O Makazoruki i njihovom novom EP-u “Analogue Braekfast” sam podosta napisao u nedavnoj recenziji istog izdanja. Hrvatskoj publici su se urezali u pamćenje na nezaboravnom nastupu na 7. DOF-u u Velikoj. Nekoliko je dobrih razloga bilo da zamolimo frontmena benda Skušu da predstavi Makazoruki čitateljima Muzika.hr.
Živite u Amsterdamu, no porijeklom ste iz Zenice. Kojim povodom ste išli u Amsterdam?
Razlog je djevojka u koju smo svi zajedno bili potajno zaljubljeni, a koja je bila nastanjena u Amsterdamu i tamo bila uspješna krojačica. Nosila je nadimak Makazoruka, i takoreći je uvjetovala da se mi, jedan po jedan, prebacimo u Amsterdam. O zaljubljenosti u ljubu našu jedan za drugoga ponaosob nismo ni znali, da bi se slučajno sreli u gradu kanala, prostitutki, kiše, vjetra, pijanih i drogiranih Britanaca. I tako, iznenađeni susretom i sami se opili, i pronašli utjehu u zagrljaju prodavačica ljubavi, i zatim, a šta drugo nego zasvirali.
Imate li namjeru vraćati se u Zenicu?
Vraćamo se mi uglavnom svake godine u Bosnu na godišnji odmor, da bi 2006. tamo i svirali ponovno, nakon mnogo godina. Da li se mislimo vraćati, može biti samo privatno pitanje za svakog ponaosob, jer povratak kao bend u ovom momentu ne dolazi u obzir, osim ako Nizozemska u skorije vrijeme ne poplavi, a mi se uspijemo spasiti pa ‘naberemo’ prema jugu.
Zanimljivo je to ime benda, jer premda živite u Amsterdamu, bend se zove Makazoruki. Je li ljudi u Nizozemskoj imaju problema pri izgovaranju imena benda?
Nizozemski jezik zvuči, naravno, sasvim drugačije od maternjeg pa samim time izgovor imena našeg benda ponekim Nizozemcima predstavlja problem, međutim kada ga jednom izgovore, a ne znaju porijeklo istog, misle jednostavno da dolazi iz Japana jer im Makazoruki tako zvuči. To je nama sasvim smiješno jer ime kao ime nema neko super-specijalno značenje, osim što je inspirirano događajem iz prethodnog odgovora na pitanje broj jedan.
Ja sam vas u biti prvi puta gledao na legendarnom nastupu na DOF-u 2006. godine. Imate li kakvih kontakata s ovdašnjim klubovima?
Simpatično iskustvo iz 2006. kada smo iste godine nastupili i na EXIT-u. Bilo nam je zadovoljstvo i pored proloma oblaka koji je i ono malo znatiželjnih rastjerao nazad u vlastite šatore i oskudno suha mjesta na festivalu. Ipak moram spomenuti da je jedna grupica entuzijasta uporno ignorirala krupne kapi i prilično jak vjetar, te uporno slušala naš sound i mokro, jako mokro skakala u ritmu naših pjesama. 
Na organizaciji i smještaju Dirty Old Festivala bi mogli pozavidjeti mnogi veliki festivali. Jer moram reći da smo se malo gdje osjećali tako ugodno i tako super uživali…
Već od prije imate jedan album. Nedavno ste izdali EP koji se sastoji od četiri stvari. Imate li još novih stvari?
Posljednje što smo izdali je EP nazvan “Analogue Breakfast“, a svakako da imamo i nove pjesme i idemo putem novog albuma.
Po zvuku se da zaključiti da je Sonic Youth jedan od bendova koji je najviše utjecao na vas. Koji još bendovi su vam poslužili kao inspiracija?
Pored beandova kao što su Sonic Youth, Gang of Four, Pere Ubu i mali milion drugih, svatko od nas ponaosob je inspiriran vlastitim muzičkim bendovima, naravno…
Prvi album vam je producirao Ivica Košavić (Razorblade Jr.), no za suradnju na novim stvarima ste odlučili surađivati s Milanom Ćirićem. Zbog čega ste donijeli tu odluku?
Znajući koliko znanje i aparaturu Milan posjeduje, nije nam bilo teško odlučiti se upustiti u avanturu s njim. Bio je to pravi užitak, i još jedno iskustvo više.
Na novom albumu se prvi put pojavljuje i pjesma na materinjem jeziku. Planirate li nove stvari raditi na engleskom jeziku ili će te sve češće raditi na materinjem jeziku?
Jednostavno onako kako se uklopi, hoću reći da se tekst pjesme “Linije krive” dobro uklopio na maternjem jeziku, a ostali jednostavno na engleskom. Pošto uglavnom tekstove imam i na engleskom i na maternjem, probam pjevati na oba pa na kojem bolje zvuči, tako se i izvede. Na stranu ruski akcent u pjesmama na engleskom, za koji ja ne pridajem neku posebnu pažnju, ma kako to nekome zvučalo…
Koja je poruka vaših tekstova?
Tekstovi uglavnom nemaju poruku, već su slika svakodnevnog života i odraz proživljenih događaja, moj osobni psiholog.
Jeste li pokušali naći distributera za ovdašnje tržište?
Ne. Do dana današnjeg nikakav kontakt nije uspostavljen niti s jednim od distributera, a da li postoji šansa ili mogućnost, ne znamo ni sami, jer nije ni bilo pokušaja s naše strane.
Koliko ljudi uopće znaju za vas na ovim prostorima?
Pa otprilike onoliko koliko ih je vidjelo Makazoruki u zagrebačkom Spunku, Velikoj i EXIT-u te nekolicina što je razmijenila Makazoruki preko Interneta. Nije veliki broj znači, ali za nas, mislim vrijedan, vrijedan ‘broj’poštovatelja glazbe.
Kakva je publika u Nizozemskoj, hladnija ili temperamentnija od ovdašnje?
Publika koja dođe poslušati i vidjeti koncert se vjerojatno ne razlikuje nešto specijalno od publike u Hrvatskoj, barem ne na našim koncertima jer tu dolazi mali broj ljudi koji su zaintresirani za bend i onda ti je to isto bilo gdje da sviraš…
Osim što je nizozemska publika općenito vjerojatno super razmažena, pošto može bira ti između ogromnog broja zbivanja u zemlji pa je opće poznato da ista recimo u trajanju koncerta cijelo vrijeme priča između sebe i uopće ne pridaje pažnju izvedbi performera…
Možete li usporediti scenu tamo i kod nas?
Meni je žao što ti ne mogu potpuno odgovoriti na to pitanje, jer je moje poznavanje tamošnje scene jako šturo, osim što poznajem meni par dragih bendova kao Peach Pit, Death Disco, Mandelbrot Set…
Uspijevate li živjeti od svirke?
Daleko, daleko smo od toga, a nije ni pokušano (na svu sreću, vjerojatno). Još uvijek je sve ovo što radimo super iz ljubavi, i na taj način imamo probe i sviramo svirke, a u ovoj sorti muzike i nema baš kruha i igara, samo igara neispavanih noći i slatkih mamurluka poslije uspješno odsvirane večeri.
Koji vam je najveći uspjeh do sada?
Najveći uspjeh do sada po meni je da još uvijek sve ove godine postojimo i uživamo u ovome što radimo, i od srca se nadam da će to što duže potrajati…
