Jeste li gledali televizijsku seriju o domaćem rocku “Naši dani”? Čuo sam različita mišljenja, ali ovom prilikom ne bih raspravljao o njima, niti se bavio kvalitetom završnog proizvoda jer sam i sam bio uključen u nastanak serije. Mišljenja su mišljenja, a činjenice su činjenice, pa bih se radije osvrnuo na njih.
Čisto zbog podatka da se na odjavnoj špici serije “Naši dani; priče o hrvatskom rocku” nalazi i moje ime među “Suradnicima na scenariju”, a i ljudi me stalno pitaju “Što se događa?“, volio bih pojasniti dileme oko toga koja je moja uloga u deset epizoda serije koja se bavi genezom domaćeg rocka. 
Nije velika, nažalost. Prvotni nacrti scenarija (moj dio za razdoblje devedesetih i dvijetisućitih godina) bili su napravljeni, ponuđeni, pa prerađivani, dajđestirani i od strane trećih osoba spojeni u nešto treće, vjerojatno i zbog tehnologije rada. 
Stoga vjerojatno i jesmo stidljivo potpisani samo kao “Suradnici na scenariju”, jer je priča kasnije dobila drugačiju fizionomiju i nema puno veze s onime što je, barem u mom slučaju, bilo ‘na papiru’. Dapače, cijelo ‘moje’ razdoblje je ‘nestalo’. No, naglašavam, nisam niti organizator niti financijer niti realizator serije, pa je očekivano da je odluke donosio netko tko to jest bio.
Ulogu koscenarista, kao i ostali pretpostavljam, na početku sam zamišljao epski, povijesno i ključno; fakat me privuklo raditi na deset epizoda televizijske serije o domaćem rocku. Koga normalnoga ili sposobnoga za to ne bi? No, očekivanja su jedno a realizacija drugo, pa se priča s vremenom pretvorila u drugačiju priču.
Uloga trojice scenarista bila je rekapitulacija situacije od pedesetih godina naovamo, ispisivanja mase podataka o povijesti domaćeg rocka, raznim razdobljima i promjenama na terenu, od kojih se nešto i iskoristilo za emisije i to je najbitnije. Osim što sam i sam pričao pred kamerom odradio sam i šezdesetak intervjua s glazbenicima, nastojeći da se kažu neke bitne stvari. Dvosatni razgovori tekli su odlično i izvukli mase podataka i sjećanja, a i glazbenicima se, čini mi se, svidjelo da s njima razgovara netko profesionalno upućen u davna i manje davna događanja.
Ne želim biti general poslije bitke, tim više što niti nisam odgovoran za ‘bitku’, pa niti koliko sam mogao biti. Dapače, više od godine dana nitko iz produkcijske ekipe nije mi se niti javljao. Prvi podatak da serija ‘ide’ dobio sam press-mejlom početkom studenoga, kao i ostala javnost i mediji.
Moram priznati da sam bio iznenađen pa sam odmah okrenuo par brojeva raspitujući se što se događa, nakon čega sam dobio odgovor da se pakleno marljivo radi u montaži i da serija kreće 15. studenoga.
Jasnoće radi, predlagao sam još lani da ja – ili netko drugi tko profesionalno poznaje i prati glazbu – bude ‘odgovorni’ glazbeni supervizor kako bi se ujednačili kriteriji i priča imala dubljeg, znanstvenog smisla i mimo ležerne, zabavne priče o rocku. Jer, radi se o ozbiljnom i javnom poslu koji će svi vidjeti, pa nije bilo teško pretpostaviti da će biti polariziranih reakcija u javnosti.
Budimo ozbiljni (kao što je ozbiljan BBC recimo), glazba je ozbiljna stvar i smatrao sam da ovakvu šansu treba iskoristiti što više za detaljnu, utemeljenu i dublju priču o domaćoj rock sceni.
U nekim trenucima je i iskorištena, pa se novi val, ili pojava Bijelog dugmeta, opsežno predstavila. Prva epizoda koju sam pogledao na DVD-u mi se svidjela, tim više što su pedesete i šezdesete bile deficitarne vizualnim materijalima, nema sumnje da se ekipa iskilavila u montaži i vrijedno radila. No, to su svima drage i romansirane priče iz daleke povijesti, sadašnjost i bliska prošlost prošle su lošije. Trebalo je dati kontekst cijeloj storiji, jer oskudno je izdvojeno prikazati Thompsona s “Čavoglavima” a ne reći još koju o njemu, ili bilo kome. Jer priča ima početak, zaplet i kraj, te kontekst, a ‘šibanje’ izdvojenih motiva bez objašnjenja geneze i posljedica zna biti nedovoljno ako se radi kompletan prikaz domaće glazbene scene. Drugim riječima, ne može netko dobiti više a netko manje prostora, onda nastaju nedorečenosti.
Podatak koji sam dobio (nakon mejla o početku emitiranja serije), da u deset epizoda nije stalo ništa od suvremene rock scene iza devedesetih godina bio mi je, naravno, šokantan, tim više što sam na početku scenaristički sudjelovao baš na tom razdoblju.
Na odgovor da “Nije stalo jer je bila ogromna masa materijala” kasnije sam pomislio – možda i bolje? Jer zamislite da vas po ulici netko stalno pita “A zašto nema nas unutra?“, a ti ni kriv ni dužan? Bolje nikako nego polovično, tim više što su se zadnji snimljeni razgovori odnosili na izvođače od 2001. do 2002. godine (Vatra i Ramirez bili su ‘najmlađi’). Plan da će se bitnih zadnjih deset godina (događanja i glazbenika) snimiti u preostalim terminima na jesen 2012. nije nikad realiziran. Bavljenje prošlošću može biti bezbolnije, ali da se mene pitalo uvijek sam za čisti i suhi profesionalizam, utemeljene sudove i što je moguće aktualniju priču sa završetkom u sadašnjosti, po mogućnosti i u budućnosti.
No, u ovakvim velikim mehanizmima gdje nisi šef nije bilo volje da se neki jako pametni filozofi, glazbeni kritičari, puste unutra i stalno nešto kompliciraju? I to je dopušteno jer, ponavljam, nismo mi bili odgovorni za završni rezultat, mada smo htjeli biti.
Ovom prilikom uopće ne želim raspravljati o kvaliteti serije i estetskom dojmu i pisati kritiku, jer bih ispao pizda da hvalim ili prigovaram ljudima s kojima sam surađivao. No, ne bih baš niti ja da ispadnem pizda i odgovoran za nešto na što nakon početka rada nisam imao baš nikakvog utjecaja, pogotovo jer me ljudi stalno pitaju o tome.
Kao i svatko tko poznaje domaću glazbenu scenu, o njenoj povijesti mogao bih debatirati u nastavcima i u detalje, pa je tim gore sad razglabati o tome što je sve moglo ući u seriju, kako se sve moglo napraviti i kako se to danas radi ‘vani’. Mi ‘sa strane’ smo se trudili koliko smo znali i mogli i nudili usluge.
Ovih nekoliko podataka o tehnologiji rada na seriji “Naši dani” važni su radi fakata, da se vidi način rada i proces koji je doveo do onoga što je na kraju izašlo s malih ekrana. Nisam vidio sve jer sam često bio na putu, neke su i meni bile okej, ove zadnje površne i zbrzane. Mnogi su mi se javljali i s oduševljenjem pričali da im se sviđaju emisije, drugi po internetskim forumima nisu krili ogorčenost. Kako god bilo, njihovi dani su pred vama pa prosudite sami…
