Sejo Sexon: “Nemamo složenu set-listu već dvadeset godina”

5677

U povodu koncerta Zabranjenog pušenja ove subote u zagrebačkom Boogaloo Clubu frontmen sastava Sejo Sexon još je jednom dao intervju za Muzika.hr.

Smješteni u neposrednoj blizini Filozofskog fakulteta na kojem je Sejo diplomirao povijest, pričao je o nadolazećem koncertu, novom albumu “Muzej revolucije“, projektu Shaderwan Code, ulozi člana žirija u emisiji ‘Rat bendova’, raspadu Jugoslavije i drugim zanimljivim temama.

Približava se koncert Zabranjenog pušenja kojeg ćete 30. travnja održati u Boogaloou. Što publika može očekivati?
Nered i nedisciplinu (smijeh). Šalim se. Bit će to jedan poduži koncert kakvog ekipa u Zagrebu zaslužuje. Kombinacija starog predratnog materijala i novih pjesama poput “Juga 45” i “Karabaje”. Bit će i nekoliko pjesama s novog CD-a “Muzej revolucije“. Uglavnom, bit će to pjesme koje su izborile mjesto u stalnoj postavi Barcelone.

Muzej revolucije” već je neko vrijeme na tržištu. Jesu li se dosad izdvojili najveći koncertni aduti?
Mi smo sada napravili zadnji spot za pjesmu “Sena pleše” i to će vjerojatno biti jedno osvježenje u koncertnom repertoaru. “Modni guru” koji je bio prvi singl s albuma također. Isto tako koncertno dobro zvuči i pjesma “Kladimo se” za koju je napravljen spot. Naravno, i “Muzej revolucije”, naslovna pjesma za koju nemamo spot ali koja koncertno odlično zvuči. S novog albuma svirat ćemo ono što smo uspjeli savladati (smijeh).Prošli put kad ste svirali u Boogaloou bio je baš dan prije izglasavanja zabrane pušenja, tako da ste u ponoć kazali: “Odsad je zabranjeno pušenje”. Namjerno ste izabrali taj datum?
Ma nismo, to se sve slučajno poklopilo, kao i cijela ta trakavica oko pušenja. Tako da će biti još sretnih marketinških trenutaka za nas.Kako stvarate set-listu?
Ma nikako mi ne radimo set-listu. Mi pogotovo tih prvih pola sata sviramo najviše sebi i sviramo pjesme koje nas pokrenu te nama daju energiju, adrenalin i stvore neku dobru atmosferu među nama. Onda je dalje sve lako. Kad se mi počnemo zabavljati to će se onda vrlo brzo prenijeti na ljude. Kasnije je sasvim svejedno koja će set-lista biti. Ja nemam složenu set-listu već dvadeset godina.

S tehničkog aspekta, jesu li kod Vas prve pjesme na koncertu žrtve uštimavanja?
To jesu pjesme na kojima se korigira zvuk, ali ne mora biti da propadnu. Kad ljudi uđu druga je akustika i sva ta ljudska tijela amortiziraju zvuk. Zvuk se uvijek mijenja kad ljudi uđu i uvijek je potrebno napraviti nekakve korekcije. Ali mi već godinama imamo svoje tonce koji anticipiraju – kako se kaže u tenisu – te nezgodne lopte. To mjesto koncerta, taj početak, je često podložan intervencijama ali ne mora biti nepodnošljivo. Većina ljudi i ne primijeti razliku.Biste li mogli izdvojiti jedan trenutak u koncertnoj karijeri kad sve na pozornici nije išlo baš kako treba?
U Puli smo imali situaciju kad se vlasnik Uljanika na pozornicu popeo gol, tj. samo u pregači Heineken, i polijevao ljude pivom, a oni su polijevali njega. Mikseta i sve drugo je otišlo k vragu, ali ja vjerujem da je to mnogim ljudima naš najbolji koncert i neponovljiva zajebancija (smijeh). Iako je oprema umirala, nestalo je prvo klavijatura, pa bas, pa gitara. Ali je koncert nezaustavljivo išao dalje!

Vidio sam jedan trenutak u Sarajevu kad se Rundek malo nacugao pa je pao sa stolice na kojoj je svirao gitaru, i jedno ga pet minuta nije bilo u eteru. Ali ljudi su otpjevali tih pet minuta pjesme. Tako, kad si ti u nevolji onda te publika pogura. To je poruka rock’n’rolla.

Muziku podržava

Postoji li još neko koncertno mjesto na kojem biste htjeli nastupiti, što Vam je želja?
Znaš, nema za mene loših koncertnih mjesta već samo loših bendova. Isto tako nema prevelikih dvorana, ima samo loših bendova (smijeh). Mislimo da svirati rock’n’roll samo svojoj raji i obitelji nema smisla, rock’n’roll treba proširiti kao nekakvu religiju! Zato mi često nastupamo u mjestima i gradovima koji nemaju atribut rock mjesta jer mislimo da je to zapravo najveći izazov.

Najveći izazov je odsvirati rock koncert u gradu ili klubu gdje nikad nije bilo rock koncerta i gdje dolazi druga publika. To je zapravo pravi test i prava kušnja. A svirati samo u Aquariusu nekoj svojoj ekipi je isto kao da pitaš mamu i tatu kako vam se sviđa moja pjesma. Oni će ti uvijek kazati “Jako je lijepa sine, samo ti to guraj”.

Često ste pozivani u bikerske klubove i na bikerske festivale?
Pa jesmo. Zadnjih deset godina to je postala posljednja barikada rock’n’rolla i mjesta gdje ne dolaze šminkeri, gdje ne dolaze nekakvi nafurani urbani elitisti, već dolazi ekipa sa svih strana i ekipa koja se okuplja samo zbog muzike i doživljaja.

Mogu slobodno reći da su bikerski festivali spasili rock’n’roll u Hrvatskoj. Na sreću sve ih je više i sve bolje financijski stoje. Mi smo zahvaljujući pjesmi “Karabaja” imali sreću da nas često odaberu. To su stvarno neka od najljepših iskustava u ovom poslu posljednjih godina.

Kažete da su bikerski festivali posljednja barikada rock’n’rolla. Prije mnogo godina sam Vas gledao na nastupu u sesvetskom bikerskom klubu San Antonio, koji se u međuvremenu pretvorio u narodnjački prostor…
Baš smo tamo snimali spot za pjesmu “Sena pleše” i vidio sam tu metamorfozu. Ali, klub je prazan i čini mi se da se nije proslavio s tim poslovnim potezom. Nikako da se pojavi tih nekih trideset bendova da neki klub može napraviti program s trideset bendova koji će mu napuniti klub. To se u Hrvatskoj nije dogodilo.

Uvijek se vrti istih pet bendova jer se nije stvorila ta kritična masa od trideset bendova. Dok, kod narodnjaka jest. Oni imaju i više od trideset imena koji mogu napuniti bilo koji prostor. Danas da ti otvoriš narodnjački klub poslovao bi bez ikakvih problema. Da otvoriš rock ili hip-hop klub ugasio bi ti se za tri mjeseca. To se vjerojatno dogodilo i sa San Antonijem. Problem je što mi nemamo dovoljno materijala za takve klubove. Mi imamo puno bendova ali malo njih može prikupiti više od petsto ljudi.

Kako ste zadovoljni s recepcijom i prodajom albuma “Muzej revolucije“?
Pa prodaja nije spektakularna već godinama. Zadnjih četiri-pet godina pet puta su pale tiraže CD-a. Ali efekt CD-a puno je veći nego što je bio prije zato što je Internet omogućio to da se uopće ova kultura i stil koji se zove rock’n’roll promovira. Jer rocka je sve manje na radio-stanicama, manje ga je i u pisanim medijima, ali Internet je bila ta spasonosna slamka koja je ovu muziku i održala.

Puno ljudi ga ‘skida’ putem Interneta i tako dolaze i do spotova i do 300 ili 500 downloadova, što je mnogo više od prodaje CD-a ili ploča ikada. Sve u svemu, tako da situacija nije loša. Mi smo prodali nekih sedam-osam tisuća u tri države, što je prilično jadno. Ali, kažem, mnogo više ljudi album ima i za njega zna i na koncertima vidim kakav je efekt novih pjesama. U Bosni se kaže: “Dobiješ na ćupriji, izgubiš na mostu”.

Hodi da ti čiko nešto da” bio je početak drukčijeg pristupa prodaji…
Mi smo “Čike” prodali četiri puta više nego “Muzeja“, ali to se tržište urušilo i CD je medij koji polako nestaje. CD više postaje trenutak za PR, za pokloniti nekom preko novina ili nekom poslovnom partneru, nego što je tržišno važan i bitan. Ono od čega se danas živi je zapravo Internet. Rock publika, organizatori i distribucija danas se – možemo kazati 90% – odvija putem Interneta.

Znači sa sljedećim albumom više nećete ići s ovom metodom sniženih cijena preko novinskih kioska?
Vjerojatno nećemo. Vjerojatno ćemo ići na Facebook i takvu nekakvu varijantu. CD ćemo zasigurno odštampati i njega će biti po prodavaonicama za one kojima je važno da imaju omot i tekstove, mada se i to sve danas može odštampati. Ovo s novinama je posljednji trzaj starog načina distribucije CD-a.

Komponirali ste glazbu za film “Nafaka”, tj. Vi i skupina glazbenika koji se danas nazivaju Shaderwan Code?
To je ekipa okupljena oko projekata vezanih za film i kazalište i uglavnom obrađuje nekakve tradicionale. Sastoji se dijelom od Zabranjenog pušenja, dijelom od cura iz Arabeski, ima i nekih zagrebačkih muzičara.

Taj projekt bio je na početku vezan za film “Nafaka”, za predstavu “Grad od snova”, za film o Ivi Andriću… Tako da smo imali već iskustva rada u takvoj nekakvoj zborskoj varijanti i malo bogatijoj produkciji, kako film dozvoljava. Taj cijeli projekt i naše druženje počeli su skroz iz nekog drugog razloga. Onda smo vidjeli da u bosanskoj tradiciji ima tzv. sanduk s blagom, tako da smo onda nezavisno od drugih napravili još nekoliko svojih kompozicija. Tako smo napravili taj CD “Kad procvatu behari”.

Projekt smo nazvali Shaderwan Code jer to nije ni Pušenje, ni Arabeske, nego crossover glazbe koja predstavlja tradiciju i background svim glazbenicima koji rade. U Bosni rock glazbenici nisu cijepljeni od narodne tradicije kao ovdje. U Hrvatskoj su rijetki koji su inkorporirali rock u tradiciju. To su bile Vještice, Rundek… na prste jedne ruke se mogu nabrojati. U Bosni je to pravilo.

Hoće biti prilike vidjeti Shaderwan Code uživo?
Hoće. Mi smo se pripremili, ali tu se radi o velikoj ekipi ljudi. Cure će se morati presvući negdje, a ne na gajbama pive i po raznim skladištima kao što to mi radimo. To je projekt koji zahtjeva bolje uvjete jer ipak se radi o jednom vokalnom kvintetu i muzičkoj ekipi koja je mnogo veća od Pušenja. Mi smo koncept pripremili, ali CD je tek izašao i tek očekujem pozive. CD je izašao prije nekoliko dana u Bosni, a u Hrvatskoj će izaći tek na jesen. Neke koncerte tog sastava očekujem tek sljedeće godine.

Bili ste član žirija u emisiji ‘Rat bendova’. Kako ste se tamo snašli?
To je krasan projekt na kojem sam uživao raditi. Mislim da je to bio jedan altruističan potez uprave OBN-a, jer rock nije muzika koja ima veliku gledanost kao Big Brother ili svi ovi goli kuhari i Red Carpeti. To je nešto što zasigurno smatram svijetlim trenutkom moje karijere.

Mislite da se na taj način može pomoći uspjehu mladih sastava?
Apsolutno. Ali žao mi je što se to toliko usredotočilo na cover bendove. Sretniji bih bio da je bilo više autorskih bendova, pogotovo u finalima. Da se mene pitalo, ja bih uvijek dao prednost kreativnom bendu koji radi svoju muziku, nego cover bendu. Ali u redu, pobijedio je simpatičan cover bend mladih glazbenika što je ponovo jedan ekskluzivitet i atraktivna stvar. Oni su napravili dosta posla i rade puno. Ali, kažem ponovo, to nije bend koji radi svoju muziku.

Mnogo godina prošlo je od albuma “Bog vozi Mercedes”. Mislite li da je u međuvremenu Bog prešao na nešto još bolje, ili je ostao na Mercedesu?
Imao sam dosta problema od religioznih ljudi oko tog CD-a i te pjesme. Ali tužno je da se danas tako malo razumije ono ‘svaka sličnost sa stvarnim imenima i osobama je slučajna’. Umjetnost nije politika ni nauka, u umjetnosti je sve dozvoljeno. Glupo je sad meni slati pisma o tome što govori moj junak jer to ne mora biti obavezno povezano. Oko umjetnosti danas ima mnogo nerazumijevanja, ali “Bog vozi Mercedes” pjesma je koja se zapravo zove “Zar i Bog vozi Mercedes?” gdje se postavlja hipotetsko pitanje. Ponekad mi se učini da je Bog baš na strani ljudi koji ne bi trebali imati njegovu podršku.

Osim maloprije spomenutog Ive Andrića, tko Vam je još drag pisac?
U svakom slučaju Meša Selimović. Jedan u svakom slučaju danas malo spominjan pisac. Bosanci uvijek govore o Andriću, Hrvati o Krleži, Srbi o Crnjanskom. Mislim da je Selimović pisac zasigurno tog ranga, ako ne i veći. A danas se u Hrvatskoj pojavilo strašno mnogo dobrih pisaca poput Ede Popovića, Borisa Dežulovića, Miljenka Jergovića. Oni su stvarno klase, ali sad sam vjerojatno nekog ispustio.

Mislim da je Hrvatska trenutno broj jedan književne scene i da cijela regija gleda u hrvatske pisce kao u vrh književnosti na ovom području. Emir Imamović Pirke iz Bosne je tu također bitan čovjek. Mislim da je u književnosti mnogo bolja scena nego u rock’n’rollu.

Hoćete li se Vi okušati u ulozi pisca?
To je kao iz onog vica o Sulji i Muji. ‘Kaže Suljo Muji: Znaš Mujo da je umro Ivo Andrić?. Tko ti je taj?, odgovara Mujo. To je pisac, naš najveći kojeg je ova nacija iznjedrila, odgovori mu Suljo. Kaže Mujo: O jebote, tko će nam sada biti pisac?’ (smijeh). Tako da pisaca treba i ja često pomišljam na to. Radio sam neko vrijeme neke kratke pričice za Glas Slavonije. Međutim, zaista nisam imao vremena da se tome posvetim na pravi način. U svakom slučaju, to mi je nekakva tiha patnja i volio bih pokušati bar napraviti nekakvu zbirku kratkih priča.

Što je s izdavanjem Vašeg diplomskog rada?
Pa, on je na stolu. Profesori s Filozofskog su me zamolili da to uzmem za temu diplomskog rada, dok sam ja mislio raditi nešto sasvim drugo. Ja sam to napravio najbolje što sam mogao, skupio sam mnogo građe i mislim da je to dobra osnova čak za neku knjigu. Obišao sam arhive u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. U tom radu – koji ima nekih 80-90 stranica – ima mnogo materijala. On je dosta koncizan i nudi mnogo tema za daljnje istraživanje. ‘Crk’o Marshall’ zapravo nije tema tog rada, jer je njegova osnovna misao da je jedna velika šansa propuštena. Politički prostor bivše zemlje nije na vrijeme osvježen nekim mladim ljudima koji su imali neke dobre i svježe ideje, za razliku od ovih koji su došli poslije. Njima je bio ostavljen dobar teren upravo zahvaljujući sukobu politike sa supkulturom i kulturom onog prostora.

Mislim da je u tom sukobu koji je trajao gotovo deset godina – od obračuna s Azrom, Čorbom, nekim filmskim redateljima i novinarima, omladinskim tiskom, Poletom, Našim danima, Studentskim listom – u toj borbi iscrpila se jedna ogromna energija koja je mogla biti plasirana u jednom drugom kanalu. ‘Crk’o Marshall’ samo je jedna estradna afera koja je zrcalila odnose između službene politike i omladinske supkulture.

Supkultura nije imala ideju rušenja tog sistema i svijeta, već ideju njegovog mijenjanja na bolje i praktičnije. No, ta rigidna komunistička politika koja je ostala do rata samo je omogućila da se pojave ljudi poput Miloševića, te svi ostali. Tako se stvorila klima netolerancije, mržnje i agresije koja nikad u toj zemlji nije postojala. Ideje koje su se plasirale kroz rock, film i publicistiku zaslužile su se naći u politici onog vremena, ali to se nažalost nije dogodilo.

Jednom prilikom sam gledao jednu emisiju u kojoj ste Vi i Rambo Amadeus komentirali aktualne događaje…
Eto, Rambo je baš predstavnik te generacije, koji je tada i sada na jedan iskren i duhovit način govorio o našem svijetu. Mnoge stvari kod njega su, kao i kod mene, tretirane kao nekakva zajebancija, ali su ustvari bile korisne i primjenjive. ‘Top lista nadrealista’ i njihovi skečevi direktno su upozoravali na ono što će se dogoditi. Međutim, po tko zna koji put se pokazalo da muzika i umjetnost ne mogu mijenjati svijet i stati na put moći i sile. Rambo i ja i dan danas zabavljamo ljude na televiziji, ali ovoga puta svjesni da ne možemo bog zna što promijeniti u ovom našem društvu.

Rambo Amadeus izjavio je da se Jugoslavija raspala iz obijesti. “Ante Marković dao je svima plaće od dvije tisuće maraka. I onda je posrani narod, koji nije znao što će s parama, rekao hajde da se malo bijemo pa da budemo i mi heroji kao i ovi naši posrani preci”, rekao je Rambo. Što Vi kao povjesničar smatrate da su razlozi njenog raspada?
Ma jest, ali ti događaji su pokazali da to itekako nije dovoljno. Znaš, taj materijalizam nažalost ne pije vode. Marx je to napravio u 19. stoljeću i to je tada bio vrh filozofije, ekonomske i socijalne misli. Vrijeme ga je prilično demantiralo. Duhovnost ljudi nije vezana uz materijalno.

Imaš primjera vrlo naprednih zemalja, poput Libanona koji je smatran arapskom Švicarskom. U Libanonu su bile plaće dvadeset tisuća maraka, pa se dogodio rat. Tu je kao prvo bitno upletanje stranih politika i sila, zbog čega je nesvrstanost dugo bila i uvjet mira u ovoj zemlji. Zemlja se nije naslanjala ni na jednu politiku ni tražila saveznike u nekim moćnim zemljama. Rat, politika, plaće i dobar život ljudi mogu se komponirati. Hrvatska i Bosna ne znače ništa ako se u to uključe neke moćnije zemlje kojima su strateški ciljevi ono na čemu grade svoju politiku već stotinama godina.

Taj prostor nije bio osiguran socijalnim mirom. Naš problem – koji nije bio uvezen sa strane – je bila demokracija. U toj zemlji prave demokracije nije bilo i hrvatski narod, kao i svaki narod, je s pravom bio frustriran. Tito je nestao i nije bilo shvaćeno koliki je on bio faktor stabilizacije cijele regije. Ljudima nije bilo jasno da je njegova ličnost kompenzirala mnoge nedostatke tog društva i tog prostora. Nastavljeno je da se živi na stari način. Drugi faktor stabilizacije bio je ideološki, koji je bio iritantan svima. Teći faktor bila je vojska. Kad se vojska rascijepila, došlo je do propasti Jugoslavije, ali ne mislim, kao što Rambo kaže, iz obijesti, već iz jedne nesvjesnosti kritičnog trenutka kojeg nitko nije prepoznao.

Titova smrt, raspad političkog sustava i ideološkog idioma te vojske razlozi su zašto se dogodio kaos koji se dogodio. Kažem, nije to obijest već događaji za koje na političkoj sceni u to vrijeme nije bilo adekvatnih ljudi.

0 Shares
Muziku podržava