Sathonys (Agathodaimon): “Izabrali smo ‘dark metal'”

1520

U rubriku ‘sjećate li se ovog benda?’ komotno bismo mogli staviti njemački Agathodaimon.

Naime, bend koji je do prije desetak godina bio uzdanica ne samo najuglednije izdavačke kuće Nuclear Blast, već i cjelokupne njemačke, pa i šire metal scene, nakon albuma “Serpent’s Embrace” (2004.) kao da je nestao sa scene. A sve je počelo tako dobro.

Bend kojeg su u rujnu 1995. godine osnovali gitarist Sathonys (Martin Wickler) i bubnjar Matthias Rodig, u početku je bio primarno death metal opredjeljenja.

Prvu postavu upotpunili su basist Marko Thomas, vokal Vlad Dracul, te drugi gitarist Hyperion. Agathodaimon se polako, ali sigurno probijao, pa je tako već za demo materijale interes pokazao veliki metal label, Century Media, no na kraju je debitantski album “Blacken The Angel” 1998. godine objavio Nuclear Blast. Odlično prihvaćen album na kojem su odmakli od početnog stila u pravcu melodic blacka s progresivnim idejama, ubrzo je dobio nasljednika, “Higher Art Of Rebellion” (1999.), koji je također pokupio obilje dobrih kritika. Album je sniman u Magic Sound studiju u Bukureštu, s obzirom da rumunjske vlasti nisu dopustile Vladov povratak u Njemačku, pa je tako bend otputovao k njemu i tamo snimio album, i to s tri pjevača, Vladom, Akaiasom i Danom Byronom.

Nakon nastupa s Benediction, Children Of Bodom, Hypocrisy, Dimmu Borgir, na Wacken Open Airu i Wave Gotik Treffenu po izlasku debi albuma, iza ovog uslijedila je europska turneja sa stilski najsličnijim bendovima, Graveworm i Siebenbürgen. Kratka pauza, pa još jedan hvaljeni album “Chapter III”. U tom su periodu započele sve češće promjene line-upa, pa se na sljedeći album “Serpent’s Embrace” čekalo tri godine, no kvaliteta niti ovoga puta nije izostala. Tada dolazi do dužeg zastoja u radu, godine u kojima Agathodaimon prolazi mini katarzu, gotovo u potpunosti mijenja postavu, pa u bendu ostaje samo Sathonys, a ostalo su sve nova lica. U drugoj polovici prvog desetljeća novog milenija malo se ili gotovo ništa ne čuje o Agathodaimonu, sve do 2009., kada za novog izdavača, Massacre Records, izlazi peti album “Phoenix”, koji se baš i ne može pohvaliti s ‘toplim’ prijemom kod publike i kritike.

Prošle su još četiri godine, stigao je novi album, “In Darkness“, po kojem je očito da se Agathodaimon stabilizirao i krenuo putevima povratka korijenima. Novi album bio je povod razgovora sa Sathonysom, osobom koja je u bendu od prvih dana i kao takva najkompetentnija da se s njom analizira povijest i sadašnjost Agathodaimona. Naziv novog albuma “In Darkness” najkraće, a možda i najbolje opisuje vašu glazbu?
Da, to je tako namjerno izabrano. Htio sam naslov koji je jednostavan, pregledan i opisan, tako da daje dojam o tome što slušatelj može očekivati. Kako smo željeli da se ovoga puta usredotočimo na atmosferu u glazbi, ovaj naslov lijepo stoji, posebno jer smo još prije nekoliko godina razgovarali o tome da ga upotrijebimo.Pjesme na albumu su kompleksne, mračne, duboke, energične…
Pa, nisam baš siguran hoću li ih u potpunosti nazvati kompleksnima. Jednostavno smo htjeli uzeti drugačiji pristup u odnosu na ono što smo napravili na našem prethodnom albumu “Phoenix”. Odlučili smo da ćemo imati minimalistički pristup u smislu teorije glazbe. Na “Phoenix” je bilo puno teoretskih stvari, a na “In Darkness” smo htjeli imati bolji protok, bolji osjećaj za pjesme. Tako smo se usredotočiti na atmosferu i emocije pjesama i nismo obratiti pozornost da li smo ispunili sva pravila pisanja pjesama ili harmonijskih zavisnosti. Bili smo slobodni za komponiranje bilo čega, sve dok cjelokupna atmosfera nije odgovarala i dok nismo osjećali da je pjesma dobra. To onda može dovesti do osjećaja da su neke pjesme kompleksnije, jer se ne uklapaju u stih-refren-stih sheme.

“In Darkness (We Shall Be Reborn)” i “Favourite Sin” imaju puno lijepih melodijskih linija, emotivnijih gitarskih akustika, orkestralnih dijelova. Komponirali ste puno akustika, ima ih u još nekim pjesmama. Je li se to dogodilo spontano ili ste planirali snimiti album s pjesmama koje će imati akustične dijelove ?

Zapravo i ne, ja sam vrlo oprezan kada je riječ o balansu između clean gitara i gitarskih distorzija. “Favourite Sin” je iznimka, zato jer smatram da je nešto kao polu-balada. Također, naš bivši pjevač Vlad bio je ovdje jako uključen, jer smo radili na drugoj verziji te pjesme prije mnogo godina, ali je tada nismo završili. Ponovno sam je radio i dao joj još malo težine kako bi dobili bolji miks. Mislim da akustične gitare, kada se koriste s oprezom, pomažu da u pjesme dodate više atmosfere i stvorite ugodnu napetost. No po mom mišljenju to ne bi trebalo biti pretjerano, budući da smo metal bend, naravno.

Album je i stilski dosta raznolik. Recimo, pjesma “Somewhere, Somewhere” ima utjecaja doom metala...
Da, to je bilo iznenađenje i za mene. Pjesma koju spominješ napisao je naš gitarist Thilo (to je njegov osobni favorit, usput rečeno) i nisam očekivao tako sporu pjesmu. Zapravo sam mislio da ćemo imati jednu vrlo sporu pjesmu, kao što je “Höllenfahrt der Selbsterkenntnis”, s vrlo sporim arijama nalik onima iz ranih dana benda. Dakle, odjednom smo imali dvije vrlo spore pjesme. Valjda ćemo staviti više brzine na sljedećem albumu. (smijeh)

Muziku podržava

Agathodaimon je definitivno dark metal band. Je li više gothic ili black?
K vragu, ne znam. Kako to kategorizirati i zašto? I dalje smatram da smo black metal, na neki način, jer to je još uvijek glavni sastojak naše glazbe. Ali, naravno, mogu razumijeti ljude koji imaju argumente poput ‘presporo, nije dovoljno ekstremno, nema corpse painta’ ili štogod slično tome. Umoran sam od tih rasprava i to je razlog zašto smo izabrali ‘dark metal’ kao obilježje naše glazbe, jer to nije stilski usko kao što se čini da je black metal, ali još uvijek daje indiciju o načinu na koji glazba može zvučati. Ali gothic, ne, to stvarno nismo.

Kakva je situacija s videospotovima? Predlažem pjesme “Favourite Sin” i “Adio”, ako mogu. (smijeh)
Da, zapravo prvi video “I’ve Risen” bi trebao zaživjeti. No, mi već planiramo snimiti video za “Favourite Sin”. Još ne znam kada ćemo to napraviti, jer moramo imati pristojan proračun da bi ga uspjeli snimiti.

Kako ste došli na ideju da pjesmu “Adio” snimite i u akustičnoj verziji?
Naš diskograf trebao je ekskluzivnu pjesmu za digipack verziju albuma, pa smo razgovarali o tome što treba učiniti. Postojale su tri alternative. Nešto slično kao što smo napravili s “Alone In The Dark” (s dvije različite vokalne linije), s alternativnim tekstom, zatim da napravimo akustičnu ili instrumentalnu, simfonijsku verziju. Nismo htjeli napraviti istu stvar kao i na “Phoenix”, a simfonijske verzije su jako poznate od bendova kao što su Emperor ili Samael, pa smo mislili da bi bilo najzgodnije napraviti akustičnu verziju.

Jesu li pjesme Agathodaimona tvoje drugo ja – tvoj alter ego.
Ovdje mogu govoriti samo za sebe, ali Agathodaimon je dio moje osobnosti, ili bolje, Sathonys ne odražava tamniju stranu moje osobnosti. Izabrao sam ime umjetnika da napravim puni razmak između mog svakodnevnog života i stvari povezanih s bendom. To mi pomaže da se snađem u toj ulozi, bez miješanja s drugim što inače radim. Možda sam malo shizo, tko zna… (smijeh)

Jesi li po prirodi mračna, pesimistična ili optimistična i vedra osoba?
Pokušavam biti optimist. No, vedar i veseo… Pa, zapravo, baš i ne. (smijeh) Iako, volio bih biti jer život je onda lakši. No s druge strane, onda vjerojatno ne bih slušao ovu vrstu glazbe. Apsolutno ne mogu podnijeti taj ‘happy folk metal’, primjerice, ne razumijem kako ljudi mogu voljeti takvu glazbu, iskreno.

Kao i na svim vašim naslovnicama, i na albumu “In Darkness” dominira plava boja. Je li plavo vaš zaštitni znak ili mislite da ona najbolje dočarava vašu glazbu?

Oboje. Plava je vrlo melankolična boja, tužna, ali i opuštajuća. Mislim da je za bend također dobro imati neki element konstante, pogotovo ako se glazba dosta mijenja.

Produkcija Agathodaimona uvijek je masivna, pompozna. Je li to teško napraviti?
Znaš i sam da je tu proračun najvažniji aspekt. Ako imate vremena da se poigravate sa zvukovima gitare, eksperimentirati s konačnim miksom i slično, to je jako korisno za izradu dobrog proizvoda. Mi smo uvijek malo ograničeni kada je riječ o financijskim sredstvima, ali srećom, radimo s našim producentom Kohleom (Kristian Kohlmannslehner, op.a.) gotovo 13 godina, tako da on već zna kako to treba zvučati. Također smo se sastali ranije kako bi raspravili o produkciji i imali odgovarajuću pripremu za snimanje.

Vjeruješ li u postojanje vampira i demona?
Uopće ne. Hajde, reci mi ima li ljudi koji doista vjeruju u vampire?

Mislim da ima, a i čitao sam nešto o tome, da ima ljudi koji vjeruju u njihovo postojanje. Nego, čuo sam da si posjetio dvorac i grob grofa Dracule, zato te to i pitam. To je bilo kada je bivšem pjevaču Vladu bio zabranjen povratak iz Rumunjske u Njemačku, pa ste otišli k njemu. Jesam li u pravu?
Ukratko, jesi u oboje. Kad smo shvatili da nije moguće da se Vlad vrati u Njemačku (pokušali smo na više načina, čak i na neke koji vjerojatno ne bi bili u potpunosti legalni), umjesto da on dođe k nama, odlučili smo otići k njemu, u Rumunjsku, pa smo tamo snimili naš drugi album “Higher Art Of Rebellion”.

Bio si basist Nocte Obducta u periodu kada je Agathodaimon objavio neke od prvih albuma (“Higher Art Of Rebellion”, “Chapter III”), koji su doživjeli veliki uspjeh kod publike i kritike. Je li ti bilo teško istovremeno raditi u dva tako dobra benda ?
Tada sam gotovo svo svoje vrijeme ulagao u glazbu (studirao sam, tako da nije bilo baš tako teško). Bio sam fasciniran pjesmama koje je Marcel napravio za Nocte Obducta, pa sam se pridružio, a s njim me upoznao naš bivši bubnjar Matthias, koji još uvijek svira u Nocte Obducta. Uspio sam se dogovoriti s izdavačkom kućom da snimimo dva albuma, ali nakon drugog sam morao odlučiti na koji bend da se koncentriram, i ta je odluka, naravno, bila laka.

Po čemu se razlikuju, recimo, “Blacken The Angel” i “Phoenix”, a koliko je novi album “In Darkness” sličan ili drugačiji od albuma “Blacken The Angel” ili “Higher Art Of Rebellion” ?

Pa, što se tiče “Phoenix” albuma to je bilo najdalje što smo otišli kada je u pitanju napuštanje naših korijena. Bilo je uključeno jako puno glazbene teorije i prekomjernog planiranja i možda je to jednostavno bilo previše. Na kraju, mislio sam da su pjesme bile super, ali osjećaj nije bio savršen. Zato smo na “In Darkness” stavili naglasak na osjećaj i intenzitet, pokušali smo napraviti da bude slično prvim albumima.

Bi li album “Phoenix” mogli doživjeti kao svojevrsni reunion, s obzirom da pet godina niste bili aktivni u diskografiji i promijenili ste puno članova?

Tada smo na njega gledali kao sada na “In Darkness”. Ali nije bio savršen, bend se razvio u smjeru za kojeg se nije činilo da odgovara njegovom konceptu. Kada su napisane prve pjesme za nasljednika albuma “Phoenix”, odlučili smo da se trebamo zaustaviti i razmišljati o smjeru u kojem idemo. To je dovelo do još jedne promjene line-upa, ali i do odluke da se vraćamo natrag svojim korijenima.

Reci nam ukratko što se događalo u razdoblju između 2005. i 2008. godine s Agathodaimon.
K vragu, ne sjećam se baš puno toga… aaah. Pa, nakon što je naš vokal Akaias odlučio preseliti se u Norvešku, pronašli smo novog pjevača Jonasa, kojeg sam tada smatrao dobrim prijateljem. No nakon prvih koncerata shvatili smo da nije uspjelo. Nije ostavljao dovoljno energije i motivacije u bendu, često je bio odsutan tijekom proba i tako dalje. Stoga smo odlučili ponovno potražiti pjevača, te smo naposlijetku pronašli Asha (Ashtrael, op.a.) i usredotočili se na snimanje i pisanje pjesama za “Phoenix”.

Znači, “In Darkness” nije nastavak “Phoenix” albuma? Tematski, stilski, ambijentalno…

Ne, uopće ne. “In Darkness” je album koji je trebao doći poslije “Serpent’s Embrace”. Radije pogledajte “Phoenix” kao nastavak “Serpent’s Embrace” koji je krenuo u nešto krivom smjeru, budući da je manje ekstreman. No tada se činilo da to ima smisla.

Njemačka je poznata po mnogo dobrih metal bendova. Možeš li nam izdvojiti dva benda koja se tebi posebno dopadaju, koja su imala veliki značaj za razvoj metal kulture u Njemačkoj. Jedan neka bude heavy ili power, a jedan predstavnik ekstremnog metala…
Pa sada… Zapravo, nikada nisam osobito volio njemačke bendove. Imam samo jedan album Kreatora i jedan od Sodoma. Uvijek sam preferirao američku scenu. Ali, naravno, ta su dva benda važna, a kada je riječ o njemačkim bendovima, uživao sam u Mekong Delta, Atrocity ili Eternal Dirge. Usput, nikada nisam slušao Helloween, Blind Guardian…

Shvaćam. Ima li, ipak, možda neki njemački album koji je posebno značajan?
Hmmm, kao što sam rekao, nikada nisam posebno posvećivao pozornost njemačkom metalu. No, tu su brojni albumi koje sam volio i često slušao, primjerice “Hallucinations” od Atrocitya ili albume od Eternal Dirge.

Čime se baviš osim glazbom?
U biti, gotovo sve što radim na neki način je povezano s glazbom. Imao sam malu mailorder distribuciju, organizirao koncerte, bio sam trgovac, pisao sam za nekoliko glazbenih časopisa (i još uvijek pišem), a radim i kao fotograf za časopise kao što su Metal Hammer. Također sam devet godina radio za izdavačku kuću i tako dalje. Osim toga, volim dobre filmove, sve stvari povezane s informatikom, također i kompjutorske igrice. Nažalost, nemam puno vremena za to, ali uvijek mislim “Ok, kad završim s tim, provjerit ću moju kolekciju igrica i pokupiti jednu od mnogobrojnih igara koju sam uvijek htio igrati, ali nikada nisam imao vremena“. Ali mislim da se to neće nikada dogoditi. (smijeh)

Zaista si univerzalac. S obzirom da si iz Mainza, koji je poznat i po nogometu, ideš li možda i na nogometne utakmice?
Ne, žalim, nogomet me uopće ne zanima.

Koje bi specifičnosti izdvojio, što bi mi trebali znati o Mainzu?
To je lijep grad, ali nema dobru infrastrukturu kada je riječ o mjestima gdje možete svirati. Ipak, i pored toga uživam u njemu. Nije premalen, nije prevelik, ima oko 200.000 stanovnika. A i dobri bendovi poput Nocte Obducta i Agathodaimona dolaze od tamo. (smijeh)

0 Shares
Muziku podržava