U svijetu underground metala nema onog tko se barem jednom nije susreo s Neurosisom.
Čudovište od benda, zid depresivnog, glasnog i mračnog zvuka koji od davne 1985. utječe na ogromno i šaroliko žanrovsko društvo. Toliko da neki toga nisu ni svjesni.
Jedan od gazda i kreatora cijele priče je Scott Kelly. Interesantni, podosta zatvoreni i misaoni genijalac kojemu dan naizgled ima puno više od 24 sata – nekoliko bendova, projekata i solo karijera. Turneje, albumi i izdavačka kuća. Čini se kao portfelj čovjeka koji zna sve i prošao je sve. 
Ovoga puta u Zagreb dolazi s novim projektom The Road Home, a to je bila samo isprika da čujemo kako se u kaosu današnjeg svijeta snalazi čovjek čije će ime dugo vremena i na puno mjesta stajati kao primjer čovjeka posvećenog muzici i onome u što bespovratno vjeruje.
Ali pored svega imaš i stalni posao. Kako uspijevaš sve to?
Pa jednostavno je – ne spavam baš previše i izbjegavam gledanje televizije.
Jesi li uopće uspio pobrojati sve što si snimio?
Ne, zbilja nemam pojma! 10 albuma, 35-minutni EP i dva 7” izdanja. I to je samo Neurosis!
A s one poslovne strane – kako je imati izdavačku kuću? Je li to samo nužno zlo ili muzičar može uživati u tome? Davati savjete drugim bendovima i slično…
Pa, nama je to prvenstveno idealno mjesto za kontrolirati ono što sami radimo. Imati kontrolu nad vlastitim izdanjima ipak nam je najviše bitno. Ali, ono što je definitivno pozitivno u tome je čast što dobiješ priliku raditi s ljudima koji razmišljaju slično kao i ti. Njima dajemo mjesto u kojem mogu ostvariti svoje vizije na način koji su oni zamislili ispravnim. Tu podršku uvijek će dobiti.
Pretpostavljam da je to i jedini način da imaš vlastiti životni raspored, a ne da ti netko naredi da izdaš tri albuma u pet godina ili tako nešto.
Upravo to! Jebeš ta sranja! Ovo je način na koji mi radimo. Nema šanse da nam itko ikada kaže što moramo raditi, što ne smijemo raditi niti kada točno se sve to mora dogoditi. Mi smo u dubini duše i dalje punkeri, a to očito nekim ljudima nikada neće sjesti u glavu. To su naši korijeni.
Jednom si rekao da je previše turneja ubojstvo za muziku. Kako balansirati tvoja putovanja s izdavanjem (posebno Neurosisa, kao tvog glavnog benda)?
Neurosis je definitivno u toj priči puno drugačije stvorenje i drugačiji duh se nad to nadvio. Da bi Neurosis postojao i održavao se živim u ovoj oluji oko nas, to iz nas isisava nenormalne količine energije i koncentracije. Nekako smo s godinama, kao što sam i opisao, naučili živjeti s tim, ali i respektirati takav ritam. Mora se čovjek prilagoditi stvarnosti koja ga okružuje.
Vidim da pored muzike voliš i sport. Pored tvojeg stvaralaštva, koje i nije baš veselo i zaigrano, moderni sport podosta je suprotan tome – kao ogromna reklama.
Ljubav prema sportu i country muzici naslijedio sam od tate. On je jako bio u tome u vrijeme kada sam odrastao, tako da se u tom okruženju osjećam jako ugodno. Valjda sam nekako na dobar način shvatio i jedno i drugo. U svemu jako fanatičan i to sve ne shvaćam olako. Obožavam baseball, profesionalno hrvanje, a ponajviše MMA. Ali ono što najviše držim blizu srca su Oakland Raiders (američki nogomet). A poznato je da su fanovi Raidersa iskreni mrzitelji cijelog ostatka lige.
Pored muzike i sporta, i tetovaže su ti strast. Robert Johnson je nekako tvoj spoj muzike i tetovaža, zar ne?
Da, imam Roberta Johnsona istetoviranog. On mi je ogromna inspiracija, a istetovirao sam ga jer mi je tako rečeno u snu! Što se muzičkih tetovaža tiče, ima još dva Amebixove i od Black Flag. Osim njih, mislim da mi trenutno niti jedan noviji bend ne bi mogao dobiti tu počast. Moraš biti prejebeno dobar i nevjerojatan da bi me nagnao da te trajno stavim na svoju kožu.
A i tvoji bendovi došli su do toga da provjereno znam da ih ljudi znaju tetovirati na sebe. I u cijeloj priči još uvijek nisi u situaciji da živiš od glazbe. Nije baš pošteno, zar ne?
Pa, mislim da nam ljudi zbilja ne moraju plaćati tantijeme zbog pokazivanja cjeloživotne predanosti našem bendu. Ali to definitivno cijenim! Ja imam dvije Neurosis tetovaže i jednu od Corrections House (moj novi bend s Mike IX Williamsom iz Eyehategod).
Već si više od desetljeća trijezan. Kako je danas živjeti u tom svijetu?
Još uvijek je sve isto. U tome i je stvar – nemoguće je sada vratiti vrijeme i povući sve što sam napravio. Moj mozak i dalje se dobrano vrti u raznim smjerovima radi svega toga kroz što sam prošao. U počecima mi je bilo jako teško nastupati, jer sam navikao to raditi s bocom whiskeya, ili napušen ili bilo što. Trebalo je proći nešto vremena da mi to postane normalno. Sad to traje već 13 godina.
A što misliš da te je najviše motiviralo za pisanje? Droga, ljudi koji te okružuju, situacija u svijetu, filozofija…?
Jednom riječju – iskustvo.
Scott, hvala ti na vremenu i želimo ti puno sreće na turneji i u budućnosti.
Puno hvala i vama. Vidimo se uskoro! Baš se veselim dolasku u Zagreb, i super mi je što ovoga puta imam priliku sa sobom dovesti i bend. S njima je to sve skupa puno drugačije iskustvo. Puno drugačija vibra i za mene i za publiku.
