Rolin Humes: “Nama je primarni cilj ići vani”

Muzika.hr
4978

Rolin Humes zaslužuju posebno predstavljanje.

Frontmen (klavir i vokal) benda, Robert James Hudulin, ima zanimljivu životnu priču i put kako je došao u Rolin Humese.

Rodio se i živio u Australiji prvih 6 godina, u osnovnu školu ide na Korčulu, odakle je podrijetlom. S Korčule se seli u Split i upisuje srednju školu. Sljedeća destinacija nakon Splita je Zagreb i studij saksofona na Muzičkoj akademiji. Diplomirani saksofonist živio je i pola godine u Švicarskoj, dvije godine u Engleskoj, dvije i pol u Rijeci, gdje je našao Rolin Humese, ili točnije, gdje su oni našli njega. Poslije Rijeke je još neko vrijeme proveo na Korčuli, da maslina ne bude neubrana, a zadnjih pet mjeseci živi u Sisku.Ostatak benda čine Emil Bišćan s Malog Lošinja (bas), i braća Smiljanić iz Siska – Nikola na gitari i Matej na bubnjevima.

Prije samog odlaska u Memphis gdje će Rolin Humes predstavljati Hrvatsku na International Blues Challengeu, s obzirom da su pobjednici Croatian Blues Challengea, popričali smo sa svom četvoricom o… svemu, pa nastavak priče pročitajte u intervjuu.

Niste riječki bend…
Emil: Nemamo mi problema s Rijekom, volimo Rijeku, tamo smo nastali i živjeli neko vrijeme. Da nema Rijeke, ne bi nas bilo. U svakom slučaju, nitko nije iz Rijeke.
Nikola: Mi smo jedan pravi hrvatski proizvod. Trenutno najviše bazirani u Sisku. A Matej nam je peti bubnjar. I kako ste se skupili u Rijeci?
Emil: Sve je započelo u Riječkom Jazz Caffe Tunel. Tamo su se već neko vrijeme održavali Jazz jam sessioni na kojima sam upoznao jednog odličnog bubnjara po imenu Dejan Adamović Deva. Već smo nekoliko tjedana svirali na tim sessiona kada se od jednom pojavio jedan mladić koji je iz Siska došao studirati u Rijeku. Taj je mladić bio Nikola Smiljanić. Uletio je na binu i svih ostavio u čuđenju nakon što je razvalio neke improvizacije na gitari. Mislim da ću fulati godinu, ali koliko se sjećam 2009. godine je tadašnji vlasnik Tunela zamolio Nikolu, Devu i mene ako bi organizirali blues session ponedjeljkom i da mi budemo kućni bend. Svi troje smo pristali. Vrijeme je prolazilo, a mi smo svirali i dobro se zabavljali na blues jem sessiona.Jedne večeri je u klub ušao i sjeo za šank Robert James Hudulin. Već smo s bine svi vidjeli da taj lik nešto svira. Nakon što smo otvorili session Deva mu je prišao i priupitao ga je svira li možda nešto i bi li možda želio nešto odsvirati sam ili s nama. Robi je pristao te je odsvirao nekoliko svojih pjesama, sam na klaviru. Svi prisutni u Tunelu su ostali oduševljeni Robertovim nastupom. Nakon nekoliko sessiona Robert je postao punopravni član kućnog benda. Tako smo svirali sessione jedno godinu i pol. Shvativši da jako dobro funkcioniramo, odlučili smo napraviti nekoliko Robertovih pjesama. Uvidjevši da i to dobro funkcionira, odlučili smo se ozbiljnije posvetiti bendu. Sve ostalo je povijest.

Što radite osim muzike?
Matej: Studiram povijest u Zagrebu i sviram u još jednom death metal bendu.
Robi: Službeno sam nezaposlen (smijeh). Samozaposlen u Rolin Humesima. Ali ne uspijevam živit od toga, još. Brinem se oko maslina i loze na Korčuli.
Nikola: Studiram gitaru u Klagenfurtu, i Matej mi je brat (smijeh).
Emil: Uz ovaj bend imam još dva-tri benda. Apsolvent sam kulturalnih studija u Rijeci. Pišem diplomski već jedno dvije godine. Sviram i živim od glazbe.

O prvom albumu?
Robi: Sniman je krajem 2012. u Mostaru u Pavarotti centru, izdali smo ga 2013. i poprilično je dobro prošao s obzirom da nije izdan službeno. Štampali smo ga 500 puta, ostalo nam ih je nekih 12. Skoro sve smo prodali, sada moramo štampat nove. Uz novi album moramo i stari štampat. Sad još ne znamo kako ćemo financijski to izvest.

Muziku podržava

Prodajete ga i na Bandcampu za 5 eura… Kupuje li to itko?
Robi: Ne (smijeh). Možda ga je tako kupilo 5 ili 6 ljudi, i to sve stranci. Iako ja tako ne bi nikad kupio, volim fizički CD, da dobijem i knjižicu i sve. Ali stavili smo 5 eura na Bandcamp, pa nećemo ga sad baš besplatno dijeliti… U fizičkom obliku se prodaje dobro na koncertima.
Matej: Može se čuti cijeli i na YouTubeu s tim da je kvaliteta lošija.

Novi album?
Robi: Trebao bi izaći u ožujku. Isto će imat 7 pjesama. Bit će malo kraći, prvi traje oko 50 minuta, ovaj će oko 40. Imat će jednu pjesmu od 11 i nešto minuta i ta će bit zadnja. I dalje je to pop-rock zvuk. Prvi album je sve snimano odvojeno, a drugi smo sve zajedno snimili. Jedino smo dan kasnije snimili klavir jer smo htjeli da je pianino, a ne električni. Snimali smo ga u Zagrebu. Nastao je odavno, prije 2 godine, mi te pjesme već sviramo dugo. Osim jedne. Pjesme su zapravo stare u prosjeku 7 godina. A neke koje sviramo su zamišljenje za 3. ili 4. album.

Zašto će imati samo sedam pjesma?

Robi: Ne znam. Prvi je imao sedam, pa neka i drugi bude toliko. Po minutaži to je album, zamislili smo ove pjesme na albumu.

Robi, ti pišeš tekstove i muziku?

Da, pišem tekstove i muziku, a aranžmanski sve skupa radimo. Sjednem na klavir, lupim 2 akorda i onda imam pjesmu. Napravim dakle kostur, melodiju. Tekstove pišem nekad kad šetam. I na kraju se igram, zajedno onda nekako dovršimo pjesmu.
Emil: Robi donese kamen i mi tučemo po njemu.

Kako je došlo do toga da vas puštaju na stranim radijskim postajama?

Robi: Do toga je došlo što smo slali bezbroj emailova. Recimo pošalješ 200 emailova i dobiješ 20 odgovora, od toga ih 10 kaže da će ih puštati. Većinom su to internetske radio postaje, iako ima i ovih pravih, recimo u Britaniji. Tamo nas puštaju, i u Berlinu. U Meksiku, Brazilu, Australiji, Novom Zelandu isto, za Italiju nisan siguran. Rijetko tko je nama prišao i rekao “Daj nam, mi ćemo to puštati“. Iako se sada i to događa. Ima tih radio postaja kojima treba mladih entuzijasta kojima je super neka nova muzika, pogotovo ako nije iz njihove zemlje.

Zovu vas u Englesku, jeste li se odazvali na poziv za svirku?
Robi: Osim mene, ne. Sam sam svirao tamo ovo što mi sviramo u raznim klubovima. To nam je financijski problem. Čak bi nam nešto i platili, ali sigurno bi morali ići u minus, i to veliki.

Sada idete u Ameriku…
Emil: Da, a to nas manje košta (smijeh).

Skupljali ste novce preko interneta i na ostale načine…
Emil: Poprilično je dobro prošlo, skupili smo. Neki žele ostati anonimni koji su nam dali donaciju. Trebali smo skupiti oko 40 tisuća kuna. Uletila je jedna donacija od HGU, i hvala im ovim putem. Ima još tih anonimnih donacija koje su nam pomogle.
Robi: Bilo je puno ljudi koji bi nam dali po 50-100 kn ili kupili CD. Odlično je bilo i što smo imali benefit koncert u Sisku, di se odazvalo još par bendova, sve sisački, Pištolj na gumene metke, Bekslep, Disgust i Inertion. Klub Skwhat je bio prekrcat. Ljudi su baš bili velikodušni i to nas je isto spasilo. 17. siječnja idemo u Ameriku. Moramo tamo nešto i jest, nećemo sad baš na infuziji bit (smijeh). Klavir i bubanj, osim činela, ne moramo nosit, ali gitare i bas moramo, a bas nam prelazi te neke standardne dimenzije… Ne dolazi u obzir da nam to ide dolje u prtljagu, makar…
Emil: Makar ne išli i to išlo na naše mjesto (smijeh)!
Robi: Morat ćemo odvidavat vrat od basa ili tako nešto. Inače to zna iz aviona izać u raznim oblicima.

Kako će onda izgledati put u Ameriku?

Robi: Dolazimo tamo u Atlantu i tamo ćemo bit dva dana. Prvi dan sviramo u Atlanti, nevezano za ovo natjecanje. Drugi dan sviramo u Muscle Shoals, u gradiću pored Atlante. Treći dan sviramo u Memphisu. Prvi dan u Memphisu je taj International Showcase, mislim da tu sviraju samo neki europski bendovi i onda je idući dan natjecanje. Ako prođemo prvi krug onda idemo u drugi, i polufinale pa finale… pet dana zapravo traje taj International Blues Challenge.

Emil: Ove ostale svirke koje smo rješili nevezano za natjecanje – to nam je pomogao Ivica Lukenda. Ponudio se da nam pomogne, sredio nam je te dvije svirke, gostovanja na nekim radio stanicama, i sve što nam treba. Inače ima biznis kojim se bavi – Music Heritage of the South. Radi turističke ture, promovira blues juga.

Mislite li da ima šanse da tamo pobijedite?

Emil: Nego šta, pa oni ne znaju kako se blues svira uopće (smijeh).
Robi: Rekli su nam da nema šanse da pobijedimo, da to Amerikanci pobjeđuju.
Matej: Iako je prošle godine pobjedio Mađar sa svojim bendom.
Robi: Znači ima šanse. Nagrada je turneja po Americi – 70 svirki i ugovor s nekom njihovom kućom i onda je njima naravno zgodnije da je to netko iz Amerike.
Emil: Čuli smo da tamo dolaze agenti iz cijelog svijeta, slušaju i traže bendove s kojima bi mogli raditi.

Kako se osjećate kao pobjednici Hrvatskog blues Challenga?

Emil: Iznenađen sam s obzirom da mi nismo striktno blues bend. Mi smo zapravo rock bend koji malo koketira s bluesom.
Robi: Nekima je baš super bilo šta nismo baš čisti blues.

Imate li u planu s nekom našom izdavačkom kućom potpisati ugovor?
Emil: Prvo, nitko se nije ni javio.
Robi: Kad vidiš kakav je to ugovor, onda… Mi nemamo ništa od tog ugovora. I ovo malo šta trenutno zarađujemo bi morali podijeliti s njima.
Emil: Ne rade ništa, ali uzimaju postotak.
Robi: Čini mi se da smo mi više u medijima od nekih koji su u izdavačkoj kući.
Emil: Puno toga smo naučili. Još jednom pozivamo ozbiljne menadžere da nam se jave. Uložili smo puno svega u bend i ako ima neka osoba koja vidi sebe ko još jednog člana benda, mi smo otvoreni za te opcije. Treba nam čovjek koji može bend dignuti na stepenicu više.
Robi: Nama je primarni cilj ići vani. Radimo na engleskom, uostalom. Već neko vrime se vrtimo u krug. Problem je isto tako ić vani svirati pa da sviraš pred 5 ljudi. Treba napravit dobru promociju, a promocija je dobra šta više para uložiš u nju. Imali smo mi dosta koncerata pred nekih 5-10 ljudi i sve je to super, mi to sve odradimo kao da je pred tisuću, al’ ljepše je kad je puno ljudi nego kad je 5.

Pisanje na engleskom?
Robi: Engleski je moj prvi jezik, pošto sam u Australiji rođen i živio do škole, prvo sam naučio engleski pa hrvatski, i lakši mi je.
Emil: Ako oćeš uspjet u svijetu, lakše je na engleskom.
Nikola: Mi zapravo imamo tu sreću što je njemu izgovor savršen.

Gdje je bila najgora svirka?
Robi: U Spunku. Nema gore od toga. Nas je neka cura kontaktirala, kao bi li svirali u Spunku. I dobro može. Na kraju ta cura nije bila tamo kada smo mi došli, niti je gazda bio tamo. Konobar nam je otvorio.
Matej: U Dugoj Resi je isto bilo loše. Mi sviramo, ljudi sjede. Niko ništa. Jedva su nekako zapljeskali na kraju. Bilo je 50-ak ljudi, al nisu uopće doživili da sivramo.
Robi: Da, jedini put se tako nešto desilo i tada smo osjetili da je gore kada ima ljudi koji nas ignoriraju, nego kad sviramo pred 5 ljudi.

Imate neko mjesto gdje volite svirati?

Svi: Da, u Splitu u Cirkusu.
Robi: Ove smo godine u Splitu svirali 9 ili 10 puta…
Matej: Volili bi svirati u Judinom drvu.

Šta vam je najvažnije na koncertu?
Robi: Da smo pijani prije svirke (smijeh). Ponekad i mi pogriješimo, iako to drugi ne čuju, ali mi se desi da na kraju pjesme, kako su mi oči zatvorene, i treba još opaliti akord A dur recimo, a ja samo u basu opalin G. I rokan G, G, G. Onda skužin pa ga samo zaslajdan (smijeh).
Emil: Neke greške nam se dese od euforije.
Matej: Moj prvi koncert s njima bio je u Srbiji. Taman prije nego što ćemo se popeti na pozornicu, organizatorica nas je pitala koliko ovdje ima ljudi. Pa je rekla 30 tisuća! Jedno je 30 tisuća ljudi tvoje publike, jedno je koji su tu radi festivala. Svejedno, jako je lijepo vidjeti i svirati pred toliko ljudi. To nam je najviše ljudi pred koliko smo svirali.
Robi: A da su baš zbog nas došli, to smo svirali možda pred 200 ljudi.

Koliko vam znači što vas hvale muzički kritičari?
Robi: Definitivno je bolje da nas pohvale nego izgade. Imali smo jednu zanimljivu kritiku di nam je tip napisao da su nam brze pjesme brze, a spore spore (smijeh). Nakon te rečenice nisam ništa više shvatio ozbiljno.
Matej: Mnogi se ljudi nazivaju muzičkim kritičarima, a to nisu.

Jeste li zadovoljni sa zastupljenošću u medijima?
Robi: Pa s obzirom na to da sve sami radimo, jesmo. A s obzirom na želje i ambicije, nismo ni blizu. Bez medija smo nitko i ništa. Možemo mi svirati koliko hoćeš, ali ako nisi u medijima, nisi nigdje.
Matej: Za to postoje menadžeri. Treba nam menadžer.
Robi: Mi ne možemo sami u kratkom vremenu napraviti popriličan boom. Za to treba imati kontakte i novaca puno. I prave ljude da nas promoviraju. Nama je sve na Fejsu i nešto malo na radiju, puštaju nas na 101, Sljemenu, radio Split…
Emil: Imamo oko 1800 lajkova na Fejsu. Kad pogledam te lajkove manje više znam sve te ljude i gdje su nas čuli, tako da mislim da su to stvarni lajkovi. Angažirana publika svakako.
Robi: Imamo poprilično zahvalnu Fejsbuk publiku (smijeh).

Dosta puta ste pobijedili na natjecanjima. Znači li vam neka nagrada nešto posebno?

Robi: Imamo dvije nagrade koje su nam omogučile snimanje albuma, to je prva nagrada koju smo dobili, to je natjecanje Ballantines 2012. To je bila baš novčana nagrada i te su nam najdraže, a tih je najmanje (smijeh). Ta nagrada nam je bila više od trećine albuma. I sad u Crnoj Gori je bila isto nagrada od koje smo cijeli album isfinancirali. Mi bi i ranije snimili album, nama je već bilo spremno, meni je gorilo pod petama, morali smo čekati godinu dana da skupimo novce. Jer od svirki je teško, ne sviramo besplatno, pa se nadamo da ćemo tako osvojiti koju nagradu pa od toga pokriti troškove. E, a onda se sjetimo da bi i majice trebalo štampati. Majice će sigurno ići bolje nego CD-i.
Matej: Ako netko želi, možemo i poslati majice.

Skoro svi ste muzički obrazovani… Je li to pomoglo čemu?

Nikola: Lakše se sporazumijevamo, razumijemo terminologiju.
Robi: Čitamo svi note, osim Mateja koji je bubnjar, a njemu ni ne trebaju, on ionako samo lupa.
Matej: Nemam glazbenu naobrazbu, ali dečki su dobri pedagozi pa znaju objasniti stvari kad treba. Mi se jako dobro sporazumijevamo i ako ja nešto ne razumijem u toj njihovoj terminologiji, Emil ili Robi mi super objasne.

Što sve svirate?
Robi: Saksofon, klavir i pjevam.
Matej: Samo bubnjeve.
Nikola: Gitaru.
Emil: Četiri instrumenta sviram. Klavir mi je prvi, to imam osnovnu glazbenu. Gitaru sam učio na plaži, ali uvijek bi svi ostali pobrali cure, kako to već ide. Bas sviram 5 godina. Bas sam svirao u jednom orkestru. Trubu sam svirao u puhačkom orkestru jedno 6 godina. Da mi sada netko da trubu, mogao bih tehnički sve to napraviti, ali ne bi mogao duže od 5 minuta svirati. Truba se mora stalno vježbati, nema tu stajanja.
Emil: Svi imamo drugačiji stil sviranja, svak svoj, iz drugačijih svjetova smo.

Često se može čuti od akademskih muzičara da Muzička akademija ubija kreativnost. Robi, je li se i tebi to dogodilo?

Ovako. Moja želja je bila upisati kompoziciju. U srednjoj sam završio saks i teoretski dio. Kompozicija mi je bila sve. Uživao sam baš u harmoniji i polifoniji. Profesori su mi savjetovali da ne upišem kompoziciju jer da će me uništiti. Poslušao sam ih i upisao saksofon. Jako sam se razočarao u Muzičku akademiju. Upisao sam to i doslovno sam mogao odmah diplomirati. Samo sam nazadovao tamo. Osim na instrumentu. Na saksofonu sam imao super profesora i sve je bilo super, ali teoretski predmeti su bili katastrofa. Počneš to raditi ispočetka, kao da si u prvom osnovne. Onda imaš pored sebe kolege koji ne znaju, ja ne znan kako su oni to upisali. I tako stojiš i ništa ne učiš osim instrumenta i to je to. Sva srića akademija mi je dala toliko vremena, da sam ja mogao sam raditi šta sam htio, tako da sam jako zahvalan što sam bio na Muzičkoj akademiji bez obzira što sam bio jako razočaran njome. Nadam se da to danas nije tako. Ubiju ti volju! Meni su ubili volju, ali su mi dali vremena da se posvetim onom što oću.

Šta svakom od vas muzika predstavlja?
Matej: Sve. Nešto od čeg bi volio živit jako, ali to je danas kod nas nemoguće. Od svega što sam mogao birati, odabrao sam studirati povijest jer me to najviše zanimalo. Danas možeš živjeti od glazbe ako sviraš pireve. Činjenica je i da puno ljudi živi samo od tog papira, puno ljudi gleda samo diplomu. Volio bih da uspijemo i s glazbom.
Nikola: Ja želim biti slastičar! To sam shvatio. A za muziku… Nisam nikad niti sanjao da ću jednog dana svitrati gitaru i da ću naći prijatelje diljem Hrvatske s kojima ću svirati i da me to ovoliko čini sretnim, muzika i oni me čine sretnim. A praktički do prije 5 godina se nismo poznavali.
Robi: Ja sam već toliko dugo u muzici, još sam u osnovnoj znao da ću se bavit muzikom. Nisam nikad razmišljao u kojem će obliku to bit. Kad sam se s Korčule preselio u Split u srednju školu, to mi je bilo fenomenalno. Srednja škola u Splitu, to mi je bilo super vrijeme. To je bilo to. Teško je reć šta mi muzika znači, to je sve šta radin, pa mi valjda znači sve. Ali da se s tim ne bavim, bavia bi se s nečin drugin u šta bi se isto jednako toliko dao. Da mi netko kaže da se od sutra neću više bavit muzikom, ne znan bi li moga ne pisat i ne svirat. Pisalo bi ‘umro u depresiji’. Glazba stvara ovisnost. Moraš ispunit neke ciljeve i kad ih ispunin, onda ću tit još. Ja san takav. Pomiren san s tin iako nije lako živit s tim.

Šta slušate?

Robi: Otkad sviramo, ništa više skoro ne slušam. Ne mogu se koncentrirati. Do tada bi doslovce dao zadnju kunu za CD. Cijelu srednju i cijeli faks je tako bilo. Volim sve originale imat.
Emil: Dogodi se prezasićenost glazbenim informacijama. Nisam prestao slušat glazbu, ali kad mjesec dana ne čujem ni jedan novi album, osjećam se kao da sam sam sebe razočarao. Kada se uhvatim da ništa nisam čuo, onda ulažem trud da nađem nešto u moru među milijun bendova. Al tu i tamo naletim na nešto dobro ipak.
Matej: Sve slušam. Prije sam slušao određeno nešto, sad slušam sve.
Nikola: Ni ja ne slušam više aktivno kao nekad. Ne istražujem više toliko. Ne da mi se biti u publici, volim svirati. Ja to baš trebam raditi. Svirati. Eventualno ako je neki bend super pa ću otići. Ne da nemam poštovanja, ali dođem tamo i razmišljam kako ja moram biti gore na pozornici. Kad slušam tu muziku, imam osjećaj da gubim vrijeme. Mogu do tada i ja napisati neku muziku.

Muziku podržava