Zagrebački bend S3ngs danas nastupa u atriju Teatra &TD u sklopu programa Bendovi u rezidenciji, a s dečkima umjetničkih imena Čaka (bubanj), Lički (bas) i mR (gitara i vokal) našli smo se neposredno nakon akustičnog koncerta u glazbenoj knjižari Rockmark, te porazgovarali o debi albumu “Moderno trijezan“, diskografiji u Hrvatskoj, Porinu, britanskim uzorima, nastupom ispred Manu Chao, a ekskluzivno su najavili i veliki koncert koji na jesen planiraju održati u povodu petog rođendana benda.
Počnimo od akustične svirke koju ste 3. svibnja održali u glazbenoj knjižari Rockmark. Nakon koncerta čula sam kako si ti Nikola rekao da vam je ovo bila jedna potpuno nova dimenzija. Ono što sam primijetila je da neke pjesme genijalno zvuče u akustičnoj varijanti, štoviše, kao da su baš rađene za akustične svirke?
Lički: Da, dobili smo novu dimenziju s akustičnim svirkama i osim što si dobro primijetila da su neke stvari nastale akustično i da si super pašu, razmišljamo o tome da napravimo nekoliko akustičnih gigova i ubuduće.
mR: Mnoge stvari nastale su prvo na akustičnoj gitari i onda ih je bilo vrlo lako vratiti na to početno.
Zanima me povijest benda, svirate od drugog razreda srednje škole, jesu li vam S3ngsi prvi bend u kojem ste svirali?
Čaka: Cijela ideja s bendom krenula je već negdje u četvrtom, petom razredu osnovne škole, a počeli smo svirati između osmog razreda i prvog srednje, ispočetka samo mR i ja. Kroz bend je prošlo puno ljudi, a prvo smo se čak zvali Hype… Lički nam se pridružio u drugom srednje, na početku je svirao klavijature, a zatim je prešao na bas koji i danas svira. Tako da svi sviramo u istom bendu oduvijek.
Znači u Hrvatskoj je potrebno imati album kako bi bio primijećen?
mR: Mislim da bend postaje bendom tek kad izda album, nije važno na koji način, ali tek u trenu kad izda album i kaže “ovo je naše djelo”, on postaje bend. Sve prije je neko uhodavanje koje kod nekog traje kraće kod nekog duže, a u našem slučaju trajalo je četiri godine.
Album ste izdali za nezavisnu izdavačku kuću OSA Media, budući da niste bili spremni na uvjete koje su od vas tražile neke naše komercijalne izdavačke kuće. Što je to što diskografi traže, a vi niste mogli prihvatiti?
mR: Uvjeti koji oni nude nama ne odgovaraju i mislimo da ne odgovaraju ni svakom iole razumnom i realnom bendu. Jedan stavak u ugovoru koji su nam nudili bio je da se potpisuje na minimalno pet albuma, što je zaista smiješno…
Čaka: … a autorska prava vrijede za prostor svemira (grupni smijeh).
mR: Da živimo u Engleskoj ili Americi, gdje imaš debele stavke u ugovoru kako se izdavač mora brinuti o tebi, gdje imaš osigurano 30 koncerata godišnje i 10 festivala godišnje, onda bi se o tih pet albuma dalo razmišljati.
Čaka: Kod nekih kuća čak sam moraš kupiti nekoliko stotina primjeraka svojih albuma, a i dalje sam moraš organizirati koncerte, sam plaćaš spot… a jedina je prednost ta da se tvoj CD prodaje u njihovim dućanima.
mR: Nije da mi sad imamo nekakvo punk uvjerenje ‘mi nećemo potpisati za mainstream izdavača’, ako nam netko ponudi prihvatljiv ugovor – potpisat ćemo. Ali sigurno neću potpisati ugovor kojim sam ‘zavezan’ do 36. godine.
Lički: Svaki bend kada odluči izdati album očekuje da će dobiti dobar PR i da će dobiti onaj pravi feedback od izdavačke kuće. Nama su ponuđeni uvjeti djelovali čudno, te smo se na kraju odlučili za nezavisnog izdavača, a ugovor koji smo potpisali bio je samo na ‘shake hands’; mi zapravo niti nemamo ugovor, već samo odličan odnos s našim izdavačem, OSA Mediom.
Predstavite izdavačku kuću OSA Media, to je izdavačka kuća The Orange Stripsa iz Labina?
Lički: OSA Media nastala je kao jedan test, odnosno tako što su The Orange Strips htjeli izdati album na engleskom, a naše tržište nalaže da albumi moraju biti isključivo na hrvatskom. Onda su oni pogledali pravne regulative i odlučili osnovati udrugu, odnosno svoj vlastiti label, a moto im je bio ‘ionako se sami borimo, a i kad potpišemo opet nitko neće stajati iza nas nego ćemo se sami gurati’. Izdali su album, spot im se vrtio na MTV-u, održavaju koncerte… Zarazili su i nas, brijemo na britansku scenu baš kao i oni, slušamo vrlo sličnu glazbu i odlučili smo i mi krenuti istim putem, iako je naš album na hrvatskom. Mnogo je bendova to prepoznalo, šalju svakodnevno mailove, raspituju se… i ostali bendovi su skužili da je to možda i jedini put u skoroj budućnosti, a da ostaneš živ. Diskografija propada, a indie će, barem u našoj državi, biti jedini mogući način izdavanja, jer albume s vremenom više nitko neće kupovati, bit će nekih 1-2 posto ljudi koji će ih kupovati iz kolekcionarskih pobuda, sve ostalo prodavat će se ili direktno preko benda ili putem downloada. Mi u tome vidimo svoju šansu.
Prijavili ste se na ovogodišnji Porin, no potom ste dobili informaciju da ste izbačeni iz konkurencije, odnosno porinovska komisija odbila je vaš album jer nije bio tiskan na pravom zapisu, već na CD-R formatu, nakon čega ste odlučili staviti album na besplatan download…
mR: Moram te ispraviti, nije bilo da smo mi diskvalificirani na Porinu pa da smo onda stavili album na besplatan download, jer tu ideju imali smo već neko vrijeme i to bi se dogodilo neovisno o Porinu.
A što se Porina tiče, imaš taj jedan magičan stroj, u Njemačkoj negdje, koji tiska CD-e i do njega možeš doći jedino preko major labela. A mi nismo došli do tog magičnog stroja, već smo išli preko tiskare, koja je, usput, službena tiskara, što znači da nismo doma pržili CD-e, nego smo ih tiskali u tiskari koja radi službeno, po ZAMP-u, što nije ništa ilegalno.
Lički: Naša izdavačka kuća, koja nas je i predložila za rock debitanta i rock album godine, dobila je obavijest od Porina i proslijedila ju je nama, a ta komisija odlučila je da vrsta našeg tiska ne valja, što je doista bizarno, jer smo prije mjesec dana nominirani za Davorina, regionalnu nagradu gdje format u kojem je tiskan CD nije ništa značio, a nominirani smo u klasi s najjačim regionalnim imenima.
Vratimo se na album “Moderno trijezan“. Koliko su vam važni tekstovi pjesama? Primijetila sam da su dosta raznovrsni, svaki je jedna cjelina za sebe, poput nekih malih urbanih kvartovskih vinjeta… smatrate li da možete biti glasnogovornici jedne nove generacije, kao što je nekada bio Štulić koji je u svom opusu imao mnogo takvih gradskih priča?
mR: Teško, jer to je bio jedan tren koji se dogodio u jednom vremenu i Štulić je bio jedan tren koji se dogodio u jednom vremenu, ali sigurno da bismo voljeli oživjeti taj osjećaj i voljeli bismo da i ostali bendovi to vide i da ostali bendovi osjete malo taj Zagreb, da nije cijeli tekst u nekakvim oblacima, već kad pišu tekstove da sve to završi na nekoj realnoj varijanti. Sumnjamo da ćemo ikada postati glasnogovornici generacije, ali svakako bismo htjeli ukazati na neke stvari kroz određenu ironiju ili neke lagane metafore, da ljudi koji slušaju pjesmu imaju osjećaj da su dio te pjesme i da imaju osjećaj da su dio ove generacije i dio ovog grada.
Što vas u gradu konkretno inspirira na pisanje pjesama? Primjerice, pjesma “Disciplina” govori o uličnoj tučnjavi, je li vas možda inspirirao slučaj Luke Ritza i ostala premlaćivanja po gradu?
mR: U toj pjesmi opisana je jedna mala anegdota koju smo doživjeli prije nekoliko godina, puno prije ovih slučajeva koje spominješ, ali smo je namjerno izabrali za prvi singl, možda upravo zato da malo i ukažemo na taj problem uličnog nasilja. Iako nije bila prvotna namjena da mi svoju pjesmu ‘prodajemo’ zbog nasilja u gradu.
U pjesmi “Jako dobar štih” jako vam se zamjerio neki određeni kritičar ili ste u vidu imali sve nas? (smijeh)
mR: Na umu smo imali sve one koji ništa ne rade i kenjaju po svemu. Nikad nisu napisali ni jednu pjesmu, a najglasniji su i pljuju po svakoj inicijativi koja se poduzima da scena malo oživi…
Lički: Uzeli smo općenito zajednički pojam kritičara, nismo ciljali na glazbene ili medijske kritičare, na određene osobe, nego na pojam koji bi obuhvaćao takvu vrstu ljudi.
Ima li među bendovima vaše generacije konkurencije na sceni?
mR: Apsolutno ne i bilo bi glupo kad bi bilo tako jer svi moramo biti u tome, izmjenjivati kontakte, iskustva… nijedan bend ne može uspjeti sam, pogotovo u ovakvim vremenima. Bend ne može biti otok sam za sebe.
Lički: Sve informacije koje imamo o medijima, o koncertima, o organizatorima, o diskografima… uvijek podijelimo s našim kolegama, a isto tako sve informacije crpimo od naših kolega, tako da smo uvijek u prijateljskim odnosima s drugim bendovima.
mR: A ono što je još bolje je kad na kraju shvatiš da smo mi svi jedna generacija i da u njoj imaš fotografe, ljude koji se bave glumom, ljude koji slikaju… i shvatiš da ne trebaš nikakve skupe produkcije, nego da u početku može sve funkcionirati na jednoj prijateljskoj bazi generacije. A to su ljudi zaboravili, izgubili su taj osjećaj zajedništva.
Lički: Spot za “Disciplinu” smo upravo tako napravili, s prijateljima – naš prijatelj Luka Hrgović čovjek je koji stoji iza toga, i zaista bismo voljeli i dalje surađivati s njim, prije svega jer ga poštujemo kako osobu, a smatramo ga i genijalcem. To je dečko s Akademije, školuje se za redatelja i voljan je pomoći bendu, a sigurno će biti i slučajeva kada ćemo mi njemu moći izaći ususret.
Koje mlade domaće bendove koji su tek u startu preporučujete publici?
mR: Luft.
Lički: Mladi i nadobudni Vlasta Popić.
Čaka: Kolege iz garaže, Lager.
mR: I svakako spomeni Lost Oscars, to je jedan mladi bend, troje ih je, imaju godina negdje kao S3ngsi kad su počeli, počeli su raditi na engleskom, ali sad rade na hrvatskom…
Je li to pod vašim utjecajem?
Lički: Pod sličnim, britanskim utjecajem, dečki zvuče vrlo, vrlo dobro i zanimljivo, tek se razvijaju i vidjet ćemo što će biti, ali za sada im možemo samo zapljeskati.
Recite mi nešto o vašim uzorima s britanske scene? Izjavili ste jednom prilikom da je osnova svega bio U2 i Oasis, ali vi uopće ne zvučite ni kao U2 ni kao Oasis. Koji bi bio vaš ekvivalent danas u britanskom rocku?
mR: Sad će zvučati glupo, ali ja mislim da to trebaju reći drugi, jer nama se uvijek dogodi da ne zvučimo onako kako bismo htjeli.
Pa obrnimo onda pitanje: kako biste vi htjeli zvučati?
Lički: Gitara Johnnya Marra s kombinacijom Johna Squirea iz The Stone Roses i Noela Gallaghera, vokal nešto poput kombinacije Liama Gallaghera, Petera Dohertya i Johna Lennona, na bas gitari Adam Clayton, a na bubnjevima bi bio Alan White iz Oasis.
Primijetila sam na nekoliko koncerata na kojima sam bila da dosta obrađujete živuće autore i bendove – jednom ste obradili Kawasaki 3p, sad ste u Rockmarku svirali Rundeka… To mi je zanimljivo zbog toga što imate dosta vlastitih – jakih – autorskih stvari i niste izabrali neke klasične obrade koje svi bendovi obrađuju, već obrađujete neke ne toliko razvikane stvari?
Lički: Imamo i obradu benda Stuttgart Online i njihove stvari “Malo veći”, za koju smatramo da je fantastična stvar, a i drugi su nam rekli da je i naša obrada zaista super. Poštujemo te autore, odnosno bendove, i smatramo da bi se oni uklopili u nekakav naš stil kad koncert već teče, te da bi bilo super odsvirati i neku njihovu pjesmu.
mR: Jednostavno idemo putem da budemo drukčiji od drugih, a skidamo one stvari koje su nam super, nikada ne bismo obradili “Knockin’ on Heaven’s Door” ili tako nešto… Skidamo stvari koje nisu baš tako poznate i obavezno stvar stavljamo u nekakav svoj aranžman, nekad to ide u krajnost, a nekad ne, no nećemo se truditi skinuti pjesmu baš u ton.
Vratimo se malo unazad, na koncert s Manu Chaom. Moram priznati da mi je bilo malo čudno da ste vi predgrupa jer si stilski uopće ne pašete, no kasnije sam doznala da je menadžment benda htio isključivo bend koji ima jednako ili manje članova od Manua i njegovog pratećeg benda, a drugi uvjet bio je da bend mora biti na nezavisnoj etiketi. Na kraju se ispostavilo da ste vi jedini bend u Hrvatskoj koji je ispunjavao te uvjete?
mR: Što se tiče ovoga da su na nezavisnoj etiketi, možda si mi malo laskamo da smo jedini, ali smo jedini koji ima tri člana, jer stvarno bi bilo smiješno da dođe bend od petero ljudi i potom na stage izađu njih trojica. Znam još jedan bend da ih je troje, Luft, ali oni još nisu izdali album. Znamo i za Ruiz koji je trio, u Gatuzu su dvojica, ali oni nisu na nezavisnoj etiketi.
Jeste li upoznali Manu Chaoa, jeste li uopće bili u mogućnosti upoznati ga?
mR: Samo ostatak ekipe koja je sjajna. A Manu je odmah nakon tonske probe otišao u hotel jer ga je boljelo grlo.
Svirali ste dvaput na INmusic Festivalu i sada u Domu sportova, također na velikom stageu. Koliko se ti koncerti razlikuju od onih koje morate sami organizirati i na kojima se morate sami pobrinuti za svaki detalj?
Čaka: Najveća razlika je u timingu, kad sviraš na ovako velikim koncertima ili festivalima sve mora u minutu biti točno, i to je ono što je loše. A dobro je što mi ne moramo apsolutno ništa napraviti nego samo odsvirati. Manji koncerti su, pak, puno opušteniji, zna biti odlična atmosfera ali i ona koju zovemo ‘efekt zoološkog vrta’, kad odsviraš a ljudi te gledaju i promatraju kao živinu u zoološkom vrtu, kao vidru na primjer (smijeh).
mR: Publika na većim festivalima nije takva, oni su svi došli s jednim ciljem – slušati muziku i zabaviti se. Dali su previše para da bi se bedirali.
Najavite nam vaše predstojeće koncerte!
Lički: Danas sviramo u Teatru &TD i to će nam biti prvi samostalni koncert nakon promocije albuma, nastupamo u sklopu programa Bendovi u rezidenciji,a kao support će nastupiti mladi zagrebački kantautor Miho.
mR: Dva dana nakon Zagreba, u subotu 28. svibnja, sviramo na Opatijskim barufama, a 4. lipnja na festivalu Summer Madness na Jarunu.
Na jesen planirate i koncert u povodu petog rođendana benda?
mR: Iz naše s3ngsokutije gdje čuvamo sve uspomene izvući ćemo prve recenzije u kojima su nas doslovce ‘sašili’, malo ćemo ih fotokopirati pa polijepiti okolo, ali ne iz neke zlobe, već iz čiste zajebancije. Tada su nas te prve recenzije jako ubedirale, no danas se tome smijemo i s guštom ih čitamo. Potrudit ćemo se da na koncertu bude baš jedna slavljenička atmosfera, bit će i nekih gostovanja, a možda ćemo predstaviti i sve ljude koji su sudjelovali u radu benda.
