Uoči promocije albuma “Malo magle, malo mjesečine” u Rockmarku, a uskoro i novog nastupa u Domu sportova (17. studenog), srela sam se s članovima Silentea kako bismo kratko porazgovarali o novom albumu i pauzi. Underground prostorije šarmantne glazbene knjižare poslužile su kao idealna kulisa za kratak razgovor. S obzirom da sam uletjela u priču taman kada se bend počeo uštimavati za probu, situacijski se pogodilo da sam razgovor naposljetku povela s Tiborom u nekoj vrsti Rockmarkova backstagea gdje smo uz pivu i ono što pretpostavljam da je bio pelin popričali o Silente sindromu i određenim aspektima njihove karijere.
Što se dogodilo sa Silenteom?
Tibor je predstavljao čitav bend, ali je jasno da je govorio u vlastito ime i pružio nam uvid u dio priče iz svoje perspektive. Počeli smo s pitanjem koje se nameće samo po sebi: Što se točno dogodilo sa Silenteom? Tibor je objasnio da je čitava komplikacija nastala oko jednog Facebook statusa u kojemu je kazao kako ne želi nastaviti s daljnjim radom jer smatra da ne može ponuditi ništa dovoljno vrijedno glazbenoj sceni. Mediji su tu bili mediji i njegovu izjavu protumačili kao raspad benda i vijest objavili kao takvu. Tibora je zasmetalo što ga nitko nije nazvao za komentar, stoga se odlučio za šutnju, vjerujući da će mediji ionako stvoriti priču koju žele.
Tada je vjerovao da nema ništa umjetnički vrijedno za pružiti sceni koju poštuje, a bend je bio u fazi u kojoj je kreativnost teže dolazila do izražaja. Koncerti su se gomilali, s njima i druge obaveze zbog čega je bilo teže održavati normalne odnose. Karamehmedović ističe da su otkazanu turneju mogli napraviti, ali bi se na kraju posvađali. Ovako nekoliko godina nije imao bend, ali je uspio zadržati pet prijatelja.
Kako je došlo do ideje za povratak?
Tibor kaže da se osjećao loše, “bio sam na barci, pio pive i jeo sendviče” kada je odlučio napraviti solo album. Nakon godinu dana je krenuo sa snimanjem i jedne “pijane večeri” javio se Saninu i rekao da želi završiti stare pjesme inače se neće moći vratiti na njih, što je brat prihvatio s oduševljenjem.
Materijali s aktualnog albuma “Malo magle, malo mjesečine” bili su gotovi već tad, a Sanin je u međuvremenu napravio četiri nove pjesme. Neke su iskoristili, neke nove snimili, aranžirali i nakon par mjeseci vježbe snimili album u samo šest dana.
Što se tiče samog kreativnog procesa između dvojice braće, Sanin napravi tekstove koje proslijedi Tiboru, a on zatim radi glazbeni i produkcijski dio. Tvrdi da je proces produktivan, ali da malo teže pada bratu jer njegovi tekstovi bivaju “uništeni” u procesu. Umjetnički uspjeh duguju vjernoj suradnji, ali i pozitivnoj konkurenciji: “On se počeo baviti glazbom jer je želio biti bolji od svojih prijatelja, a ja sam želio biti bolji od njega. Ja sam Sančijev najveći fan, ali i najgori kritičar. Ja sam njegova Muzika.hr“.
O publici i medijima
Tibor ističe da publici duguju mnogo toga. Kada je riječ o podršci, publika je sve. Fanovi ga ili obožavaju ili mrze, što je dobro jer znači da nisu indiferentni: “Negativni pristup me oduševi jednako kao pohvala jer očito nešto radim.“
O novinarima nije imao mnogo riječi hvale, kazavši da su pretjerano pasivni te da ne barataju materijalom profesionalno. Što se tiče pasivnosti, smatra da slijede dominantnu struju i libe se iskazati vlastito mišljenje. Silente su ozbiljno shvatili tek kada su vidjeli koliku podršku imaju na koncertima.
Što se njegove vlastite budućnosti tiče, rekao je da ne mari previše što će biti s njim. Siguran je da daje sve od sebe: “Ja od ovog posla živim i umirem. Zaradit ću, ali i dugovati zbog iste stvari.“
