Netom nakon nastupa na drugom danu ovogodišnjeg Vip INmusic festivala dobili smo priliku za kratki razgovor s Ronom Ashetonom, tvorcem sirovog zvuka gitara kultnih The Stooges, koji je bio dobro rapoložen i zadovoljan nastupom pred zagrebačkom publikom.
The Stooges često nazivaju najutjecajnijim bendom u povijesti rock’n’rolla. Kako se vi osjećate u vezi toga?
Mislim da je to istina. Mi smo bili tamo u početku s ‘britanskom invazijom’, s Elvisom i američkom muzikom. Odrastali smo uz Little Richarda, John Lee Hookera, Muddy Watersa, John Coltranea – mi smo uzeli nešto od svega toga kao mladi momci i pokušali to ukomponirati u naše mozgove. 
Uzeli smo od mnogo pravaca i pokušali napraviti našu muziku jednostavnom i prihvatljivom. Mislim da je to jako dobro izjava i ponosan sam što ljudi tako misle.
Kad ste se pojavili ipak niste bili dobro prihvaćeni. Svijet nije bio spreman za vas?
Nije. Volim reći da su The Stooges kao dobro vino i fina cigara – trebalo je proći neko vrijeme da ljudi uhvate korak s nama. Raspali smo se odmah na početku, ali i dalje sviramo. Ja sam svirao u mnogim bendovima, ne uvijek toliko uspješno, no ljudi sad počinju slušati i stvari koje sam prije radio.
Iggy je imao uspješnu solo karijeru tijekom koje je nastavio svirati pjesme The Stoogesa. Ja sam također uvijek svirao pjesme The Stoogesa. Trebalo je vremena da se svijet i mi ponovo sastanemo, ali mislim da je dobro da se nismo prije sastajali, sada je pravi trenutak za to.
Nakon svih ovih godina, odakle vam energija za sviranje rock’n’rolla? Zašto i dalje pokušavate?
Zato što je to ono što mi radimo i zašto smo živjeli. Kad se popnemo na pozornicu – čak i ako smo umorni od puta, bez sna – kad se popnemo i čujemo zvuk gitara i lica ljudi koji žele čuti našu muziku, to nas totalno odnese na neko drugo mjesto. Stariji smo, ali smo još u jako dobroj formi. Nitko nije izgorio, još imamo svjež um i misli. Osjećam da sam ista osoba koja sam nekad bio, samo pametniji.
Mnogo se toga promijenilo. Što mislite o rocku danas, ima li još istu snagu? Mogu li se današnji bendovi nositi s prvotnim rock bendovima?
Ja i dalje volim starije, originalne bendove poput The Who, The Doors, The Rolling Stones, The Beatles. Volim The Kinks, ljudi bi trebali znati više o njima, Ray Davies je nevjerojatan. Mislim da sve ide svojim tijekom. Ponosan sam što smo mi dio stvaranja nove muzike.
Ne slušam mnogo nove glazbe. Moj brat i Iggy slušaju. Ja volim starije stvari, ali sviđa mi se Jack White. On je iz Michigana (kao i The Stoogesi, op.a.) i volim rock koji sviraju The White Stripesi, ali osim toga sam prezauzet da bi slušao nove stvari.
Jeste li ikad naišli na razočaranja u muzici?
Ne, nikad. Bio sam malo razočaran nekoliko puta kad bi se bend raspao, ali to je jednostavno način kako stvari idu. To je showbusiness, ne glazba, to su dvije različite stvari. Malo bih bio razočaran, no svejedno sam uvijek svirao.
Vidjeli smo da na pozornici još dobijete istu energiju.
Pola sata prije nastupa svi se napune energijom. To je kao da se pripremate za veliku utakmicu. Bio sam na pozornici kad sam se otrovao hranom, ali sam se osjećao potpuno dobro dok sam svirao. Puni ste adrenalina i sve se promijeni.
