S Majkama na snimanju akustičnih “Teških boja”

4710

Gorana Baru i grupu Majke ovih je dana teško ne primijetiti. Upravo su izdali novi, dugoočekivani album “Teške boje“, svojevrstan hrvatski “Chinese Democracy”.

Prvi promotivni koncert nakon izdanja u Zagrebu će održati 29. listopada u Tvornici, mjestu gdje su održali povratnički koncert prije nekoliko godina, na lokaciji gdje su snimili “Unplugged” album.

U promidžbene svrhe navedenog koncerta zagrebačke ulice oblijepljene su plakatima izmučenog Bareta, s datumom i lokacijom koncerta. Možete ih vidjeti na rasvjetnim stupovima svih velikih avenija i ulica. Možete ih pratiti od centra do periferije, od Vlaške, preko Maksimirske do Avenije Dubrava.

A u studijima Croatia Records, situiranima u Dubravi, Majke su jučer snimale unplugged verziju nove pjesme “Teške boje”. Tim povodom popričali smo s nekim članovima i donosimo vam djelić atmosfere druženja s Majkama u studiju.

Druženje zakazano za rane popodnevne sate je, naravno, malo kasnilo. No, znajući da prave zvijezde uvijek kasne pričekali smo ih u miru hodnika Croatie Records, u kojem se osim aparata za vodu, vrata koja vode u snimateljske studije i pijanina, ne nalazi ništa. Popodnevni mir je ubrzo bio narušen kad su kroz ulazna vrata počeli upadati glazbenici tegleći svoju opremu.

Ulaze Mario Rašić, basist, Viktor Lipić, klavijaturist i Damir Šomen, bubnjar. Šiljo se sa svojom akustarom zaustavlja pored pijanina, podiže poklopac i počinje pritiskati tipke koje odzvanjaju hodnikom. Zoran Čalić se s akustičnom gitarom uputio ravno u studio. Uskoro kroz vrata upada Goran Bare, enfant terrible glazbene scene, te pjevajući nekakav blues šiba prema kolegama.

Buka u hodniku nalikuje onoj kakvu ste mogli čuti na snimci akustične izvedbe pjesme “Vrijeme je da se krene” s istoimenog albuma. Tada Nikša Bratoš otvara jedna od onih studijskih vrata, te stišava hodnik. Šiljo zatvara pijanino, bend se stišava i počinje odgovarati na novinarska pitanja:

Muziku podržava

Šiljo, kako ti se sviđa album?
Nama je album mrak. Sviran je live, baš kako smo htjeli, na traci, na starinski način. Produkt je našeg jednogodišnjeg studijskog rada.

Koja je razlika u pristupu glazbi Majki i glazbi Gatuza?
U Gatuzu sam ja potpuni autor, radim glazbu i tekst. Tamo je bubanj i gitara, te je sasvim drugi princip rada. U Majkama je ekipa od nas nekoliko. Ali, u suštini, glazba je glazba, nema tu neke razlike. Meni je u Majkama bilo najvažnije da imam svoj prostor i da se mogu izraziti, da ne budem neki plaćenik i kopija.

Neke pjesme novog albuma ste već izvodili uživo. Hoćete li u Tvornici dodati još neke na set-listu?
Mislim da ćemo u Tvornici sve odsvirati. A ovih četiri-pet što smo odsvirali, htjeli smo vidjeti kako ekipa reagira.

Zorane, kada smo prije tri godine pričali spremao se izlazak novog albuma koji je objavljen tek nedavno. Što se dogodilo?
Pa znaš, uvijek se dogodi nešto neplanirano i neočekivano. Sad znam da ne mogu ništa planirati duže od jednog tjedna, pogotovo kod ove naše muzike. Dogodilo se tu raznih promjena ekipe… Onda smo počeli s odisejom zvanom snimanje u studiju. Onda se tu svašta izdogađalo. Bitno je da je ploča vani i vidim dobar feedback.

Što se u Tvornici može očekivati?
Može se očekivati hrpa novih pjesama, koje su specifične jer su nastajale u takvim okolnostima. Sastavili smo respektabilnu momčad i funkcioniramo dobro. Samo još moramo složiti tu set-listu, za koju želimo da bude presjek svih naših albuma. Ali naglasak mora biti na novoj ploči. Trebao bi biti i akustični set.

Vidio sam te na projekciji filma “Some Girls” The Rolling Stonesa. Impresije?
Pa čovječe, pa to je najbolji film koji sam gledao zadnjih dvadeset godina! Bolji od svih “Ratova zvijezda”, marsovaca zelenih, crvenih, plavih… Jer kada ti ispred sebe na filmskom platnu vidiš mrcine od dva metra, svaki detalj se vidi. Zvuk je fantastičan! Cijeli koncert je snimljen tako jebeno – fucking – dobro. Dali su nam pivo da unesemo u kino – ma baš kao da smo bili na koncertu. Jagger u odličnom ambijentu, šamaranje energijom, gitaristi fantastični, zbilja sam uživao, baš me nadahnulo.

Jesi li poželio da Majke dobiju jedno takvo snimljeno elektrificirano izdanje?
Da, mislim da mi to i zaslužujemo. Želim baš nešto takvo! Ne neka prebogata produkcija, možda i Tvornica, gdje možemo naštimati bend da to fino zvuči, i snimiti jedan DVD. Mislim da bi to bila pobjeda!

Bare, baš si se vratio s Runjićevih večeri gdje si izveo “Vjeruj u ljubav”. Kako je bilo?
Bilo je dobro. Mislim, bilo je onako kako je bilo. Neka svatko izvuče neki svoj zaključak. Bilo je dobro i nije bilo dobro, eto.

Za svoj sljedeći solo album izjavio si da će nalikovati na Kraftwerk?
Neće, neće… više će to biti nekakvo tandrkanje, nekakav underground ’80-ih godina, nešto kao Nick Cave.

Zašto se novi koncerti Majki najavljuju kao Goran Bare i Majke?
Zato što većina ljudi ne zna za Majke, to je više, ono, promidžbeno. Ne zato što sam ja egocentrik.

Mario, koja je razlika u sviranju s Majkama i s Bare & Plaćenicima?
Velika je razlika. Ovo je dosta energičnije, žešće, sirovije… Plaćenici su bili dosta mekša muzika. Drugi su ljudi i druga energija. Je to Bare i njegovi tekstovi, ali ljudi su ti koji pokreću.

Budući da si ga ti zamijenio, moram te pitati što se događa s Kilmisterom?
Nemam pojma što se događa s njim. On je moj prijatelj i mi smo uvijek bili u dobrim odnosima. Čuli smo se prije nego što sam ja došao u Majke. Čak sam ga bio mijenjao, na nekim svirkama. Tada kad smo se čuli rekao mi je da on više ne misli svirati.

Nakon ovih kratkih izjava sastav se povukao u studio kako bi prvo snimili instrumentalnu akustičnu verziju “Teških boja”. Lipić je za ovu prigodu umjesto klavijatura uzeo harmoniku, koja se uklopila izvrsno. Masne gitarističke riffove originala tako je zamijenila njegova harmonika koja vuče na sevdah. A sevdah je blues.

“Kako na koncertima sviramo jedan akustični dio, a ja nemam akustični instrument, Šiljo mi je donio harmoniku. Nisam nikad prije svirao harmoniku, ali ispalo je super” objašnjava mi Lipić naknadno. Uto u hodnik upada Siniša Vuco i rukuje se sa svima. Želi pozdraviti Baru, kojeg trenutačno nema. “Recite mu da ga pozdravlja general Vasilij Mitu iz Živog blata, ne Vuco” viče on i nestaje kroz izlazna vrata.

Kad se Bare vratio, sjeo je na pod studija, te je okružen kolegama koji su već počeli svirati prve taktove pjesme počeo svirati svoju gitaru.

“Sve je u redu Bare, samo što ti sviraš neku drugu pjesmu i neke druge akorde” napomenuli su mu. Nakon što se ostavio gitare, uhvatio je usnu harmoniku, koja mu je također ubrzo bila konfiscirana. Ostavili su mu samo mikrofon. Kad je zapjevao, a ostali zasvirali, krug je bio zatvoren – kako se on davno izrazio na albumu “Izgubljen i nađen”.

“Lijepo je srce otvoriti, nešto lijepo stvoriti” pjevao je tada. I jučer je nešto lijepo bilo stvoreno, pjesma je bila snimljena a krug zatvoren.

Muziku podržava