Sandro Bastiančić (En Face): “Glazba i rad s djecom su najljepši poslovi na svijetu”

4433

En Face je bend koji postoji već dvadesetak godina tijekom kojih su izgradili jedan poseban pop zvuk kojeg gaje i danas. Počeci su im bili poprilično uspješni, ali i danas se dobro drže, pogotovo iz tog razloga što im je prije nekoliko dana izašao i novi album.

Taman na sam dan izlaska novog albuma, porazgovarali smo s frontmenom grupe Sandrom Bastiančićem. Album se zove “Afrodita“, najavni singl ima isto ime, a što nam ostalog krije En Face, Sandro je otkrio u ovom intervjuu.

Vrijeme je izlaska novog albuma…
Taman danas je izašao. Na njemu smo se trudili ostati dosljedni sebi i vjerni našem tradicionalnom zvuku, ali smo uspjeli ubaciti i pokoji novitet. Zasad smo dobili dobre reakcije na pjesme od strane uskog kruga prijatelja i suradnika koji su čuli album.

Bili smo toliko slobodni da smo u nekim pjesmama malo eksperimentirali, ponajviše s gostovanjem harfe i malo težim zvukom, ali nije to ništa pretjerano radikalno i u toj mjeri izraženo da bi poljuljalo tu našu težnju da ostanemo dosljedniji tom našem zvuku.

Muziku podržava

Tko sve gostuje na albumu?
Poznata riječka harfistica Dijana Grubišić, Vava na gitari, on je zapravo i više od gosta, kao neka vrsta produžene ruke na svakom albumu, Vedran Križan iz Belanovih Fiumensa na klavijaturama koji je također naš dugogodišnji suradnik, ženska vokalna skupina Norne koja je također iz Rijeke, lijepo su otpjevale dvije pjesme s nama, te producent Robert Funčić koji se u više navrata prihvatio gitare i oplemenio taj naš zvuk sa svojim ukrasima i dionicama.

Kakva su očekivanja od albuma?
Mi očekujemo ono što nas je i do sada pratilo, želimo biti čim više u eteru pa da ta prisutnost donese neki rezultat, ali bez nekih imperativa. Možda su nas malo i stisle godine u kojima manje maštamo, a više smo realni, s dvije noge na zemlji. Još smo uvijek jaki na pozornici, voljni i željni svirati, tako da smo spremni album promovirati na svakom polju, bilo ovako medijski, bilo na koncertima gdje god nas pozovu.

Znam da si već iskusan glazbenik, ali… je li te možda strah da kritika odmah u startu ne sasiječe album?
Kritika radi svoje, a ja svoje. Nikad me nije strah kritike, ako je ona argumentirana. Čak sam i naučio ponešto od nekih dobronamjernih kritičara, izvukao sam pouke i sada izbjegavam neke greške koje su ranije objektivno postojale, odnosno, eliminiram ih. Tako da, sveukupno gledajući, nemam ništa protiv kritike, a dodatno bismo mogli raspravljati ako je kritika loše argumentirana ili ako ju je pisao netko nekompetentan.

Zašto ime albuma “Afrodita”?
Album je dobio ime “Afrodita” po pjesmi istog naslova koji je i naš najavni singl. To je jedna pjesma u kojoj sam pokušao biti što više liričan, budući da u njoj gostuje harfa koja je inače izrazito lirski instrument pa sam se poslužio motivima i likovima iz grčke mitologije.

Dodatni eksperiment u toj pjesmi je što sam se potrudio otpjevati je na staroslavenskom jeziku ili kako bi neki rekli arhaičnom hrvatskom, pa je sve to bilo jako dominantno zaokruženo u liku Afrodite, pa je i cijeli album dobio ime po tom.

Kakve teme prevladavaju na albumu?
Kao i uvijek, većina tekstova je ljubavne tematike, ali smo se ovaj puta odlučili za nešto direktniji pristup, više nema toliko kompliciranih, hermetički zatvorenih ili nerazumljivih tekstova koji su me možda ranije pratili.

Primijetio sam da sada nekako s više samopouzdanja prilazim glazbi i stvarima do kojih mi je stalo, nije mi to više toliki bauk kao nekad, pa sad s većom dozom sigurnosti stojim iza svega što sam ovdje napravio. Ako mogu biti sam svoj kritičar, mislim da ovi tekstovi u najmanju ruku mogu dobiti prolaznu ocjenu.

Nalazi li se na albumu koji potencijalni ultimativni hit kao što je to bio duet s Urbanom “S dlana Boga pala si” s početka karijere?
Da budem iskren, reći ću da nisam siguran da ima takve pjesme. Ipak, primijetio sam da su svi ljudi koji su dosad imali prilike čuti album pozitivno reagirali na istu pjesmu pa se nadam da će ta pjesma biti upamćena još dugo vremena s ovog albuma jer sumnjam da može postati ultimativni hit.

O kojoj pjesmi pričamo?
O pjesmi “Paranormalan”, ali mislim da ima još nekoliko pjesama sličnog karaktera koje bi mogle ostati zapamćene duži period. Mnogo ljudi se pozitivno izrazilo i o naslovnoj pjesmi “Afrodita” pa ćemo vidjeti kako će sve ispasti. Sad se vrtimo u krug oko toga što odabrati za prva dva, tri singla, ali mislim da se album može i više eksploatirati s još nekim pjesmama.

Kako uopće birate singlove, je li to planski ili se određuju u hodu?
Zajedničkim snagama. Postoji nekakva prva ideja već u vrijeme samog skladanja i snimanja pjesama, a kada dobije završne konture može se odrediti ima li po našim kriterijima kalibar postati singl ili ne. Kad stvorimo tu neku užu selekciju, tada uključimo u igru i diskografa pa dođe zajednička odluka o plasmanu singlova.

Kako će teći promocija albuma? Znaju li se možda već neki datumi koncerata?
Zasad su mi poznata samo 2-3 datuma, od kojih mi je jedan posebno drag, a to je Dubrovnik (8. srpnja) jer tamo nismo već dugo svirali. Drago mi je da je datum dogovoren toliko unaprijed, jer bismo se mogli do tada lijepo pripremiti za taj koncert. Ostalo ćemo raditi po zakonu ponude i potražnje, naravno uz suradnju s matičnom kućom. Mi se više manje odazivamo gdje god nas tko pozove, gdje god se pokaže interes jer volimo pozornicu.

Je li ti draže ljeto provesti radno ili odmarajući se na plaži?
Hmm, zanimljivo pitanje… (smijeh) To i mene muči. Volim pozornicu u svakom slučaju i nemam ništa protiv kada bi se ta dva detalja nekako objedinila. Moram priznati da nisam tip za klasično ljetovanje, ono, ideš na plažu, sunčaš se i slično… Ne preferiram baš to. Izbjegavam sunce, a u moru ili bazenu sam ili u rano jutro ili navečer, nikako ne po najvećim vrućinama.

Nedavno je završen Eurosong, a poznato je da ste se nekoliko puta natjecali na Dori… Je li gotovo s tom pričom ili imate i dalje takvih pretenzija? Ipak Opatija nije daleko…
Kako sada stvari stoje, mislim da smo tu priču zaključili, ali nikad ne reci nikad, nisam od onih tipova koji bi rekli da je to konačna odluka, još uvijek ostavljam malo prostora za neke varijante jer ako naiđe pjesma kojoj bi to bila dobra promocija, zašto ne. Možda jednoga dana, ali kako stvari stoje, to neće biti tako skoro.

Jednostavno Dora više nije festival za nas. Imali smo nekoliko pokušaja, od toga je jedan bio vrijedan pažnje u smislu da je pjesma bila jedna od emitiranijih i da smo na račun nje imali nešto uspjeha na terenu, dok ova preostala dva pokušaja nam nisu bila pretjerano briljantna pa se možda malo povodimo i tim iskustvom.

Znači, Dora vam je bila samo dobra promocija za pojedine pjesme? Ipak je to naš najveći festival…
Apsolutno. Uvijek smo išli tom formulom da ne idemo raditi pjesmu za Doru, već smo se odlučili prijaviti kad smo imali gotovu pjesmu ili kad nam se to timingom dobro poklopilo.

Kako gledaš na sve veću mladu rock scenu u nas?
Odlično je to i jako mi se sviđa. Imam i dobrih primjera ovdje u Rijeci. Netko je nedavno iznio podatak da su na zadnjem Ri Rocku nastupila 44 benda što je gotovo nevjerojatan podatak kad se čovjek zapita gdje svi ti klinci vježbaju i gdje oni mogu nastupati.

Jedna velika volja očito postoji, a posebno mi je drago što je i mnogo Riječana pronašlo put do ugovora i albuma. Oni više ne ukazuju potencijal jer su se već dokazali budući da su došli do službenih izdanja i rade dosta veliki posao. Tu mogu istaknuti i Morso i Father, Mandrile, Quassar, Manofon… Nadam se da nisam nekog izostavio.

Sve su to mladi bendovi vrijedni pažnje i baš mi je drago da su se pojavili u ovo doba, nakon dugo, dugo vremena što se pričalo da je riječka scena zamrla.

Baš mi je sljedeće pitanje trebalo biti gdje u toj priči vidiš riječke bendove…

Da onda još nadodam što je najzanimljivije u cijeloj toj priči. Rijeka sada ima veliku raznovrsnost. Od novog vala kada je Rijeka dobila svoju scenu, postojao je jedan karakterističan zvuk kojeg su mnogi bendovi isfuravali, bio je vrlo specifičan, recimo da mu je zajednički nazivnik bio žestina i silna energija, a sada se ipak pojavio cijeli spektar različitih zvukova i glazbenih izričaja koji su malo proširili te horizonte.

Koliko Hartera u svemu tome pomaže? Sada postaje jedan od najoriginalnijih festivala u nas?
Uvijek postoji nešto što pomaže. Dugo se pričalo kako je Palach sa svojim kultnim i legendarnim statusom taj koji pomaže imidžu Rijeke i Riječana i Palach je definitivno mjesto koje je bilo nezaobilazno kod svakog mladog rockera i možda je bilo mjesto inspiracije gdje je mogao nešto čuti i pokupiti pa potom i prenijeti na svoj rad.

Hartera je svakako jedan od tih bitnih elemenata, svake godine ruši rekorde, ali moja je želja, nikako to nije kritika jer stvarno nemam nikakvog razloga za to, da tamo ipak zasvira neko globalnije ime iz svijeta međunarodne glazbe.

Koliko sam shvatio, oni se furaju dosta na jedan electro rock đir i svake godine pokušavaju biti veći nego protekle…
Istina. Ljudi koji su skloniji jednom tradicionalnijem rock izričaju, ipak bi željeli jedno veće rockersko ime da obogati program.

Na koju pjesmu/album/bend si zadnje zastao i rekao ‘Uh, ovo mi je stvarno odlično’?
Interesantno pitanje… Hmmm, moram malo razmisliti… Morso.

Meni je bilo malo otužno da se na njihovom zagrebačkom koncertu u KSET-u skupilo 50-ak ljudi…
Ah, to je tako… Nisu ni prvi ni zadnji koji će svirati pred tako malo ljudi. Za nova imena treba malo više vremena da se isprofiliraju. Oni su zadnji koji su me toliko dotakli da svaki put zaustavim sve radnje kada čujem neku njihovu stvar ili ne prebacujem kanal ako vidim njihov spot.

Možeš li odvojiti svoj privatni život od ovog, nazovimo to tako, popularnog?
Mogu i to na neki način i činim. Godinama sam pričao da se bavim najljepšim poslom na svijetu, a to je glazba. Nedavno sam pronašao bratski ili sestrinski najbolji posao na svijetu, a to je rad s djecom. Radim kao instruktor plivanja na bazenu na Kantridi u Rijeci. Ono što me najviše veseli je što su svi zadovoljni sa mnom, što ljudi iz struke, što sama djeca.

Možeš li živjeti samo od glazbe ili je to samo džeparac koji stalno reinvestiraš?
Na papiru sam od 1998. profesionalac, znači već 11 godina imam status slobodnog umjetnika i od tog trenutka sam sam sebi dao zadatak da imam malo više posla i da taj status opravdam kroz kreativni rad. Kako godine idu, neke stvari su se promijenile, u međuvremenu sam se i oženio, dobio dvoje djeca, pa moram postati i mnogo odgovorniji, ne zbog sebe samog, već zbog svojih koji će ostati iza mene.

Da se vratim na samo pitanje… Ovo pitanje je uvijek vječno i jako je rastezljiv pojam koliko se može. U principu se može, ali nije to sad u tolikoj mjeri kako to neki misle. Ako si diskografski i koncertno aktivan, siguran sam da se može živjeti od glazbe, sigurno nećeš biti gladan, ali je pitanje dobiju li ono što zaslužuju. to je malo širi pojam o kojem bi se dalo raspravljati. Ukupno gledajući, mislim da se može uz silan trud.

Već si rekao da je glazbenik najljepše zanimanje, ali da nisi glazbenik, čime bi se bavio? Već si spomenuo da ti se sviđa rad s djecom…
Svakako bih se više bavio s djecom. Vjerojatno bih tada bio profesionalni trener u plivanju ili nešto slično tome.

Da imaš mogućnost, što bi promijenio u karijeri i životu?
Svakako bih promijenio nekoliko svojih odluka, rigidnih odluka koje su bile rezultat, ne mogu reći slave jer je nikad nisam okusio, čak neću reći niti popularnosti jer sam se cijelo ovo vrijeme vozio javnim prijevozom… Svojevremeno me nešto jednostavno puklo, vjerojatno sam bio malo umišljen, možda sam sam sebi počeo govoriti ‘Vi’ i neke stvari nisam obavio, a morao sam.

Konkretno, sjećam se jedne velike medijske kampanje koju sam prekinuo jer mi se to više nije dalo raditi, bilo mi je prenaporno putovati, prezahtjevno na više fronta, pa sam sada, s velikim vremenskim odmakom, uočio da sam nakon toga trpio u mnogo pogleda. Trpjela je karijera jer se nisam rado odazivao na mnogo događaje, trpio je i moj odnos s nekim ljudima.

Uvijek pokušavam biti korektan sa svima, a s nekim svojim tadašnjim potezima sam se možda nekima zamjerio i postao neželjen u njihovom okruženju. Da sad imam priliku to promijeniti, svakako bih to promijenio. Da sada startam, da mi je sad ovo nula, rekao bih si moraš biti otvoren sa svima i za svakog moraš naći pet minuta.

Što se tiče samog benda, tu bih mijenjao na drugu foru. Tu bih možda više samog sebe slušao, a malo manje savjete sa strane. Ponekad sam malo previše slušao druge koji su možda i objektivno komentirali i kritizirali neke stvari, pa sam u svojim vrludanjima bio spreman na neke kompromise što na kraju nije uvijek dobro završilo. Tu sam možda izgubio i dio identiteta što je puno opasnije nego kad čovjek radi nešto tvrdoglavo po svom.

Kako stvari stoje s Blagdan bendom?
Nikako… (smijeh) Na žalost… (smijeh) Blagdan bend je jedna moja velika rak rana. U njega sam ušao prvog dana, još 1992. godine, a 1996. smo objavili CD “Live in Palach”. Od tada se mi stalno spremamo objaviti drugi album, ali nikako da pronađemo vrijeme kada su svi slobodni, a da najiskrenije kažem, Vavi se to više i ne čini toliko zabavnim pa mu se ne da.

Ja živim pod tim teretom, fale mi svirke s Blagdan bendom i fali mi jedan istinski filter da na pozornici odsviram nešto i ne brinem se je li to zvučalo ok ili sam nešto pogriješio. Blagdan bend je bila jedna formacija koja je radila rock tulume i žestoke svirke gdje je bilo dozvoljeno griješiti i brljati, a da opet svi budu sretni i veseli.

Znači, uskoro, ne zna se točno kada, možda će biti ponovno nešto od Blagdan benda…?
Jako dobro rečeno ‘možda će biti’… Postojala je jedna kombinacija s novootvorenom Stereo dvoranom kao kvalitetnim prostorom za sviranje, svi su tamo, jedan po jedan snimali neke live albume, pa sam se ponadao da ćemo i mi nešto napraviti, bez pola muke odsvirati gažu, snimiti to i objaviti kao drugi album, ali tu opet nešto ne štima, nikako da se dogovorimo, kao da smo na pet krajeva svijeta, a ne na pet pozicija u istom gradu.

Hoće li možda i En Face jednog dana napuniti zagrebačku Arenu kao što je to moda u posljednje vrijeme…?

(smijeh) Nikad ne reci nikad, ali mislim da En Face niti ništa ne radi u tom planu. Evo, mi sad imamo neke opipljive ponude za izlete u inozemstvo i ovi ljudi koji su malo žešće zagrizli za nas, misle nas ubaciti u neku indie scenu jer su nas tako percipirali kroz našu glazbu, spotove i materijale koje smo im poslali. I mi sami u sebi se prelamamo gdje bi nam bilo lakše, u nekoj alternativnoj sceni ili u opakoj globalnoj sceni, tzv. mainstreamu.

Mislim da smo dovoljno zreli, stari i jaki da odgovorimo svim zahtjevima koji su postavljeni pred nas. Ako bi se slučajno sve posložilo kao u jednoj bajci, ako bi nas čekala zagrebačka Arena, mi je se ne bismo uplašili, ne bismo odustali od tog projekta. Mi ćemo se potruditi da sve naše pjesme i svaki budući produkt bude što bolji, pa onda što bude, bit će.

Imaš li još što nadodati čega se nismo dotakli tijekom intervjua?
Ja sam jako zadovoljan, sve smo lijepo isprotresli, ali bih još samo nadodao da meni rada u glazbi nije nikada dosta pa sada pokušavam napraviti neki svoj katalog jer sam u posljednje vrijeme imao mnogo posla, mnoge moje pjesme su se pojavile na drugim mjestima, pjevali su ih drugi izvođači, jedna od najsvježijih je himna za RTL-ov show “Hrvatska traži zvijezdu”, potom i suradnja s Natali Dizdar i to ne bilo što već njen najavni singl.

Tako da me i taj tip posla jako veseli, pokušat ću što više raditi i za druge izvođače, ali će mi uvijek ostati prioritet En Face. Kada gledam kalendar, uvijek gledam gdje se sada nalazi En Face, u nekoj kreativnoj fazi ili nekoj pogonskoj snazi ili bismo možda trebali biti na terenu…

Kada bismo mogli očekivati ovu kompilaciju s tvojim radovima za druge izvođače?
Uh, oko toga se mora posložiti još mnogo detalja, to je jedan dugoročniji projekt.

Muziku podržava