“To su koncerti koji se ne zaboravljaju, tijekom kojih vlada posebna energija i kemija između svih nas i tijekom kojih svi budemo mokri do kože. Pravi rock’n’roll!” prije par dana se kočila Severinina izjava u portalima za ovogodišnji Rujanfest.
I… skoro je u pravu. Iako je koncepcija Rujanfesta ‘narodno veselje’, pa ne možemo baš reći da je to rock’n’roll, popularna Sevka za sebe s punim pravom može reći da je ‘rockerica u duši’ jer ima rockerskiji stav nego 90% ovdašnjih rockera.
Ipak joj je dugogodišnji menadžer bio menadžer Majki. Malo je poznato da je njen drugi album, naslovljen “Severina” iz 1992. radila skupina doajena kao što su Dino Dvornik, Gibonni, Hus, Pađen, uza superviziju hitmejkera Zrinka Tutića.
Glasna, sklona komentarima, otvorena, tolerantna (sjetimo se njenih ‘gay-friendly’), zauzima stav i brani ga. Provocira, i da ne znate da to radi, ispituje granice ‘morala’. Promovira se najboljim reklamnim trikovima koji kao da su došli iz radionice Gorana Bregovića. Političare ne štedi, s desnice je prešla na ljevicu (što ne smatram nužno pozitivnim).
Osobno najdraža poruka mi je bila kad je na Facebooku objavila sliku sebe i sina ispred zvonika Katedrale sv. Dujma u Splitu te u komentaru stavila pjesmu Brucea Springsteena “My Hometown“, dakle, pjesmu koja, unatoč nježnoj melodiji, govori o gradu slučaju s bujajućim međurasnim nemirima, o krahu industrije i iseljavanju mladih obitelji. Slažem se. Netko je to jednostavno trebao reći, a takvih gradova u Hrvatskoj ima još. Na Severininu objavu se nitko nije bunio.
Osim toga, za razliku od velike većine njenih pjesama, Severina ne stari. Već zadnjih 25 godina izgleda kao da ima 25 godina. Muzika koju Vučković izvodi je ‘idealno loša’, mnogi će je opisati s prijezirnim izrazom na licu, s komentarom: “Gledam je na televiziji s isključenim zvukom“, svako malo se naslikava s djetetom (što je uistinu etički dvojbeno u njenim inače gotovo bezgrešnim odnosima s javnošću), poneki će spomenuti posrtaje u životu kao što je 2004. objava ‘filmskog uratka’ i iste godine blesavo isfabricirano prepucavanje s Edom Maajkom.
Osim toga, u pjesmama toliko spominje opijanje (“Italiana”, “Uno momento”…) da će njenu muziku zabraniti po klubovima liječenih alkoholičara. Njeno pjevanje pjesme Arsena Dedića (na albumu “Severgreen”) je rijetko bezlična vokalna dionica, a “Štikle”, “Gas, gas”, i slično je izlišno komentirati. “Moja štikla” je dočekana od strane ‘poštene glazbene inteligencije’ s unisono negativnim komentarima, no u Severininu obranu valja spomenuti da je “Moja štikla” bila najbolje plasirana pjesma predstavnica Hrvatske na Eurosongu u posljednjih 10 godina, odnosno od 2002. i Vesne Pisarović. Jer, tko se zadnji smije, najslađe se smije.
Sjedili smo tako, neke 2004., nakon nedjeljne mise, kraj crkve na kavi, za stolom ukupno desetak ljudi. U razgovoru je spomenut njen ‘najpoznatiji filmski uradak’, a ja sam onako usput, mlad i nadobudan komentirao: “Zašto bi to itko gledao?” na što se ispostavilo da sam bio u debeloj, debeloj manjini. I danas sam ta ista manjina.
I dok su mnogi uživali u posrtaju tada 32-godišnje pjevačice, rijetko je tko vjerovao da će nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, naprotiv, ‘region’ će joj jesti iz ruke. Uz najbolje hitmejkere iz područja cijele nekadašnje Jugoslavije, Severina gura i gruva dalje poput mačke sa sedam života. Ili rockera sa sedam života. Glazba? Koga briga! Dovoljno je dobra da zapali široke narodne mase i da evocira nevisoke strasti, da bude solidna popudbina spektaklu i ukupnom medijskom proizvodu koji je sjajan.
Grupa Smak je 1977. objavila dugačku instrumentalnu i poprilično kompleksnu kompoziciju nazvanu “Domaći zadatak” (na inače fantastičnom albumu “Crna dama”) s kojom su htjeli opatrnuti Bijelo dugme na ime sviračke nekompetentnosti. Poruka je bila: javite se kad naučite svirati ovako, odnosno, kada napravite domaći zadatak.
Danas ima pjevačica koje bi isto mogle napraviti Severini, no svima njima bi Severina mogla napraviti isto iz područja samopromocije, vođenja karijere, hrabrosti, upornosti i ambicije. Uostalom, za vrhunski talent treba imati i malo sreće, on se djelomice dobije genetskom lutrijom, ali vrhunska karijera je pitanje motivacije, odluke, dosljednosti, odricanja, sofisticiranog misaonog rada, energije. I na tome joj kapa do poda jer u Hrvatskoj rockera s takvim karakteristikama teško možemo naći.
