Dugi je niz godina gitarist Saša Bulić bio vrhunski suradnik velikog broja izvođača. Prošle je godine objavio prvi solo album “Kopomuorta” predstavivši se ljetnom razglednicom koja poziva na more puno bolje od bilo kojega promidžbenog turističkog slogana.
Kako je sve počelo? Možete li se prisjetiti što vas je privuklo glazbi, odnosno što je presudilo da uzmete instrument, kasnije i instrumente u ruku? Tko su vam bili i još uvijek jesu uzori?
Počelo je kada nam je u kuću došao gramofon i dvije singlice, jedna grupe Queen, a druga grupe Osibisa. Mislim da je bila 1975. godina. Te dvije ploče vrtjele su se dok se nisu izlizale, do te mjere da su postale glatke kao staklo. Zato pjesme “Bohemian Rhapsody” i “Sunshine Day” nikada neću zaboraviti. 
The Beatles su bili sljedeće gradivo koje se konzumiralo do iznemoglosti, a nakon toga su došli Pink Floyd i Dire Straits, pa skupina koja je na mene izvršila najjači utjecaj – Deep Purple. Danas mi je najdraže uživati slušajući Paca de Luciu i Vicenta Amiga. 
Kao dijete sam uz glazbu često svirao gitaru po sluhu. Na početku bih je za svaku pjesmu preštimavao, jer nisam znao drukčije. Mislim da je to za mene bila najbolja škola sviranja i najbolji trening za sluh. Danas to ‘skidanje pjesama’ nedostaje većini mladih glazbenika, jer im je preko Interneta u svakom trenutku dostupna literatura (tablature, note, video škole…) pa se time služe i kada ne bi trebalo. Na taj način brzo postanu tehnički nabildani i napredni , ali velik dio njih ostane nedovoljno muzikalan (čast iznimkama). 
Koji vam instrument najbolje leži?
Prvenstveno sam gitarist, budući da sam do sada sviranjem gitare uzdržavao svoju obitelj. Sada u kvintetu sviram mandolinu, ali isto tako ima skladbi koje sviramo s dvije gitare. Upotrebljavamo instrumente koji se na određenom mjestu u određenom trenutku u skladbi najbolje mogu primijeniti.
Nisu vas mimoišle i nagrade Status kao i nedavne na festivalu mandolinista… Kritika vas hvali, nitko nije ravnodušan. To je svojevrsni poticaj za daljnji nastavak karijere…
Velika je čast i poticaj dobiti nagradu struke Status u kojoj konkurirate najboljim glazbenicima Hrvatske. Na festivalu mandolinista “Imota” po prvi puta smo nastupili kao Saša Bulić Kvintet i osvojili prvu nagradu u klasi komornih sastava. Istaknuo bih da sam oduševljen kvalitetom i radom orkestara, glazbenika pojedinaca i organizatora.
Mišljenja sam da bi resorna ministarstva trebala imati puno više sluha za projekte i glazbenike koji su na svjetskoj razini, a nažalost u našoj zemlji žive u sjeni – rekao bih – medijski nametnute ‘komercijale’. Često puta se događa da gradske ili državne institucije angažiraju i potpomažu projekte kojima to i nije potrebno i koji nemaju veze ni s tradicijom ni s promicanjem naših autentičnih proizvoda.
Mislim da bi za vrijeme turističke sezone mandolinski sastavi trebali imati više nastupa u suradnji s turističkim zajednicama i lokalnim jedinicama. Agencija koja između ostalog nudi i naš kvintet poslala je 150 ponuda turističkim zajednicama. Nažalost, 148 turističkih zajednica nije bilo u stanju niti odgovoriti na upit o suradnji, a dva odgovora bila su negativna. Pitamo se tko su uopće ljudi koji rade na tim mjestima, ako se to uopće može nazvati radom…
Istovremeno, ministar turizma Damir Bajs donio je odluku da se autorske naknade ZAMP-u smanje za 50%. Ako je već išao s takvim odlukama koje ni na jedan način neće pripomoći spašavanju izgubljene turističke sezone, trebao se prije toga kao pošten ministar i čovjek odreći polovice svojih primanja.
Široj ste javnosti ipak najpoznatiji kao gitarist grupe Rawbau u kojoj svira i naš nogometni izbornik Slaven Bilić. Kako je došlo do te suradnje i hoćete li Bilića pamtiti više kao rockera, nogometaša ili izbornika?
Slaven je prvenstveno prijatelj. Ravnopravni je član grupe Rawbau koja, po mom mišljenju, bez njega ne može funkcionirati, jer ne bi bilo pošteno prema publici pojavljivati se na svirkama bez njega. Činjenica je da bi većina ljudi koja dođe na koncert htjela vidjeti upravo Slavena. Njegove obveze i odgovornost prema funkciji koju obnaša ne dozvoljavaju mu ozbiljan angažman ni u čemu drugome, pa tako ni u Rawbau.
S vremenskim odmakom od nekoliko godina, mogu reći da album “Rawbau” spada među nekoliko najboljih rock-uradaka u Hrvatskoj, a to što premalo ljudi zna za pjesme s tog albuma, vjerojatno leži u nedovoljnom angažmanu i nezainteresiranosti izdavača.
Prisutni ste na sceni već dugi niz godina, surađivali ste s velikim brojem domaćih i stranih izvođača. Koja vam je suradnja ostala u najljepšem sjećanju?
Mogu reći da se uglavnom sjećam lijepih stvari. Ono što bi svi glazbenici htjeli doživjeti su prepune dvorane i vrhunska publika koja pjeva od prve do zadnje pjesme, totalna fibra. To sam doživio svirajući u bendu Marka Perkovića Thompsona i to je bilo nešto što se ne zaboravlja. To je ono što bi svi glazbenici htjeli osjetiti.
Kada već pričam o Marku, mislim da to samo kod nas postoji, da se jednom od najpopularnijih domaćih pjevača zabranjuju nastupi, a istovremeno se potiču nastupi onih koji su javno podržavali četničke zločine. Na ovaj način ne moramo očekivati da nas itko izvana poštuje kao naciju. Mislite li da bi bilo moguće Springsteenu zabraniti nastup u New Yorku? Takvim glupostima bi trebalo hitno i radikalno stati na kraj.
Zašto se na prvijenac čekalo tako dugo i što je presudilo – uzevši u obzir da su izvođači s kojima ste surađivali stilski različiti – da “Kopomuorta” bude baš posveta dalmatinsko-mediteranskom ozračju?
U prošlosti se nisam bavio mišlju o solo albumu. “Kopomuorta” nije bio planiran. Sve skladbe s albuma (izuzev jedne) nastale su predući po žicama u ljetnim mjesecima u obiteljskoj kući na otoku Hvaru. Bilo bi čudno da je iz takvog ozračja nastala glazba tipa Slayer.
Što znači “Kopomuorta” i u kakvoj je vezi naslov s pjesmama na albumu?
Kopomuorta (kolpo morto) je nepomično sidro, vez za brodove. To je betonski blok koji je položen na dno mora i spojen sa bovom (plutačom) za koju se veže brod. U ovom slučaju, za mene kopomuorta simbolizira jaku vezu sa zavičajem (otokom Hvarom), vezu s precima, a u skoroj budućnosti povratak na otok odakle su naši stari odlazili trbuhom za kruhom.
Je li lakše skladati instrumentale ili pisati pjesme sa stihovima? Pisali ste pjesme – između ostaloga – i za Jelenu Radan…
Ne smatram se tekstopiscem. Napisao sam nekoliko tekstova za neke skladbe, ali ne zato što sam ih odlučio napisati, već su mi tijekom rada na glazbi stihovi sami prošli kroz glavu. Kada bih sjeo s planom da napišem tekst za neku skladbu, mislim da ne bih dobio ništa bolje od prosjeka u našoj zemlji, a to i nije baš nivo za pohvalu.
Za Jelenu Radan sam skladao desetak pjesama, a što se tekstova tiče, za nju sam napisao samo jedan na hrvatskom, jedan na engleskom i jedan na talijanskom jeziku. Dva teksta napisao sam i na neobjavljenom engleskom albumu grupe “Rawbau”.
U mom slučaju same kompozicije nastaju dok sviram neki instrument, tako da mislim da je skladanje u cijelom procesu stvaranja najlakši dio. Kod instrumentalne glazbe tijekom aranžiranja treba se više pomučiti da ne bi postalo dosadno i jednolično, ali zadovoljstvo je raditi na nečemu takvome.
Kako gledate na činjenicu što se dio instrumentalista, koji su ujedno i članovi pratećih bendova nekih izvođača (Brk iz Parnog Valjka, Vava iz Laufera, Gibonnijev Marko Ramljak…), ohrabrio izaći sa samostalnim albumima, uglavnom instrumentalima? Mislite li da je na pomolu neki novi trend ili samo prirodan razvoj svakoga glazbenika?
Ne bih rekao da je trend, već mislim da svaki umjetnik želi nešto stvoriti na način da ima glavnu riječ. Glazbenici koje ste spomenuli jesu bili stvaralački uključeni u projekte, međutim u bendovima su uvijek potrebni kompromisi. Znam da sam često morao svirati i nešto za što sam mislio da može i puno bolje. Na “Kopomuorti” sam odsvirao točno kako sam htio. Jedan od razloga snimanja ovakvih nekomercijalnih projekata je sigurno i dosta veća pristupačnost tonskim studijima u odnosu na prošla vremena.
Hoće li “Kopomuorta” biti samo izuzetak u Vašoj karijeri ili bismo uskoro mogli očekivati i nastavak?
Imam dosta skladbi ovog, rekao bih, ‘mediteranskog žanra’ za koje mislim da su kvalitetne i planiram ih uskoro urediti i snimiti. Lani sam nakon objavljivanja “Kopomuorte” odlučio skupiti (okupiti) mali orkestar koji bi uživo izvodio i skladbe s albuma, kao i neka tipična tradicionalna djela koja se nažalost skoro pa nigdje više ne mogu čuti. Sada funkcioniramo kao “Saša Bulić Kvartet/Kvintet”. Ivo Majić svira gitaru, Mario Bavčević mandolinu, Goran Marušić kontrabas i naš pridruženi član Mate Jurić je na mandoli. Nadam se kako ćemo u ovoj postavi u budućnosti funkcionirati i u studiju.
