Popularna škotska grupa Texas ove će nedjelje po prvi put održati koncert u Hrvatskoj. Nakon više od 30 godina uspješne karijere, 30. rujna u zagrebačkom Domu sportova odsvirat će najveće hitove poput “I Dont Want A Lover” i “Say What You Want”. Tim smo povodom razgovarali sa Sharleen Spiteri, pjevačicom benda čije vokalne sposobnosti plijene pažnju još od davne 1989. godine kad je bend objavio prvi album naziva “Southside”.
Koncert u Domu sportova bit će vaš prvi nastup u Hrvatskoj. Jeste li uzbuđeni zbog toga i jeste li do sad imali priliku posjetiti Hrvatsku?
Jesmo! Hrvatsku smo posjetili samo jednom, bilo je to davno, za potrebe snimanja jedne emisije. Zemlja je krasna i doista se veselimo vratiti se i predstaviti se publici.
Već ste tri desetljeća dio glazbene scene. Vaš posljedni album “Jump On Board” je također bio uspješan te je, između ostalog, zauzeo i prvo mjesto na albumskim top listama u Francuskoj. Sigurno je dobar osjećaj toliki niz godina snimati albume koji su hvaljeni i od kritike i publike.
Osjećaj je neopisiv. Naravno, jako sam ponosna na nas kao bend, na naš uspjeh i sve što smo postigli. Kad si mlad sve se događa vrlo brzo i s godinama postaje sve teže ostati relevantan, što dovodi do toga da taj uspjeh još više cijeniš.
Što se tiče održavanja relevantnosti, jeste li ikad kao bend osjećali pritisak da u tu svrhu vašu glazbu u određenim trenucima prilagođavate, odnosno da stvarate određenu vrstu glazbe?
Da budem iskrena, nismo. Naravno, postoji pritisak koji je prisutan u procesu snimanja albuma. Naš se pristup pisanju pjesama uvijek temeljio na želji da stvaramo albume vrijedne pamćenja, i to je uvijek bilo jače od ikakvog pritiska kojeg nam je bilo tko pokušao nametnuti.
Mislim da nitko tko se bavi glazbom ne bi trebao prilagođavati svoj zvuk tuđim očekivanjima. Ako se pisanju pjesama pristupi kao procesu stvaranja nečeg iskrenog i što pripada tebi, odraz je tvoje mašte i iskustva, tada se i drugi ljudi u tvojim pjesmama mogu prepoznati i to vas povezuje.
U vašim je pjesmama sveprisutna ta spomenuta iskrenost i otvorenost po pitanju vlastitih emocija. Jeste li ikad njihovom pisanju pristupili s dozom suzdržanosti jer vas je strašilo podijeliti to s drugima?
Taj je faktor bio prisutan u mlađim danima. Tada doista nije ugodan osjećaj s drugim ljudima dijeliti određene stvari. Mislim da što više sazrijevaš, to si više otvoreniji i slobodniji. Ironično, misliš da si slobodan dok si mlad, no istinski buntovan stav dolazi s godinama jer tad te doista nije briga što bi drugi mogli pomisliti. Jednostavno zauzmeš stav koji govori “Ovo sam ja” i to je to.
Neki glazbenici kažu da se i nakon nekoliko stotina odrađenih koncerata još uvijek bore s tremom. Kako se vi osjećate prije nego se popnete na pozornicu i počnete s nastupom?
Osjećamo se vrlo opušteno prije nastupa i ljudi tu našu opuštenost jako često primjećuju. Iskreno, ne bih se ovim bavila da je drugačije. Doista smo zahvalni na tome da se možemo baviti glazbom, da nam se pružila mogućnost da budemo slobodni i donosimo odluke koje želimo. Za mene je to jedan od najljepših osjećaja u životu, stati na pozornicu i pjevati… rekla bih i zabavljati, ali to zvuči kao da se radi o nekakvoj predstavi i da se pretvaram. Ono što se vidi na našim koncertima je doista to što jesam.
Na remiksu vašeg hita “Say What You Want” sudjelovali su Method Man i RZA, članovi Wu-Tang Clana, dok ste na “Carnival Girl” surađivali s Cardinalom Offishallom. Mnogima su te kombinacije djelovale nespojivo, biste li bez obzira na to rekli da su hip-hop i drugi manje očekivani žanrovi imali utjecaj na vas?
Naravno, hip-hop je imao velik utjecaj na našu glazbu. Surađivali smo i s Rammsteinom. Nikada si nismo postavljali ikakva ograničenja i zbog toga su drugi često iznenađeni. Posvetila sam se glazbi jer se nisam željela baviti rutinskim poslom koji me ograničava i neprestano drži na istom mjestu, isto vrijedi i za pjesme koje stvaram. Volim sve žanrove, i smatram da mogu pisati glazbu kakvu god želim.
U posljednje vrijeme sve više glazbenika izražava nezadovoljstvo publikom koja tijekom koncerata mobitelima snima njihove nastupe. Dijelite li takvo mišljenje?
Što se mene tiče, svatko ima pravo raditi što želi. Osobno, to mi nimalo ne smeta. Da budem iskrena, znam da snimanje naših koncerata i postavljanje tog sadržaja na društvene mreže pridonosi tome što ljudi misle o Texasu kao bendu. Neki misle da smo jednoličan pop bend, zatim vide snimku naše live izvedbe koja ih natjera da kažu “Jebeno!”.
Prije nekoliko dana prišla mi je jedna žena i rekla “Ajme, pa ti stvarno odlično pjevaš!”, znam da mi je samo željela dati kompliment, ali stvarno sam se morala nasmijati i pitati misli li da bih se ovim bavila 35 godina kad ne bih znala pjevati. Znam da su neki glazbenici protiv korištenja mobitela na koncertima, ali meni to doista ne smeta.
Pitanje za kraj, što možemo očekivati ove nedjelje u Domu Sportova?
Odličnu atmosferu, puno hitova i zadovoljnu publiku koja će se s koncerta vratiti s uspomenom na odlično provedeno vrijeme!
