Skriveni biseri jazz diskografije

1067

Poput primjerice ljubitelja književnosti, i zaljubljenici u glazbu s tugom u srcima gledaju na velika sniženja cijena povijesnih izdanja smatrajući to obezvređivanjem, no upravo na taj način upotpunjuju svoje zbirke.

Možete li zamisliti ushićenje jednog diskofila kad otkrije da su mu nadohvat ruke, i to iznimno povoljno, rijetka izdanja koja nedostaju u njegovoj kolekciji? Poput kolekcionara umjetnina kojem se pružila prilika da svoju zbirku nadopuni biserima svjetske umjetnosti ili arheoloških pronalazaka! Taj ushit pružila je diskografska kuća Dancing Bear koja je zbog novih okolnosti na tržištu CD-a prikupila i po iznimno niskim cijenama u svim svojim dućanima u Hrvatskoj ponudila upravo takva, rijetka, gotovo zaboravljena, ali vrijedna izdanja svjetske jazz diskografije.

Među tisućama izdanja svih žanrova, uz, primjerice albume s djelima velikih skladatelja klasične glazbe poput Bacha, Mozarta, Beethovena, Vivaldija, Chopina, Prokofieva, Haydna, Bartoka, Brahmsa ili Albinonija, mnogo je CD-a legendarnih jazz glazbenika i sastava, među ostalima Modern Jazz Quarteta, Keitha Jarretta, Nata Adderleya, Hermeta Pascoala, Ornettea Colemana, Herbiea Hancocka, Chicka Coreae, Milesa Davisa, Dukea Ellingtona, Dizzya Gillespiea, Charlesa Mingusa, Raya Charlesa i Franka Sinatre.

Neke od skrivenih bisera za diskografske su kuće Atlantic, Warner Bros. i Elektra Musician objavili Lee Konitz, Dave Brubeck, Bill Evans, Michael Brecker i Claus Ogerman, Bobby McFerrin i Brad Mehldau.

Alt saksofonista Leea Konitza smatraju jednim od najznačajnijih predstavnika cool jazza, ali koji je album obilježio njegovu karijeru? To je pitanje ukusa, no jedan od važnijih iz ranijeg razdoblja je “Inside Hi-Fi” iz 1956. Snimio ga je s dvije postave istomišljenika uz koje improvizira na vlastite skladbe i standarde. Posebnost ovog albuma je ta što Konitz u čak pet od osam izvedbi svira tenor saksofon, i to izvrsno.

Koncertne snimke Davea Brubecka uvijek su bile uzbudljive, posebice one s kraja šezdesetih i prve polovice sedamdesetih s tada novom postavom u kojoj su svirali kontrabasist Jack Six i bubnjar Alan Dawson, te slavni bariton saksofonist Gerry Mulligan. Jedan od tih koncerata održali su 1971., a objavljen je na albumu “The Last Set At Newport”. Na njemu su tek tri, ali uzbudljive izvedbe s dužim, ludim solima i sjajnom interakcijom glazbenika.

Poseban je Brubeckov album “All The Things We Are” iz 1974., na kojem je ostvario neočekivane suradnje. Naime, osim izvedbi sa svojim tadašnjim triom u kojem su svirali Six i Dawson, svira i s glazbenicima s kojima ga je teško povezati, alt saksofonistima Leeom Konitzom i Anthonyem Braxtonom. No, oni su se prilagodili Brubeckovom poimanju glazbe i snimili zanimljiv album koji treba slušati bez predrasuda.

Album “You Must Believe In Spring” što ga je slavni pijanist Bill Evans snimio 1977., također je ostao u sjeni njegovih najpoznatijih. Doista, teško je uspoređivati i birati najbolje kod umjetnika koji je snimio toliko mnogo ploča, a gotovo sve su vrhunska djela jazz glazbe. Ovaj je album još jedan primjer Evansove muzikalnosti i osjećaja za estetiku. U triju s dugogodišnjim suradnicima, kontrabasistom Eddiem Gomezom i bubnjarom Eliotom Zigmundom, svira potpuno opušteno, romantično, nježno, šaptom koji ruši planine.

Posve drukčiji od svih ostalih iz diskografske karijere Michaela Breckera, njegov je prvi album “Cityscape” iz 1982., što ga je ostvario u suradnji s Clausom Ogermanom. Dok na većini ostalih rastura saksofon, redovito svirajući furiozno, vatreno i to uglavnom s malim sastavima, na ovom albumu, u skladu s baladnim skladbama i aranžmanima Ogermana, koji i dirigira orkestrom, Brecker svira nježnije, profinjenije, melodioznije nego ikad.

Muziku podržava

Poseban je i prvi album pjevača Bobbya McFerrina, “Bobby McFerrin” iz 1982. U skladu sa svojom glazbenom filozofijom izvodi stilski posve različite pjesme. Doima se poput glazbenika koji se još traži, ali bez obzira na mladost ili neiskustvo, McFerrin briljira u svakom stilu. Bez obzira izvodi li vlastite skladbe ili standarde jazz i pop glazbe, pjeva li teme, scat improvizacije ili vokalize, njegove su izvedbe uzbudljive, duhovite i vesele.

Prvi album pijanista Brada Mehldaua, “Introducing Brad Mehldau” iz 1995., predstavlja nadarenog jazz glazbenika koji tada još nije postigao svjetsku slavu kakvu danas ima, ali već ima neospornu sviračku vještinu i sigurnost. Toliko je samouvjeren i neopterećen da uspijeva ostvariti lepršave, poletne i zaigrane izvedbe pune žara i ushita.

Albumi su to koji zavređuju veću pažnju, a nisu je dobili zbog raznih okolnosti u karijerama spomenutih glazbenika ili glazbeno-povijesnog trenutka u kojem su nastali. No, slušamo li ih nekoliko desetljeća nakon njihova nastanka možemo shvatiti njihovu pravu vrijednost i zaključiti da će ostati trajnim vrijednostima jazz diskografije.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 22. travnja 2012.)

0 Shares
Muziku podržava