Ruben Block (Triggerfinger): “Sviramo svaku večer i svaki put je drugačije”

Povodom ponovnog dolaska belgijskih rockera Triggerfinger u zagrebačku Tvornicu kulture, razgovarali smo s vokalom i gitaristom Rubenom Blockom.

Prošli smo brojne teme, uglavnom vezane za njihove nastupe u Hrvatskoj, zatim o samim počecima benda, usporedbama s velikim rock’n’roll imenima, utjecajima,
albumima, a naročito o posljednjem pod nazivom “By Absence Of The Sun“ te festivalima i obradama poznatih pjesama. Susretljivi vokal se o
tome raspričao, a što ima za reći o bendu pročitajte u nastavku.

Prošlo je nešto više od pola godine odkako ste zadnji put svirali u Zagrebu, sjećate se?
Bilo je odlično. Nismo očekivali da će doći toliko ljudi jer je to bio prvi put da sviramo tamo, a i nikad ne znaš koliko će se ljudi pojaviti na koncertu u gradu u kojem nikada do sada nisi nastupio. Dvorana je bila puna, a publika odlična, tako da nam je bilo stvarno zabavno svirati.Osim u Zagrebu, predstavili ste se našoj publici i u Varaždinu na Špancirfestu prije skoro dvije godine. Jesu li vam draži festivalski nastupi ili nastupi za uži krug publike u zatvorenim prostorima?
Malo je drugačije svirati u različitim tipovima dvorana, ali zapravo volim oboje podjednako. Jako mi se sviđa nastupati u klubovima jer možeš dulje svirati, barem sat i pol minimalno, tako da možeš pridodati nešto varijacija samom setu. Dok s druge strane, odlično je nastupati i na velikim festivalima na otvorenom, iako je set nešto nabijeniji. Imali smo sreću nastupiti na jako velikim festivalima pred 80.000 ljudi, što je stvarno nevjerojatno za iskusiti. Iako je fantastično svirati i na manjim festivalima pred ljudima koji su se tamo došli zabaviti. Također, tamo možda nisu svi upoznati s tobom jer je toliko puno bendova na repertoaru, ali je lijep osjećaj kada ti netko kasnije kaže da prije nisu znali za tebe i tvoj bend, ali da vas sada žele ponovno vidjeti uživo, poslušati album i slično. To je stvarno kul.S obzirom da ste bend osnovali 1998. godine, a prvi album ste objavili tek 2004., zašto vam je trebalo toliko dugo?
Prije toga sam svirao samo gitaru u drugim bendovima i odrađivao ‘back’ vokale, a kasnije sam odlučio napraviti nešto po svojem i okušati se u pjevanju zajedno sa sviranjem gitare. Trio je zapravo dobra forma, iako smo u početku imali drugog basistu koji je svirao s nama, inače prijatelja od našeg bubnjara Maria koji ga je doveo u bend. Mario i ja smo napravili zajednički projekt kada sam ga i upoznao i jako nam se svidjelo to što sviramo, pa sam ga pitao hoće li oformiti bend sa mnom. Nakon toga smo nastavili svirati u manjim bircevima i klubovima, pa čak i u restoranima, stvarno smo svirali svugdje jer smo to voljeli, što je dobar način za razviti to umijeće, ali i slušati jedno drugo i shvatiti način na koji ta druga osoba svira. Nakon nekog vremena, došao je i taj trenutak kada smo htjeli napraviti album, ali nam je trebalo jako dugo upravo iz razloga što nitko od izdavačkih kuća nije htio raditi s nama. Obišli smo sve, od ogromnih izdavača pa sve do onih manjih, i svi su iskomentirali kako ne znaju baš, kako je teško, kako je ovo, kako je ono. Nakon toga smo sami odlučili uzeti stvar u svoje ruke i izdati album, i tada smo u Bruxellesu uspjeli naći manju izdavačku kuću pod nazivom Green Elephant Label koja je odlučila riskirati s nama i izdati album. Nakon toga smo krenuli na turneju promovirati taj album malo po malo u klubovima i na festivalima. Tako smo na neki način i nastavili dalje. Kada napuniš i rasprodaš određenu dvoranu, idući put potražiš neku veću u kojoj ćeš nastupiti. Tako se kasnije i nastavilo. Odlučili smo objaviti album u trenutku kada smo bili spremni za njega i kada smo skupili dovoljan broj dobrih pjesama koje su najčešće kriterij. Nekada smo također išli na duge turneje tako da nije bilo dovoljno vremena za izdati album. Osim toga, imamo i djecu i obitelj, i stvarno želimo sve stići. Želimo imati obitelj, svirati i biti dobar bend, ali i stvarati odlične albume, tako da za to sve treba vremena. Uvijek nešto treba malo pričekati, nekada je obitelj ta koja čeka da se vratimo s turneje, a nekada i albumi moraju pričekati. Ako ćemo ga već napraviti, onda to mora biti dobar album na koji ćemo biti ponosni i mislim da smo do sada u tome uspjeli.Ne mogu ne spomenuti kako vas od samih početaka brojni fanovi uspoređuju s velikim rock’n’roll ikonama poput Led Zeppelina, ali i s novijim bendovima, primjerice s Queens Of The Stone Age. Kako komentirate te usporedbe?
Super su (smijeh) i prirodno je da ljudi to rade. I mi to radimo, primjerice, ako čujem neki novi bend i želim pričati s Mariom i Paulom o tome, također ću napraviti slične usporedbe. Radiš te usporedbe kako bi znali o čemu zapravo pričaš. Ljudi imaju običaj povezivati s bendovima koje već imaju u svojim kolekcijama albuma. Mi smo od ljudi čuli stvarno čudne usporedbe. Ako ljudi u svojim zbirkama nemaju albume Led Zeppelina, Creedence Clearwater Revivala ili Masters of Realitya, sasvim je u redu da rade drugačije usporedbe. Tako da, sve je to dobro.

Spomenuo si maloprije najčudnije usporedbe. Koje bi izdvojio?
U jednom trenutku netko nas je usporedio s Radioheadom. Možda bi moglo biti nekih manjih dijelova u pjesmama i melodijama s kojima se možemo malo povezati. Volim ih jako, ali stvarno se radi o puno drugačijem bendu nego što smo mi. Ljudi nas mogu uspoređivati s bilo čime što im padne na pamet, nije do nas (smijeh).

A koji su vas bendovi i izvođači zapravo inspirirali?
Ima ih stvarno jako puno. Obožavam stare stvari, country, rockabilly, blues, stvari iz ’60-ih, garage rock, hip-hop, pop, folk, heavy metal, u svim tim stilovima ima toliko dobrih stvari za naći. Jučer kada smo bili gosti na radiju u Beligiji, svo troje smo morali izabrati šest tematskih pjesama, pa smo izabrali pjesme namijenjene klavijaturama. Zato što smo rock’n’roll bend ne znači da volimo samo gitaru, bass i bubnjeve, volimo također i ovakve stvari na klavijaturama. Ponekad te slušanje različitih instrumenata inspirira na originalan način i potiče na stvaranje različitih melodija nego što je to slučaj samo s gitarom.

Posljednji album “By Absence Of The Sun” snimili ste u Los Angelesu, iz nekog posebnog razloga?
Zapravo tamo smo također snimili i album “All This Dancin’ Around” samo u drugom studiju. Snimali smo ga s istom osobom, s inženjerom i koproducentom albuma, Gregom Gordonom. Prethodni album smo snimili u Sound City studiju gdje je snimljen i Nirvanin album “Nevermind” te prvi album Rage Against The Machinea i još mnogo kul stvari. Dave Grohl je kupio miksetu iz tog studija, koji nije bio isti nakon što smo mi snimili “All This Dancin’ Around”. Greg je na to rekao da bi mogli potražiti neko drugo mjesto s tim budžetom. Tako da smo otišli u Soundset Sound i tamo je bilo odlično. Znaš, dobar album možeš također snimiti i u Belgiji i Francuskoj, ali za nas je kul stvar bila ta što nismo kod kuće i što nas ništa nije ometalo, počevši od obitelj, prijatelja koji te zovu do svakodnevnih stvari koje moraš raditi. Radili smo svaki dan u tjednu, osim nedjeljom kada sam ja pisao tekstove koji su trebali biti gotovi i slične stvari. S Gregom je sve super ispalo jer je imao odličan pristup glazbi i jer volimo njegov zvuk. Na tim snimkama dobili smo ‘oldschool’ analogni zvuk i to je ono što nam se svidjelo. Do sada je sve ispalo odlično i zato smo prvenstveno i otišli u LA.

Kako ste zadovoljni s njim? Bi li promijenili nešto na njemu da imate priliku?
Zadovoljan sam apsolutno! Mislim da ne bih ništa mijenjao na njemu. Ne slušam ga baš toliko (smijeh), ali ponekad usputno poslušam neku našu pjesmu. Nekad ti padne na pamet da si mogao nešto promijeniti u tekstovima ili da nešto nisi završio do kraja, dok ti se u drugom momentu ipak sviđa i odgovara ti upravo takvo kakvo i je. Sve je to dio stvaranja dobre glazbe. Ako propitkuješ sebe i jako se trudiš, dobiješ nešto što stvarno vrijedi. U mnogo slučajeva se dogodi da sam sumnnjičav i da nisam siguran je li nešto što radim dobro ili nije. Čak mi ponekad na to Mario i Paul kažu da zašutim već jednom (smijeh).

Neke pjesme na albumu imaju blues vibru, neke poput “Off The Rack” miješaju pop rock zvuk, dok je “Big Hole” dosta groovy i zarazna traka. Jeste li ciljano eksperimentirali s tim različitim kombinacijama?
Mi smo se uvijek trudili da iznova ne ponavljamo iste stvari na albumima jer nam to ne bi bilo pretjerano zanimljivo. Dobro je da na drugačiji način pristupaš pisanju pjesama, ali je dobro i da ponekad ne forsiraš stvari iz razloga što se mijenjaš kao ljudsko biće, stariš, gledaš na stvari drugačije jer na kraju se sve svodi na to kako pišeš pjesme i stvaraš glazbu. Zapravo tijekom cijele godine pišem pjesme i uvijek imam ideja koje mi padaju na pamet, bilo da sam u studiju, u busu, hotelu ili kod kuće gledam filmove. Sve to mogu snimiti na mobitel i kasnije organizirati te ideje na svom laptopu. Nakon nekog vremena, kad ulovim malo vremena, krenem raditi na nekoj od tih ideja. Pisanje pjesama nekada zna biti intenzivno, ali kada se primimo posla oko novoga albuma onda izvučeš sve te ideje, kreneš ih preslušavati i sortirati, i samim time se odlučiš koja ti se najviše sviđa. Neke pjesme budu praktički gotove i traže samo da ih završiš s nekim detaljem, nekada je to samo riff, nekada je riječ ili rečenica. Zapravo skupljam sve svoje ideje i najčešće doslovno uzmem jedan veliki papir i stavim ga na zid i napravim jako dugačku listu ideja i onda krenem raditi na tome. Kako se bližiš kraju i kako pjesme dobivaju svoj identitet radiš poveznice među njima i gledaš koje se od njih slažu iako se mogu jako razlikovati, neke pjesme mogu biti tihe i spore, a neke puno žešće. Na neki način stvaraš povezanost kojom dobivaš određenu atmosferu na albumu. Takav je slučaj kod mene, ne znam kako drugi ljudi to rade. Na kraju dobiješ pjesme oko kojih si jako sretan, ali otkriješ da se ne uklapaju u atmosferu cijeloga album. Zato ih izdvojiš, staviš sa strane i čuvaš za neki drugi album ili za nešto drugo što ćeš raditi. Radiš sve dok nemaš dovoljno pjesama za taj album.

Obradom “I Follow Rivers” švedske kantautorice Lykke Li, poharali ste top liste. Osim nje, obradili ste i “Man Down” od Rihanne, “All Night Long” Arethe Franklin, “Sweet Dreams” od Eurythmicsa. Odlično zvuče u vašoj verziji. Kako se odlučite za obradu neke pjesme?
Hvala ti. To hoće li biti veliki hit ne ovisi o nama (smijeh), to ovisi o ljudima što oni misle i odluče. Mislim da za nas kvalitetna pjesma ne mora nužno biti i veliki hit, to mogu biti i samo prelijepe pjesme. Lijepo je kad puno ljudi voli tvoje pjesme, kupuje ih i sluša, ali to ne predstavlja sve. Oduvijek smo obrađivali pjesme, mnoge od njih su bile nepoznate, primjerice stara pjesma “No Teasin’ Around” od blues izvođača Billya “The Kid” Emersona koja je na našem drugom albumu. Zabavno je svirati obrade, a obrada “I Follow Rivers” je zapravo krenula od same radio postaje na kojoj smo svirali u to vrijeme. Bili smo pozvani na ranojutarnji show u toj emisiji gdje si mogao izvesti vlastitu pjesmu, ali i morao obraditi neku pjesmu s glazbene ljestvice top 50. Na listio je bilo puno dance glazbe, ali i “I Follow Rivers”.

Pomislio sam kako je to dobra pjesma, dok nam druge pjesme nisu bile toliko zanimljive jer su bile dosta monotone i nisu se činile da bi s njima mogli ispasti kreativni. Jako mi se sviđa verzija od Lykke Li jer ima jako neobičan i originalan zvuk, sviđa mi se njezin glas i kako ju je otpjevala. Tada smo sa sobom imali samo akustične instrumente, pa smo odabrali pjesmu koja nam se sviđa i koju možemo učiniti na neki način svojom. Tako da to je dosta kul priča o tome kako glazbena industrija može biti nepredvidiva. Ne možeš znati što će biti hit, ljudi će to sami odlučiti. Odsvirali smo tu obradu i pomislili kako smo napravili dobru verziju. Poslije emisije održali smo nastup na festivalu na sjeveru Nizozemske nakon čega su ljudi počeli našu verziju širiti na Facebooku i Twitteru, svi su je htjeli čuti, radio postaje su je puštale neprestano. Zbog toga smo je odlučili objaviti, a upravo ta ‘live’ verzija pjesme je postala singl i to najjeftiiji singl ikada (smijeh) jer je trebalo samo 15 minuta da je sredimo i to je to.

Bili ste predgrupa mnogim poznatim bendovima, a 2013. ste nastupili kao ‘support’ bend The Rolling Stonesima na londonskom Barclaycard Summer Time Festivalu u Hyde Parku…
Nismo dijelili pozornicu s njima, jer smo nastupali na pozornici pored, u parku, ali bilo je odlično, svirali su stvarno jako dobro i uživao sam svirati s njima. Međutim, prošle godine smo u Belgiji ponovno svirali sa Stonesima, ovoga puta na istoj pozornici. Bend Simple Minds je nastupio između nas i Stonesa i bilo je stvarno nevjerojatno, stvarno odličan šou. Nakon toliko puno vremena i kul muzike iza sebe, i dalje su toliko nevjerojatan bend koji i dalje svira. Naravno da postoji mogućnost da odradiš loš nastup, ali to je super stvar kod sviranja uživo, jer je to prava avantura i to mi se zapravo sviđa.

Danas mnogo bendova sa sobom nosi ogromne kompjutere s kojima se žele osigurati i imati svaki nastup identičan kako ne bi ispalo loše. Više mi se sviđa riskirati i biti avanturistički nastrojen kako bi odradio dobar nastup. Ako je dobro, onda je stvarno jako dobro. Ne može se ništa usporediti s dobrim nastupom uz odlične glazbenike i interakcijom na pozornici te slušanjem kako ovaj drugi svira. Sviramo svaku večer i svaki put je drugačije. Ponekad bi primjerice Mario napravio nešto drugačije, odsvirao ludi intro ispred pjesme ili nešto slično između pjesama. Ti detalji čine setove drugačijima svaki put i to je nešto što nam se jako sviđa.