Sasvim osoban izbor iz 2012. [Marko Vukušić]

Liste ‘najboljeg u toj i toj’ godini znaju biti vrlo suhoparne i zamorne, natrpane s previše raznolikosti koja čovjeku dok prođe cijelu listu na kraju u glavi stvori bezlično šarenilo.

Evo stoga jednog pregleda glazbene godine 2012. koji nema ambicije ni približno pobrojati sve relevantno što se u protekloj godini događalo, već se temelji isključivo na osobnom (ne)ukusu.Ploča koju sam ponajviše slušao ove godine je Howlin Rain “The Russian Wilds“. Vjerojatno se neće naći na puno ‘relevantnih’ naj-lista ove godine (osim u anakronim ‘classic’ rock časopisima), jer iz nekog razloga, za razliku od rock’n’rolla ’50-ih, soula ’60-ih, punka ’70-ih, dancea ’80-ih, itd., nije društveno prihvatljivo raditi reviziju hard rocka ’70-ih. Bliski Howlin’ Rainu su Chris Robinson Brotherhood koji su objavili napušeni, psihodelični soul-blues eksces od albuma, na kojem Chris pokazuje da ga i nakon raspada The Black Crowesa previše ne zanima zvučati moderno. Pronađite razlike na ovoj snimci:Jack White (opet) objavio je fenomenalan album, prvi put samo pod svojim imenom. Bez obzira što hype oko njega nije isti kao prije desetak godina (kada je bio, kako je vrijeme pokazalo, jedan od rijetkih koji ga je zaslužio), još uvijek nisam čuo nikoga tko bolje i smislenije povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost rocka. Za “Sixteen Saltines” objavljen je i spot koji je jedan od dva spota koje sam zapamtio ove godine. Drugi je Dylanov “Duquesne Whistle”.Album “Old Ideas” Leonarda Cohena njegov je najbolji album od kraja ’80-ih i “I’m Your Man”. Stihovi su prva (Cohenova) liga, istovremeno dostojanstveni i životni, kontemplativni, puteni i duhoviti u najboljoj Cohenovoj maniri, a instrumentalno album zvuči organskije (i interesantnije) od većine albuma koje je Cohen radio u zadnjih 35 godina. U doba kad imam premalo vremena za previše muzike, “Darkness” je pjesma za koju sam svaki put kad sam je slušao žalio što ne traje barem duplo duže (pa je znam pustiti dva puta za redom).Ove godine na vječne pozornice otišao je Terry Callier. Duh njegovog jedinstvenog, prirodnog, duhovnog, lirskog folk-jazza s albuma “Occasional Rain” kao da je prešao na Michaela Kiwanuku koji je ove godine objavio debi “Home Again“. Callier je bio iz Chicaga, no s obzirom da su ga iz zaborava početkom devedesetih izvukli Britanci, prigodno je da ga naslijedi dečko iz Londona.The Black Keys objavili su svoj najkomercijalniji album – malo prekomercijalan za moj ukus. Svaka pjesma na “El Camino” je blještava, dinamična i s lakoćom ulazi u uho, no više nema one neposrednosti i sirovosti nekadašnjih Keysa. No, zato je Dan Auerbach s Dr. Johnom složio “Locked Down“, najintrigantniji i najvitalniji Doktorov album u nekoliko desetljeća.The Black Keys počeli su raditi muziku za stadione, no zato se pojavio jedan bend koji ima dosta njihovog ranog zvuka. Alabama Shakes sviraju soul-rock koji istovremeno zvuči garažno nerafinirano i prekrasno melodično. Odnosno zvuče kao da je jedina muzika koje su svjesni da postoji ona nastala u Muscle Shoals studijima u njihovoj Alabami (naročito ona iz zlatnog perioda prijelaza ’60-ih u ’70-te). Izvan toga čuli su možda jedino za gore spomenuta dva tipa iz Ohia (možda dok su u Muscle Shoals Sound Studiju snimali magični “Brothers“) i također spomenutog tipa iz Detroita i njegovu ‘sestru’ Meg, što im pomaže da zvuče suvremenije.Već sam nešto napisao o Lee Fieldsu i njegovoj ploči “Faithful Man”, a prije toga je bio o Antibalasu i The Souljazz Orchestra koji su ove godine objavili odlične afro-soul-funk-beat albume.Što se tiče bluesa, ponajbolja svjetska blues etika Alligator Records ove godine imala je vrlo plodnu godinu. Janiva Magness, Joe Louis Walker, Curtis Salgado, Anders Osborne, Lil’ Ed & The Blues Imperials, Rick Estrin & The Nightcats, te pokojni Michael Burks su svi redom ove godine objavili albume koji zvuče odlično producirano, sofisticirano i zabavno. Drugim riječima, zvuče kao pravi moderni blues.

Od domaćih izdanja najviše sam guštao u “Maneštrunu” Black Coffee. Tu su i dva odlična live albuma koji se obično zaobilaze u pregledima najboljeg u godini: “Uživancija” Cinkuša i “A Night In Zagreb” The Bambi Molestersa. Potonji sadrži prvorazredni koncertni film koji se isplati pogledati.

I domaći bluzeri su bili produktivni, objavljeno je nekoliko solidnih albuma, od kojih je meni najviše legao akustični blues Jimmya Matešića. Od domaćih debitanata su mi se dopali pomalo derivativni, no simpatični i zabavni otočki rokeri Mjesni odbor.

Ove godine nisam mogao na onoliko koncerata koliko sam htio, no neke nisam smio propustiti poput country prvaka Dalea Watsona koji postaje redovni zagrebački gost (uskoro bi trebao opet nastupiti), Watermelon Slima koji je najautentičniji ‘korijenski’ Amerikanac kojeg možete vidjeti, te prvog hrvatskog nastupa working class heroja Dropkick Murphys.

I to bi bilo to. Valjda.