Čikaški trio Russian Circles specifičan je po istraživanju dinamike glasnoće, a njihovi albumi vrtoglavo su se izmjenjivali između kaotičnih napada buke i smirujućih, uzvišenih melodija. Posljednji album “Blood Year” iz 2019. slovi za smiraj pred oluju: vješte kombinacije riffova, preciznost bubnja, raspon iz melankolije do nabrijana krešenda. Uvodne pjesme na albumu najbolje pokazuju gradaciju svih odabranih tonova, a kada se bubnjevi razbiju i izbrusi bas linija postaje očito zašto se bend vratio u svjetski poznati studio Stevea Albinija gdje su nastali albumi “Enter”, “Geneva” i “Memorial”.
S tim albumom ujedno napuštaju zvučno raskrižje različitih glazbenih staza kako bi ponudili najdirektniju i najsnažniju zbirku pjesama u svojoj diskografiji. Naime, u doba u kojem rock albumi često nastaju na kompjuteru, Russian Circles se odlučuju za kontru – zajedno kao bend pratili su svaki ton svake pjesme organski, bez upotrebe kompjutera. O svemu ovome popričala sam s Brianom Cookom iz Russian Circlesa ususret njihovom današnjem koncertu u Pogonu Kulture u Rijeci.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ovo je prvi put da nastupate u Rijeci, no u Hrvatskoj ste nastupali i ranije. Kakva su vaša dosadašnja iskustva s nastupima u Zagrebu?
Uvijek smo se osjećali dobrodošlo u Hrvatskoj. U Zagrebu smo svirali nekoliko puta i pamtimo ga po pozitivnim iskustvima. Uglavnom smo lutali centrom grada; nismo doživjeli neke ‚lude avanture‘.
Kako ste podnijeli dvogodišnju pauzu od koncerata – mentalno i financijski?
Financijski govoreći, imao sam sreće što sam imao supruga u trenutku kada je započela pandemija. Tijekom našeg života, često je netko “pokrivao” veći dio zajedničkih financija – u ovom trenutku došao je red da se ja opet oslonim na svog muža. Imao sam nešto ušteđevine, a paralelno sam se uvijek bavio pisanjem, tako da – uz prihode koje sam ostvarivao putem tantijema i mercha – nisam bio u previše stresnoj situaciji. Imao sam puno sreće gledano iz te perspektive, no zapravo sam oduvijek bio itekako svjestan da je bavljenje glazbom vrlo financijski nestabilna profesija, pa sam uvijek pokušavao osigurati više izvora prihoda. Govorimo li o mentalnom zdravlju, tu mi se također posrećilo jer je pandemija nastupila u vrijeme kada sam već nekoliko godina proveo na turnejama, tako da mi je malo odmora došlo kao olakšanje. Kao bend smo smislili dobar način suradnje na daljinu te smo tako napisali novi album. Snimio sam i solo album “Torment & Glory” što je bio vrlo katarzičan proces koji je stvarno pomogao kao protuteža velikoj neizvjesnosti i tjeskobi tog vremena. Svakako su mi nedostajali gigovi, ali uvijek sam na to gledao kao na priliku da napunim baterije. S takvim načinom razmišljanja pauzu od koncerata nisam smatrao previše demoralizirajućom. Uglavnom – zadržao sam pozitivan stav.
Osim očitih post-rock inspiracija, koji to žanrovi inspiriraju glazbu Russian Circlesa, a da su možda manje vidljivi?
Nismo veliki obožavatelji post-rocka, da budem iskren. Sviđaju nam se mnogi instrumentalni bendovi iz devedesetih kao što su Don Caballero, Tortoise, Turing Machine, Fucking Champs, a volimo i puno još uvijek aktualnih bendova iz tog doba među kojima su Mogwai i Godspeed You! Black Emperor. Međutim, ova glazba doista nije značajan dio onoga što slušamo svakodnevno; aktivno izbjegavamo slušati bendove za koje se smatra da su u našoj glazbenoj orbiti. To može zvučati pretenciozno ili snobovski, ali zapravo je samo stvar u tome da želimo zadržati “bistru glavu”. Ne želim slušati hrpu sličnih bendova i onda se brinuti hoće li naš materijal zvučati previše slično glazbi naših kolega. Dakle, ako slušamo Popol Vuha, Darkthrone, Milesa Davisa i Craven Faults, strah da ćemo podsvjesno kopirati nama slične glazbenike je eliminiran.
Činjenica je da postoji više post metal/metal bendova koji su se uspjeli proslaviti pjevanjem na materinjem jeziku. Savjet za mlađe glazbenike koji se pokušavaju probiti u glazbenu industriju: pjevajte na engleskom kako biste imali širu publiku ili pjevajte na svom jeziku kako biste zadržali „nešto svoje“?
Moj savjet bi bio da se ne brinete o “proboju u glazbenu industriju” – umjesto toga usredotočite se na stvaranje glazbe koja se vama čini značajnom i važnom. Možete pjevati na materinjem jeziku, na izmišljenom jeziku ili uopće ne pjevati – sve je to super. Živimo u nevjerojatnoj eri u kojoj možete koristiti alate poput Bandcampa da svoju glazbu učinite dostupnom cijelom svijetu. Mislim da postoji velika žeđ za glazbom koja zvuči osebujno i geografski jedinstveno, pa je pokušaj uklapanja u tuđe okvire samo loša strategija. U ovom trenutku svog života slušam japanske free jazz umjetnike kao što su Masayuki Takayanagi, baskijski hardcore bend Puro Odio, brazilski death metal bend Fossilization te minimalističku nigerijsku glazbu za orgulje Mammana Sanija, tako da je moj zaključak da nije važno s koje strane svijeta dolazite. Samo pravite cool glazbu.
Neki istočnoeuropski bendovi koje pratite?
Nikad nisam sasvim siguran što se kvalificira kao istočna Europa. Slušam puno čeških bendova jer imam puno prijatelja iz okolice, a moj dobar prijatelj vodi art-punk/hardcore label Pushteek iz Praga. Tako da slušam dosta bendova s tog područja kao što su Snet, Repelent SS, Decultivate i Kovadlina. A tu je i hrpa poljskih i ukrajinskih metal bendova u kojima uživam. Također sam obožavatelj bjeloruskog post-punk benda Molchat Doma koji se poprilično proslavio u SAD-u. Uživam i u glazbi nekoliko novovalnih bendova iz sovjetske ere među kojima su Kino i Alyans. Imam i tetovažu stick-and-poke mađarskog punk benda Galloping Coroners koju sam si poklonio za 18. rođendan. Iako se trudim biti ukorak s aktualnim izvođačima, puno vremena posvećujem i otkrivanju glazbe iz prošlosti.
Kao veliki obožavatelj Eurosonga, moram pitati: što mislite o rock/metal izvođačima koji se natječu na njemu (Maneskin, Lordi…)? Ovogodišnje natjecanje uključuje i Rasmus, bend koji je jednom trenutku bio na mp3-u od 128 MB svakog tinejdžera.
Volim ABBA-u, tako da nisam protiv sladunjave pop glazbe, ali ne volim da mi se pop miješa s metalom.
Vaše mišljenje o trenutnim revival trendovima u glazbi? Kako se alternativna glazba uklapa u ovo?
Veliki sam obožavatelj svih old school death metal revival stvari koje se upravo događaju, a također sam fan trenutno popularnih kozmičkih analognih synth stvari. Glazbeni stilovi općenito imaju tendenciju da ulaze i izlaze iz mode, a najčešće su oni ljudi koji rade izvan okvira aktualnih trendova ti koji rade najzanimljivije stvari. Nitko ne živi u odsječen od sadašnje kulture – mislim da je važno slušati i današnju glazbu i stvari iz prošlosti, a najbolja glazba uzima tradicionalne ili poznate elemente i pronalazi način da ih inkorporira na svjež i inovativan način. Pokušaj čiste kopije prošlosti nikad neće biti dobro prihvaćen.
Volim kad naletim na glazbenike koji su ujedno i freelance glazbeni novinari. Briane, kako bi usporedio ova dva svijeta: jedan u kojem pišeš o glazbenicima s drugim u kojem si glazbenik o kom se piše? Imaš neki savjet za buduće glazbene novinare?
To što sam istovremeno glazbeni novinar i glazbenik dovodi me u nezgodnu poziciju jer ne želim davati oštre kritike kolegama glazbenicima. Međutim, to me ograničenje također natjeralo da se preispitam: kakav bih ja tekst, kao obožavatelj glazbe, želio pročitati? Točnije, shvatio sam da čitam o glazbi kako bih ju bolje razumio, a time i više cijenio. Ono što me ne zanima je čitanje o tome zašto neko umjetničko djelo ne opravdava tuđa očekivanja. Stoga, kao pisac, pokušavam objasniti zašto mislim da su neki albumi važni ili relevantni te kako kontekst njihovog nastanka pruža dodatni sloj njihovoj umjetnosti. Shvaćam da neki ljudi uživaju u čitanju oštrih kritika, ali za mene prava vještina pisanja znači moći približiti kompleksno djelo čitatelju te pobuditi interes za njemu dotad nezanimljiv zvuk/žanr.
Surađivali ste s nekim od najzanimljivijih imena današnje metal industrije među kojima je i Chelsea Wolfe. Imate neka druga imena na umu s kojima biste voljeli ostvariti kolaboraciju?
Suradnje s drugim glazbenicima su zeznute jer traže puno truda, a rezultiraju nečim što se rijetko može izvesti uživo (osim u vrlo specifičnim scenarijima). Na kraju krajeva, svoje vrijeme želimo posvetiti pisanju materijala kojeg možemo izvoditi uživo. Ruku na srce, često i sami napišemo i snimimo pjesme za koje poslije shvatimo da ih je nemoguće uživo odsvirati kako spada. Ha!
Novi materijal se kuha? Kad ga možemo očekivati, što možemo očekivati od zvuka Russian Circlesa u 2022.?
Imamo novi album koji izlazi kasnije ove godine. Podijelio bih više detalja, ali naređeno nam je da ne govorimo ništa do pretktraj ovog proljeća.
Opiši mi zadnji album u pet riječi.
Napisan u jednom teškom vremenskom periodu.
Pri snimanju posljednjeg albuma “Blood Year” izbjegavali ste snimanje pjesama uz kompjuter kao glavni oslonac te rad na daljinu. Kako je ovo pridonijelo oblikovanju atmosfere albuma?
Kao što sam spomenuo ranije, povremeno smo snimali pjesme u studiju i toliko bismo se uživjeli u proces stvaranja da bismo na kraju napravili nešto što se ne može prenijeti uživo. Stoga nam je tijekom snimanja albuma “Blood Year” glavni cilj bio da napravimo live friendly djelo – bilo nam je važno osigurati da ove pjesme zaista možemo odsvirati uživo kao trio. Ne želim demistificirati moderne prakse snimanja, ali mnogo današnjih rock albuma se snimaju kompjutorski, zbog čega bendovi poslije imaju poteškoća s izvođenjem albuma uživo. Riječ je o učinkovitom procesu snimanja koji pruža zvuk bez mane, međutim, šarm klasičnih rock albuma leži upravo u tome što nisu ispolirani do savršenstva. Zato smo se odlučili za old school metodu snimanja.
Tehnički gledano, sada promovirate svoj posljednji album “Blood Year” koji je izašao 2019. Ovo je sjajno pitanje za glazbenike koji su izdali albume netom prije/za vrijeme pandemije: kakav je osjećaj nastupati s albumom starim tri godine? Kako biste opisali dosadašnje reakcije publike?
Malo je neobično biti na turneji sa “starim” albumom dok je čitav novi album snimljen i spreman. No, da budem iskren, jednostavno je uzbudljivo ponovno svirati, a na neki način mislim da je sjajno promovirati album nakon što su ljudi imali vremena da im “sjedne”, umjesto da krenemo na turneju u trenutku u kojem su naši fanovi najsvježiji materijal poslušali možda tek nekoliko puta. Reakcije publike bile su sjajne: možda je to samo zato što se vratila glazba uživo, a možda zato što su bolje upoznati s materijalom – možda je oboje. Tko zna…
Zanimljivo je vidjeti toliko gradova u vašem radu: Milano, Lisboa, Ženeva, Schiphol (Amsterdam)… Otkus ideja da pjesme budu posvećene baš ovim gradova?
Obično se nazivaju po mjestima gdje se razvila prva ideja za pjesmu. Možda je to bio samo rif kojeg je Mike razvio tijekom tonske probe – što je slučaj s pjesmom “Lisboa”. Ponekad je priča malo kompliciranija: primjerice, “Schiphol” je nazvana po zračnoj luci u kojoj smo 2011. zapeli na tjedan dana: osjećaj zatočenosti te tjeskoba i napetost zbog neizvjesne budućnosti glavni su izvori inspiracije za timbar pjesme.
Tebi omiljeni album koji si izdao s Russian Circlesima i zašto?
“Geneva” mi je vjerojatno najdraža, samo zato što je iskustvo pisanja i snimanja albuma bilo toliko nabijeno pozitivom. Bio je to jedan od onih albuma koji je prenosio točno onakav zvuk kakav sam želio čuti. Mislim da smo u međuvremenu napravili mnogo bolje albume, no ovdje je osobna poveznica ključni element, što zamagljuje moju sposobnost da dam objektivan sud. “Geneva” je jednostavno nastajala okružena pozitivnom energijom, što se prenosi na mene kada preslušavam taj album.
Za kraj: koja je – po tvom mišljenju – najvažnija lekcija koju si naučio ostajanjem u bendu 15 godina koju bi mogao prenijeti mlađim generacijama muzičara?
Zapravo ne znam. Vjerujem da biste trebali stvarati glazbu samo ako osjećate da je to ispravno i da inspiracija dolazi sama od sebe. Od forsiranja nema ničeg. Naravno, važno je nastaviti se gurati iz svoje zone ugode, ali raditi nešto novo i novo samo zbog toga što radite nešto novo i novo nije inspirativno. U srži toga mora biti nešto iskreno. Stoga je izazov pronaći ravnotežu između kretanja naprijed, a istovremeno raditi ono što dolazi prirodno. Za mene osobno to znači držati uši otvorenima za nove zvukove i pokušavati otkriti novu glazbu s elementom misterije u sebi.
