Prvo je bio u bendu The Small Faces gdje je svirao blues, soul i psihodeliju te oblikovao britpop, najviše albumom “Ogden Nut Gone Flake”. Zatim u bendu The Faces u kojem je drmao žestok rock’n’roll.
I kad se očekivalo transfer u kategoriju The Aces, čovjek je u 27. godini života odlučio kupiti farmu ovaca i snimati solo-ploče na kojima je važnije da se zvuči ‘za dušu’, nego perfektno, ali sterilno.
Umjesto svjetske slave koje je po talentu zaslužio jer se dokazao u žanrovima od folka, preko psihodelije do punka, čovjek je okupio prateći bend znakovita naziva Slim Chance. Usput je bio moderni nomad, dragi prijatelj, te vlasnik cijenjenog pokretnog studija gdje su snimljene “Quadrophenia” grupe The Who, “Physical Graffitti” Led Zeppelina, “Bad Company” istoimene grupe i druge cijenjene ploče britanskog rocka. 
Na pločama su mu svirali Eric Clapton, John Entwhistle, Charlie Watts, dugogodišnje drugarstvo ga je vezalo s Peteom Townshendom kojem je gostovao na solo-pločama te s kojim je imao zajednički projekt. Što god je imao, Ronnie Lane je dao drugima.
Podsjeća li vas to na jedan, u hrvatskim krajevima vrlo popularan engleski bend s krezubim pjevačem? Po skladateljskom stilu, izvorima inspiracije i boji glasa Lane je bio sličan Paulu McCartneyu, samo bez njegovih ambicija i s natprosječno velikim nagonom za druženje po pubovima tako da nije čudo što su njegov najveći hit iz solo-karijere “How Come” obradili punk-folk birtaši The Pogues.
Riječ je o ponajboljem basistu i jednom od svestranijih kompozitora svoje generacije, a još jedan prilog evociranju njegovog djela je friško izašla kompilacija “Ooh La La: An Island Harvest” koja sumira njegove solo radove u sredini sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Ime kompilacije “Ooh La La” dijeli ime s pjesmom i s albumom Laneove grupe Faces. I pjesma i album su doživjeli u početku ne pretjerano povoljne kritike, da bi vremenom postalo jasno da je riječ o jednoj od najjačih ploča otočkog rocka.
Albumi “Anymore For Anymore”, “Slim Chance” i “One For The Road” uglavnom su prisutni na ovoj kolekciji, s tim da je prvi zastupljen preko alternativnih snimki. Raspored pjesama je simpatično razbarušen, a sve do jedne pokazuju Laneovu ljubav prema pristupačnom, folklorom nadahnutom zvuku te sviranju iz gušta.
Nažalost, u vrijeme objavljivanja ovih albuma uspjeh je bio tek sporadičan i 1977. Lane u suradnji s Peteom Townshendom snima cijenjen album “Rough Mix”. Unatoč jakim pjesmama, gostovanjima Claptona, Entwistlea i Wattsa,”Rough Mix” pratila je sudbina prethodnih Laneovih solo-ostvarenja: tek umjereni komercijalni uspjeh praćen bezrezervnom podrškom kritike.
Tijekom snimanja, u jednoj od tipičnih pijanih svađa i naguravanja Petea i Ronniea, Lane je završio na podu, te nije mogao ustati. Ovo je bio prvi znak podmukle bolesti s kojom će se Lane morati boriti – multiple skleroze, koja će Lanea spriječiti da svira u željenom obimu i od čijih će posljedica umrijeti 4. lipnja 1997., točno 24 godine nakon što je sa svojim voljenim Facesima imao zadnji koncert.
Lane je uspio zgotoviti još jedan album “See Me” 1979., da bi ostatak života proveo nastupajući i pokušavajući usporiti progresiju svoje bolesti. Prijatelji (Clapton, Page, Beck, Wyman, Watts, Winwood…) ga nisu zaboravili, organizirali su seriju koncerata pod naslovom ‘Action into Research for Multiple Sclerosis’ (kratica ARMS) s ciljem prikupljanja sredstava za Laneovo liječenje.
A Lane? Kad god čujete jednostavno sofisticiranu folklornu muziku koja se svira iz duše i za dušu, negdje u drugoj dimenziji Lane toj glazbi udara ritam, pjeva prateće vokale ili svira gitaru. I drži zdravicu prije pjesme.
