Siddharta: “S godinama stječeš vještinu, ali opet trebaš u sebi zadržati drskost”

Godinu dana nakon posljednjeg nastupa u Tvornici kulture, slovenski industrial rock bend Siddharta najavio je povratak na istoj lokaciji za 24. ožujka.

Protekla godina je za njih izuzetno značajna jer su proslavili 20. rođendan, povodom kojeg su izdali dva povezana albuma “Infra” i “Ultra“.

Ovom prilikom, vokal i gitarist Tomi i basist Jani, s nama su podijelili razne detalje oko svih aktualnosti i zanimljivosti koje su obilježile recentniju glazbenu karijeru benda.

20. rođendan proslavili ste albumima “Infra” i “Ultra“, objavljenim u razmaku od svega pola godine. Je li razlog tome isključivo velika obljetnica?
Jani: Slavimo još uvijek. Sad smo napravili uvjete da možemo slaviti, a 20 novih pjesama predstavlja veliku simboliku 20. godišnjice benda. Obično smo uvijek te godišnjice proživljavali na nekim velikim koncertima, na nekakvim eventima. Ovaj put smo rekli, s obzirom da se skupilo podosta materijala kod svih nas, ajmo napraviti te nove pjesme pa neka to bude poklon nama i fanovima.

Na koji način su ta dva albuma povezana?
Tomi: Ova dva albuma trebala su biti samo jedan, ali ne možemo staviti 20 pjesama na jedan album. Činilo nam se okej da stavimo prvi album u 6. mjesecu i drugi album u 12. mjesecu. Ali napravili smo više nego 20 različitih pjesama, potpuno novih. I onda prije nego što smo izdali prvi album “Infra”, izabrali smo pjesme koje će ići na prvi album i one koje će ići na drugi. Ali trebao je to biti jedan album, 20 pjesama za 20. godišnjicu. Ako poslušaš oboje, čini mi se da je prvi nekako svjetliji, a drugi tamniji. Zbog šestog mjeseca nekako svjetliji, a dvanaesti je bio tamniji. Sada slavimo jednu godinu i nastavit ćemo slaviti.

Znači, slavlje će biti jako dugo…
Tomi: Da, do tridesetogodišnjice (smijeh).Na koji način je uopće tekao cijeli proces snimanja ta dva albuma?
Jani: Kao što smo rekli, prvo je bilo sakupljanje tih demo snimaka. Svi sada imamo nekakve domaće studije. Onda smo za početak odabrali nekih 15 pjesama i rekli “Ajmo to početi fino raditi”. Sagradili smo za to vrijeme svoj studio. I rekli smo “Ajmo mi to sami probati snimiti”. Onda smo krenuli s jednom pjesmom i vidjeli da se može snimiti, ali ipak treba to neko smiksati, treba netko isproducirati jer teško je nekome iz benda da sad povuče crtu i kaže “Sad sam ja producent, sad ću ja to”. Ne može to. Možda ima nekih slučajeva, ali kod nas to ne funkcionira. Onda smo pozvali Dejana Radičeviča koji je bio producent prvog albuma Siddharte, “Id”. Poslije 20 godina, ajmo vidjeti gdje je on sada s tim ‘soundom’ i gdje smo mi u odnosu na njega, koliko smo mi sada tu napredovali. Jako brzo smo se našli. On je počeo dolaziti na sve naše probe. Utjecao je i na nastanak aranžmana pjesama, što se čuje na kraju jer sve ima nekakvu crvenu liniju. Zatim je počelo snimanje “Infre”, pa se napravila nekolicina demo snimaka, da vidimo gdje smo uopće zvukovno. Pa smo rekli “To već dosta blizu zvuči, ajmo mi još ostale pjesme obraditi do te faze da liče na nešto”. Još nema tu tekstova, ni ničega, na nekim pjesmama možda su neke idejice bile, ali više samo zvuk koji radimo. Kad je bilo skupljeno nekih 10-12 ideja, krenuli smo s pravim snimanjem. Još uvijek ne znamo je li sad studio okej jer su to prve pjesme. Vidjeli smo da možemo bez vanjskih studija, da možemo sve snimiti doma kod nas. U toj fazi je Tomi potom ušao s tekstovima, pa miks kod Dejana u njegovom studiju. Jer su ipak kod njega uvjeti za miks bolji nego kod nas, više je opreme, bolje su kutije i sve to. I tako je “Infra” bila gotova negdje u šestom mjesecu prošle godine, a na sličan princip je išla “Ultra”, samo što smo ovaj put imali manje vremena. Za “Infru” nam je trebalo skoro godinu dana od početka procesa, a za “Ultru” smo već imali nešto spremno od “Infre”, znači bili smo na boljem u tom pogledu, ali opet bila je neka frka da treba to završiti do određenog vremena, što nekad bude dobro. U ovom slučaju, čini mi se da nam je to pomoglo. Da nismo previše vremena gubili na produkciju, nego da je samo išlo.Na zadnjem albumu se nalazi i pjesma s Damirom Urbanom, “Strele v maju“. Kako je došlo do te suradnje?
Tomi: Imali smo melodiju, nismo imali tekst, ali nam se činilo da treba još neka osoba koja ima veliko srce, koji je artista, a koji nije baš ono… na prvu loptu. I činilo nam se da nije bitno da dolazi iz Slovenije. Nismo radili puno dueta u ovih 20 godina, ali nam nije trebalo puno vremena da dođemo na ime Urban. Onda smo ga trebali kontaktirati, naći se da razgovaramo i da vidimo jesu li naše glave na istom mjestu, možemo li skupa nešto uraditi, jer znamo što on radi. On je jaka persona, ima svašta za reći, ima muziku koja je široka, razmišlja slično kao i mi. Na početku je puno razgovarao s nama. Rekli smo: “Ajde da pokušamo, ne znamo hoće li to biti dobro ili ne, ali barem da pokušamo”. To je trajalo možda dva mjeseca. Stigli smo u Rijeku da zajedno s Urbanom snimimo vokale, a prije toga kad smo mi napravili muziku pitali smo ga: “,Možeš li napraviti tekst?”. Napravio je jedan zaista super tekst koji sam ja onda preveo na slovenski jezik, onda nakon toga smo odlučili da otpjevamo, ja na slovenskom, on na hrvatskom i onda da promijenimo. Da ja otpjevam na hrvatskom, on na slovenskom i onda zajedno. Kako ste zadovoljni s ishodom?
Tomi: Meni se čini da je perfektno. Jer nismo znali do kraja hoće li to biti okej ili ne. Ali onda si je Urban uzeo možda 14 dana da o svemu tome razmisli, da usvoji slovenski jezik, da stavi svaku riječ na pravo mjesto. Pa da to snimi u svom studiju. Potom nam je slao ove ‘fileove’. Mislim si: “Jebote, Urban ti si to napravio kao pravi profesionalac”. Baš u pravo vrijeme. Sve skupa je išlo u miks i onda je nastala perfektna energija koju smo trebali dobiti, ali nismo znali da će biti takva. Urban je nama pokazao ono pravo lice velikog čovjeka. Dao nam je ‘support’ i izrekao je neko poštovanje koje smo mi već imali za njega. Svirao je u Sloveniji nebrojeno puta i ljudi ga tamo znaju.A kad već ovako pričamo o njemu, njegovoj muzici i njegovim performansima, što mislite o njegovom glazbeno-umjetničkom izričaju?
Tomi: On je posebna osoba. Poznaje riječi koje nitko drugi ne kaže. On može dati srce i glavu, na drugačiji način, a čini mi se da smo takvi i mi. Trebamo za čovjeka nekoga koji nam pomaže, a možda i mi njemu. Kada je došlo do ove suradnje, jedan drugom smo dali stepenicu. Išli smo više i više i bolio nas je kurac što će drugi misliti, ali znali smo da imamo veoma jaku energiju i pozitivan tekst. On je napravio tekst koji je za ljude koji sada trebaju ovakvu muziku i ovakav tekst. Shvatio je to i nije mu bilo teško, a nakon svega, nije bilo teško ni nama. Sad smo prijatelji i meni je baš divno da razgovaramo o tome, da mogu razgovarati o tome kako smo surađivali s Urbanom. Bit ćemo i skupa na bini na koncertima. Baš je lijepo to što smo uradili.Postoji li određena simbolika iza ‘Munja u svibnju’?
Jani: ‘Munje u svibnju’ je bio radni naslov pjesme, ali nama se toliko dopao. Bile su i druge ideje za naslov jer je tekst krenuo u potpuno drugom pravcu nego što u stvari ‘Munje u svibnju’ znače. Ali ‘Munje u svibnju’ je Tomi ubacio kod slovenskog prijevoda Urbanovog teksta. Zadržao je tu simboliku koja ne mora značiti ništa.
Tomi: Ima tu energiju kao kad se priroda probudi i veoma dobro miriši, ima pozitivne energije. I za dodatnu energiju ovdje su munje. One su dobre. Ali treba znati da ova priroda živi, da ima nešto što je napeto, što ima puno energije. Samo po sebi ‘Munje u svibnju’ ne znači baš ništa, ali kad imaš sliku pred sobom onda ti je jasno da je to nešto što treba biti naslov ove pjesme.

Jani: Vuče više iz demo snimke, ali je super inkorporirana unutra i možda nije najbitniji dio teksta, ali je bitan za nas jer ima neku povijest. Ali Urban je super spojio nešto što postoji između nas, neka slična skupna energija. Mi sanjamo na istom jeziku. Sanjamo jezikom umjetnosti, a to je glazba. Umjetnost je glazba. Uz to upliće i trenutačnu situaciju koja se događa oko nas, na nepatetički način nego na nekako realističan, a onda opet mistični. Možemo samo dati nekakvu svoju sliku toga i dati izraz nekakve slobode. To je nešto što nama svima treba. I nama i onima koji su u goroj situaciji nego što smo mi. Možemo dati svoje viđenje toga. Teško je reći da možeš nešto promijeniti, ali možeš utjecati na pozitivno mišljenje ljudi oko sebe. To je naš zadatak.
Tomi: Nije to onaj tužan “November Rain”, ali je ona pozitivna i energična munja u svibnju.

Super usporedba u svakom slučaju (smijeh). Osim ove, interesantno je da se gore nalazi još jedna suradnja, ona s Umekom na pjesmi “In Levitation”. Kako je došlo do toga, zašto ste se odlučili za njega?
Tomi: S njim smo surađivali otprilike 10 godina prije toga jer je napravio remix, house verziju, jedne naše pjesme.
Jani: “Klinik” je bila više nabrijana na electro, drum’n’bass, više u tom stilu tada. Isto je eksperimentirao u tom razdoblju, koji stil i pravac. Počeo je s technom, pa se malo više ubacio u te minimal vode, onda s houseom. Tako da i on eksperimentira stalno. Njemu se isto dopada naš način skladanje, sviđaju mu se naše pjesme. Na neki način je naš fan, kao i mi njegov, pa se tu i tamo nađemo, tu i tamo se naši putevi sretnu i uvijek nastane nešto interesantno. Pjesma o kojoj sad govoriš “In Levitation” ima povijest od prije skoro 6-7 godina. Koja je bila osmišljena za njegov tadašnji album, jer je imao ideju raditi malo vokalniju verziju svoje muzike. Onda je u nekom trenutku okrenuo u drugi pravac, “Ne, idem ja više prema tom svom originalu, taj minimal techno”, pa je tako ta pjesma ostala. Već za tu pjesmu je Tomi tada napravio tekst, glavnu melodiju. Ja sam nešto snimao bas isto na toj pjesmi. Onda se Tomi sjetio “Imamo i to, to je interesantna stvar. Zašto bi to ostalo negdje u ladici”. Umek je to prihvatio i rekao “Super, ako vam se sviđa, ajmo, napravite svoju verziju”. Nešto smo očuvali od te originalne verzije, dio nekih ‘trackova’, a ostalo nasnimili i prearanžirali da to ipak zvuči kao Siddharta.

Tomi: Uzeli smo njegove ‘trackove’ koji su kompjuterski, i ‘beatove’i neke synth linije, a napravili iz toga neku rock verziju. Još uvijek se čuje suradnja s njim, što on radi, što mi radimo, ali u osnovi pjesma je ostala takva kao što je i bila. Sada ima gitare i live bubanj. I dobro je ispalo.

Nakon albuma, da se malo dotaknemo i nastupa. Prije tri godine ste odradili zanimljiv projekt sa simfonijskim orkestrom RTV Slovenije povodom 10. godišnjice stadionskog koncerta na Bežigradu. Ipak, morali ste napraviti drugačiji aranžman jer je bio akustični koncert. Koliko je bilo zahtjevno?
Jani: Čuj, prvi put se radilo o velikom spektaklu. Tada je bilo na stadionu, znači rock bend plus orkestar. Sad koliko je to bilo solidno napravljeno, bilo je jako teško izvesti da sve štima, znači orkestar je bio u nekakvoj situaciji na koju nije baš naviknut. Dakle, vani na stadionu, oni su jako osjetljivi, treba biti ne znam koliko stupnjeva vlage radi instrumenata. Mi smo glasni… sve je čudno. Ali ipak je dobro ispalo. Ispalo je interesantno i plesači su tu, koreografija je bila na stadionu. A onda smo rekli “Pošto se radi o toj obljetnici, ajmo se sad stvarno puno više posvetiti samom orkestru”. Znači da ovaj put bude orkestar plus bend. Ne bend plus orkestar. Mada je to više u navodnicima, ali puno se više vodilo računa o zvuku, da orkestar stvarno izađe sa svom mogućom snagom. Nema tu distorzija gitara, nema velikih zvučnika, nego akustičan bend plus orkestar. I mogu reći da što se tiče suradnje orkestra i benda, ovo je čak u neku ruku bilo bolje, kao spektakl sigurno. Stadion je imao veći angažman. Sve je izgledalo veće i interesantnije, ali što se samog zvuka tiče po meni je spoj akustike i orkestra bolji ispao.

Tomi, kako se tebi čini kad se usporedi, je li bolje bilo 2013. ili 2003.?
Drukčije. Prvi puta je simfonijski orkestar bio nama kao ‘support’. Svirali smo tada 20 pjesama, od toga 10 s orkestrom. Ali u prvom planu je bio rock bend. Logično, jer smo svirali na stadionu. U Cankarjevom domu smo imali super ambijent, ona velika dvorana. Publika je sjedila, oni su došli tamo, ne da piju pivo, da puše, već samo da slušaju muziku. A kada je veliki orkestar i mi, puno intime, drugi aranžmani, sve je to bilo iz srca. Ljudi su samo gledali i upijali energiju. To je zaista posebno. Sasvim drukčije nego na stadionu. Ono je bilo megalomansko, a ovo je bilo intimno i puno jedne energije. Prvi put su čuli ove komade u sasvim drugoj slici. To je bilo posebno. Bilo je to prije tri godine. I naravno, taj je bolji za sada.

Na koji način su se promijenili vaši pogledi na glazbu sada u usporedbi s razdobljem kada ste bili relativno novi na sceni?
Tomi: Tada smo bili mladi. Onda ne razmišljaš puno, samo ideš glavom u zid. Slušaš neke pjesme koje su ti dobre, engleske, američke i slovenske i radiš muziku koja je slična i koja ti treba da uhvatiš ovu energiju što dobiješ od ostalih. A sada kad si već 20 godina u muzici i razmišljaš o tome, manje je komplicirano, svaka stvar treba biti na mjestu. Više se razmišlja, a onda što proizađe iz toga je manje komplicirano i ide bolje u srce i bolje u uho. Onda je sve na mjestu. Razmišljaš deset ili stotinu puta kako napraviti tekst da bude onaj pravi za ovu muziku, kako da muzika bude prava da dobiješ ‘support’ za ovaj tekst. I bolji je posljednji, pametniji. Lakše je raditi muziku sada nego tada. Baš zato smo napravili 20 novih pjesama koje su potpuno nove jer imamo još puno toga za reći, imamo još puno energije i puno toga da damo ljudima. To, i da se ne komplicira previše.

Jeste li sada s godinama iskustva postali kritičniji prema svemu?
Jani: Kao prvo, prema sebi. Kad si mlad, kao što je rekao Tomi, ne razmišljaš puno nego izbacuješ iz sebe sve u afektu. A sada s godinama dobiješ isto nekakvu širinu koja te nekad čak može usporavati jer znaš koliko to treba biti dobro, čuješ u svojoj glavi, ideš prema toj nekakvoj perfekciji. Ali mislim da svi znamo da perfekcije u stvari nema. Dobra perfekcija je ona koja nije skroz pravilna. Ono što je pravilno je obično hladno ili pusto. Tako da s godinama stječeš vještinu, ali opet trebaš u sebi zadržati tu nekakvu drskost. To nije recept, ali naš pravac je takav.

Kakva je trenutna situacija sa slovenskom glazbenom scenom?
Tomi: Meni se čini da ima puno dobre muzike. Da ima puno mladih izvođača i mladih bendova koji još nemaju dovoljno prostora da se izraze, ali čini mi se da ide na bolje. Možemo ići na puno koncerata na koje možda prije nekih 10 godina ne bismo mogli. Ali sada mi se čini da bendovi znaju da treba biti profesionalan, da se mogu snimiti ploče, može se razmišljati široko i ne samo da rade muziku isto kao neki drugi bendovi, već da imaju neke nove ideje. Čini mi se da je to dobro. A mi smo ovdje jer nas publika zna i jer želimo napraviti jedan put da ih se čuje, da imaju koncerte i sve to. Da im na neki način pomognemo oko toga. Jer ako se izgradi dobra glazbena rock, pop, alternativna scena i za nas je to dobro. Znaš, publika se navikne na koncerte, na slušanje muzike. Prije 10-15 godina muzika nije imala ono pravo mjesto, nije se slušala toliko. Sada mi se čini da se sluša malo više, ima više rock koncerata i više ljudi dolazi na njih.
Jani: Na hip-hop sceni ima stalno nešto novo…
Tomi: I na metal sceni. Metal scena je čini mi se otprilike tamo gdje je i bila, ali dolaze novi, a odlaze stari bendovi. Najjači opstaju.

Što mislite o prošlogodišnjem odlasku Laibacha u Sjevernu Koreju?
Jani: Interesantna provokacija ili su se jednostavno odazvali na poziv. Interesantno je. Bend koji je stalno rušio tabue o totalitarizmu ide baš u srž tog totalitarizma, koji je još jedini pravi totalitaristički sistem. Pričao sam s ljudima, oni su bili jako zbunjeni oko tog posjeta. Bio je to koncert koji je samo imao drugo obilježje. Meni je to okej, da ideš tamo i da vidiš kako stvari stoje. Jer taj sistem je toliko zatvoren, tako da su možda oni unijeli u njega nešto što će godinama prouzrokovati nekakav rezultat da se taj sistem malo otvori. Možda su to velike riječi, ali ne znam, pitanje je recimo ako bi mi išli tamo. Ja mislim da bi, zašto ne. Jer opet, ako ideš tamo ne podupireš sistem, nego ideš svirati tamo za nekih sto, tisuću ili pet tisuća ljudi. Nemam pojma. Mislim da je to okej.

Tomi: Razgovarao sam s njima. Prije nego su otišli nisu znali što da očekuju. Kad su došli natrag, bili su puni priča kako su ljudi otvoreni i sretni. Ako si punker s probušenim nosom ili tetoviran ili imaš muziku kakvu ima Laibach koja je marginalna, tamo ljudi to primaju, a ne upućuju ti neke čudne poglede. Oni nemaju puno prilika da to vide. Kad je Laibach stigao, čini mi se da bi oni trebali svirati više nego ove marginalne pjesme. Politika ne dozvoljava, ali ljudi koji su došli slušati, oni bi htjeli to čuti. I zato mi se čini da kad bi mi mogli otići tamo, da bi to publika dobro prihvatila. Oni to trebaju, oni su zatvoreni, ali imaju neku pozitivnu energiju, kako nam je Laibach rekao, i to je dobro za njih jer provociraju svaki put. Ako ideš u Sjevernu Koreju onda je to provokacija koja ide i u Ameriku i svugdje po cijelom svijetu. Dobro je da se govori o tome i ja nisam razaznao nimalo loše energije što se tiče ovoga s Laibachom i Korejom.

Kakvih sve planova imate za 2016.? Na što ćete usmjeriti više pažnje?
Jani: Koncerti, koncerti, koncerti. Samo to.
Tomi: Nadamo se da će biti više koncerata i u Hrvatskoj, nakon ovoga dueta s Urbanom. Da će nam to otvoriti neka vrata koja prije nisu bila moguća i da vi na hrvatskom čujete muziku koja nije napravljena samo za Slovence. Može se slušati i u Koreji i u Hrvatskoj i Brazilu i Americi. Samo trebamo priliku.

U čemu je onda problem, jer imam osjećaj da ne dolazite baš toliko često ovdje u Hrvatsku. Je li to isključivo do organizatora, promotora ili što…?
Jani: Da, uvijek se odazoveš na nekakav poziv, ali ajmo reći da ovoga puta pokušavamo malo više napraviti sami na tome, a ne samo da čekamo nekoga. A i blizu smo, jako je glupo da se ne posjećujemo više. Želimo napraviti taj most i širiti dalje svoju muziku. Mislim da tu postoje super uvjeti. Vi imate odlične klubove, dobivamo puno emailova iz Hrvatske tako da postoje svi uvjeti da bi mogli napraviti više koncerata u Zagrebu, Varaždinu, Rijeci i ostalim većim gradovima.
Tomi: Split, Pula, Osijek…

Dakle, proširiti se po cijeloj Hrvatskoj…
Jani i Tomi: Zašto da ne. Bilo gdje.

Što spremate za nadolazeći koncert u Tvornici, možda nekakvu posebno osmišljenu set-listu? Urban će vam biti gost?
Tomi: Da. Sada imamo 20 novih pjesama koje volimo svirati jer su ove pjesme napravljene samo za album, ali ih znamo sve dobro odsvirati ‘live’. Imamo puno energije, baš smo u dobroj formi. Imamo novih 20 i starih možda 80. I publiku koju poštujemo ovdje, pa ćemo napraviti neku set-listu koja će biti duga dva sata ili dva i pol sata, a činit će se samo kao da je sat i petnaest minuta. Dignut ćemo energiju, pa je onda spustiti za neke lirične ispade i tako predstaviti nove ploče. Unijet ćemo energiju da je dobijemo natrag od ljudi i da svi pamtimo ovaj koncert i nakon pet godina.

Jani: Da, bit će sigurno akcent na “Infri” i “Ultri”, jer to nam je sada furka. Ove nove pjesme jako dobro zvuče već nakon par koncerata. Interesantno je da smo s Urbanom nedavno prvi put zajedno odsvirali na slovenskoj televiziji. Bilo je to uoči Dana slovenske zabavne muzike, izravni prijenos s našeg koncerta iz Studija 1 nacionalne televizije. To se jako rijetko događa. Čini mi se da je to bio prvi koncert nekog rock benda uživo emitiran ‘live’ baš iz Studija 1. Sve je to jako dobro ispalo i Urban je praktički bez vježbe upao, samo smo na tonskoj probali. Bilo je to naše prvo zajedničko izvođenje pjesme uopće. Jer prije je bilo po studiju, on je malo tamo, malo tu, tu smo se okupili i energija je bila strašna. Može se vidjeti na portalu RTV Slovenije. Jako lijepo snimljen koncert. Pohvala režiserima, toncima, svima koji su sudjelovali u tome. To je bio baš nekakav ‘landmark’ za slovensku televiziju jer je tako dobro ispalo, da se sve skupi i da se sve energije zbroje. Nismo mogli vjerovati da je to moguće kod nas.