše Škarica, nije odmoglo niti to što je Kopun tijekom NDH boravio u ustaškom zatvoru zbog otimanja pištolja čuvaru i prosljeđivanja istog ilegalcima. U doba osnivanja firma je zapošljavala 25 radnika, 1957. će zapošljavati 133, a krajem sedamdesetih tristotinjak.

Zanimljiva je crtica da je Jugoton svojevremeno, dakle prije diskografske ekspanzije, uz ploče s velikom i malom rupom u sredini proizvodio galanteriju iz plastičnih masa: kutije za sapune, soljenke, remene za ručne satove, tuljce za ruž, kutije i lončiće za kremu, brijače aparate…

Dakle, nemojte se zgražati ako vidite CD-ove u, recimo, DM-u ili nekoj drugoj drogeriji, jer prije 60 godina ploče su se proizvodile rame uz rame sa sličnim proizvodima koji se danas ondje prodaju – možda se diskografska industrija samo vraća svojim korijenima. Za sliku o poslovanju Jugotona u vrijeme Slavka Kopuna iz drugog kuta pomogao je još jedan svjedok vremena, Dubravko Majnarić, profesor povijesti i francuskog jezika, i dugogodišnji glavni i odgovorni urednik Jugotona:

“Ja sam došao u Jugoton 1974. preko javno objavljenog natječaja i moji prethodnici su bili prof. Cajner i  Vlado Seljan. Došao sam na mjesto koje se preimenovalo iz glazbeni direktor u glavni i odgovorni urednik. Sa Slavkom Kopunom sam radio od 1974. do 1977. i te tri godine su za mene bile vrlo dragocjene. Bio je izuzetan, imao je puno povjerenje u nas urednike. Prvi dan kad sam došao na posao on me proveo kroz sve odjele Jugotona, i uredničke i industrijske, predstavio me svim radnicima i nakon toga me pozvao k sebi u kancelariju da me predstavi svojim pomoćnicima koji su bili u mom rangu. Naručio je piće i rekao mi je sljedeće pred njima: ‘Majnariću, ja ti se neću plesti u posao, ali tvoj zadatak je da iz jednog uloženog dinara vratiš firmi šest. Tako dugo dok bude bilo tako, ja ti se neću plesti u posao i dat ću ti slobodne ruke’.

Ja sam se prvo uplašio, mislio sam da će biti jako teško, a kolege komercijalni direktor Pintarić i direktor za plan i analizu, inženjer Grgurić su vidjeli da sam se sledio. Kad je završio razgovor, rekli su mi na hodniku: ‘Slušaj Majnariću, Slavko ti je to rekao jer mi toliko i zarađujemo, međutim, nemoj se uplašiti jer je situacija takva da to uopće neće biti problem.’ I nije bio problem. Mi smo iz jednog uloženog dinara u Jugoton vraćali ne šest, nego osam. Imao sam sreću da sam ušao u Jugoton u doba početka procvata glazbene analogne industrije kad je Jugoton potpisao ugovore s najvećim diskografskim kompanijama na svijetu za proizvodnju licencijskih ploča za ovaj dio Europe, uključujući kompletni tadašnji istočni blok. Mi smo tada izvozili američke ploče u Mađarsku, Sovjetski Savez, zemlje Nesvrstanih, Afriku. Proizvodili smo nekoliko milijuna ploča mjesečno.

Bez obzira na ovakve poslovne uspjehe, Slavko Kopun uglavnom nije bio omiljen među Jugotonovim vedetama. Škarica će u knjizi opisati njegov karakter kao “despotski”, a Majnarić će kratko reći da su to “pretjerivanja”: “Slavko Kopun nije bio blizak s umjetnicima jer se on de facto u umjetničke elemente glazbe nije previše razumio. On je bio simpatičan, fini gospodin koji je držao distancu i prema zaposlenicima i prema izvođačima, što nije loše za direktora. Imao je veliki autoritet u firmi. Čak je osigurao radno mjesto članovima familije zaposlenika koji su bili zainteresirani za tu djelatnost. Danas bismo rekli da je to nepotizam, ali oni koji su imali afiniteta za rad u diskografiji ostali su u firmi i bili su odlični radnici. Kopun je organizirao autobus koji je svaki dan ujutro vozio radnike od katedrale direktno do ulaza u firmu u Dubravi. Imali smo dva takva autobusa i u krugu tvornice liječničku i stomatološku ambulantu. I svi koji smo radili dobili smo priliku da učešćem kupimo stanove. To nisu bili poklonjeni stanovi.”

I u svojoj knjizi Škarica potvrđuje da su zaposlenici Jugotona uživali u uvjetima rada kakve danas možda imaju zaposlenici Googlea: garderobe, WC-i, tuševi, blagovaonica, igrališta za nogomet bili su dio poslovnog kompleksa. No, često su bili prisutni kratki rokovi, ne jednom se radilo u tri smjene, pa je kompletna infrastruktura činila djelatnicima Jugotona rad ugodnijim. Direktor Jugotona je, dakle, radnike mazio, ali je očito tražio rad, red i disciplinu. Gospodin Majnarić opisuje: “Kopun je imao kancelariju na uglu, vidio je tko kasni na posao, tko ranije izlazi, imao je pregled direktno sa svog radnog stola, znao bi, kad je došao na posao, napraviti pokret prstom po gelenderu i ako bi bilo prašine zvao bi kadrovskog direktora da im kaže kako čistačice ne rade svoj posao.”

 

Što se autorskih i izvođačkih prava tiče, i Škarica i Majnarić se slažu da je Slavko Kopun, nezavršeni student prava, itekako bio upoznat s njihovim značajem. “On je primijenio ženevsku i rimsku konvenciju o autorskim pravima po kojoj je 8,1% od svake tvorničke cijene ploče išao autorima glazbe i teksta. Mi smo to poštivali i obračuni su se radili svaka tri mjeseca. Tu smo opet dobro prošli jer smo plaćali sa zakašnjenjem od tri mjeseca – u tom se periodu novac mogao opet obrnuti. Izvođačka prava su bila od 3 do 6%, a za grupe i orkestre s većim brojem članova i do 10%.”, kaže Dubravko Majnarić.

Iako bi se o dijelu financijskog kolača namijenjenom za autorske i izvođačke naknade “dalo razgovarati”, glavni razlog zbog kojeg je Kopun dobio naslov “Djed Božićnjak hrvatske diskografske industrije” je taj što je 1966. Jugoton prvi na prostoru tadašnje Jugoslavije objavio album božićnih pjesama i to u izvedbi pjevačkog društva Podgorac iz Gračana, u suradnji s Društvom katoličkih svećenika Hrvatske. Taj potez je dobio pohvale same tadašnje predsjednice CK SKH Savke Dabčević Kučar. Suvišno je reći da se ta ploča dobro prodala, prema procjenama koje iznosi Škarica u prodaji je vlasnika našlo otprilike 400 tisuća primjeraka. Dubravko Majnarić objašnjava: “To nije bilo marketinški popraćeno kao komercijalna ploča, nego kao ploča narodnih običaja. A narodni običaji su jugoslavenskim ustavom bili zagarantirani.” Ovakvo tumačenje tadašnjih pravnih propisa je vjerojatno omogućilo da i druge pjesme dobiju svoj trag na vinilu. Srpski kompozitor i književnik Žarko Petrović se u ‘Politici’ žalio kako mu nitko nije u Srbiji 1970. htio objaviti verzije srpskih starogradskih pjesama, ali mu je objavio – zagrebački Jugoton.

Petrović nije jedini koji “nije ispao prorok u svom selu”. Gospodin Majnarić prisjeća se Rokera s Moravu: “Mi smo izdali njihovu ploču koju nitko u Srbiji nije htio izdati. Ta ploča Rokera s Moravu se odlično prodala.” Prema neslužbenim, kuloarskim pričama, razlog ne-objavljivanja albuma Rokera s Moravu u Srbiji bila je iz današnje perspektive benigna pošalica na račun jednog visoko rangiranog političara.

“To su bila druga vremena”, misao je koja mi se roji po glavi dok završavam ovaj tekst. Tko zna hoće li se ta vremena ponoviti. Lijepo je, barem u vrijeme Božića i Nove godine, priželjkivati da ćemo imati iste ili slične uvjete na radnom mjestu. U tom slučaju bez problema pristajem božićne pjesme slušati i pjevati kroz cijelu godinu.

Muziku podržava