Rock je mrtav!

Objava najnovijih nominacija za Grammy uzvitlala je duhove. Je li Grammy ‘precrn’, ako se gledaju nominirani, a Oscar sukladno tome ‘prebijel’?

Što radi Beyonce u kategoriji najbolje rock izvedbe? Što radi Metallica u kategoriji rocka? Zašto Twenty One Pilots sa “Stressed Out” uopće išta tamo rade? Kako je u nominacije za Grammye dospio Sturgill Simpson, uzevši u obzir da je snimio samo staromodno kvalitetan album s jednoznamenkastim brojem suradnika? Dobro, za Sturgilla se šalim, dapače, drago mi je da je nominiran, osim toga i Beyonce je snimila jak album, na kojem se umjetnička inspiracija može usporediti s njenom ambicijom za koji je pitanje seže li samo do Jupitera ili ipak, par kilometara dalje, do Saturna.Nominacija Beyonce u rock kategoriji može biti čudna samo onima koji nisu čuli njenu pjesmu “Don’t Hurt Yourself“, inače suradnju s Jackom Whiteom, koju bi obje ručke prihvatila velika većina teškometalaca i agresivnijih bluesera. Pjesma ima sve što treba imati ubojiti rock broj: jak riff, gromovite bubnjeve, uvjerljive vokale i mojo.

Da je pjeva, štajaznam, Ian Gillan, a ne Beyonce, “Don’t Hurt Yourself” bi na sva zvona bila označena kao veliki povratak hard rocka – ovako je samo jedna od provokacija bogate gospođe koja si, u istoj turi kad si ide kupovati večernje cipele i većinski paket dionica omanje tvornice, od kusura može ‘piknuti’ par sati rada u studiju s najupečatljivijom rock ikonom 21. stoljeća. Zbog tog razloga si potpisnik ovih redaka nekad misli da je rock mrtav – ne zato što ga pjeva Beyonce (zašto i ne bi?), nego zato što je postao jeftin.

Ako vam slučajno prilikom šaltanja tv kanala pogled padne na one opskurnije programe s manje poznatih dijelova grada, na one emisije gdje razgolićena ljepojka pjeva prilično banalne stihove upakirane u narodnjački aranžman, okružena dugokosim bradatim mladićima s majicama Iron Maiden – to vam je manje-više ista stvar, samo što Beyonce ‘to’ može napraviti s više novaca i više ambicije, i u konačnici napraviti album koji čak i ima veze s muzikom (bez obzira na to kako je sastavljan, album “Lemonade” je inače jako, jako dobar). Ovaj fenomen je prije 30 godina opjevao Bajaga u kultnoj “Dobro jutro, džezeri”, samo su sada na red došli rockeri.

Naravno da je lijepo kad se udružuju muzičari različitih umjetničkih stremljenja i kada uspio naći zajednički muzički jezik, no nekad se dogodi da to izgleda/zvuči baš plaćenički. A možda sam samo zavidan što Beyonce ima novaca, a ja ih baš i nemam toliko.

Uostalom, o umjetničkoj moći gđe Knowles Carter govori činjenica da je Beyonce htjela još jednu pjesmu s “Lemonadea” po imenu “Daddy Lessons” plasirati u konkurenciju za country nominacije, ali je odbijena. “Daddy Lessons” je izvodila nedavno s Dixie Chicks. Beyonce i country? Sudeći po ambicijama, ne bi me čudilo da idući album budu obrade najboljih zagorskih popevki, jer ona to može, a ne bi čudilo da, kad s muzikom napravi sve što misli da treba, Beyonce se kandidira za predsjednika SAD. No dobro. Sastav Country Strike je uz pomoć Tomislava Golubana obradio “Suzu za zagorske brege” u country maniri, na engleskom, tako da je sve moguće.

Beyonce u rock kategoriji je samo dokaz da stara podjela na žanrove nije mrtva nego je neumrla i egzistira zato što i u tako nesavršenom stanju objašnjava više i bolje nego ikakav pokušaj nove podjele žanrova.

Svoju žanrovsku ladicu ipak su uspjeli utemeljiti Twenty One Pilots, koju možemo nazvati blast from the past pop. Iako me njihovo diskografsko ostvarenje “Blurryface” elegantno mimoišlo, singl “Stressed Out” je zaradio nominaciju. Pjesma je izdana kao singl 28.4.2015., a konkurirat će na Grammyima 2017., skoro 2 godine nakon što je ugledala svjetlo dana i uredno se krenula vrtjeti po medijima. Za to su najmanje krivi Pilotsi, jer muzička hiperprodukcija čini svoje s jedne strane, a druge lijenost muzičkih urednika i formatiranosti radijskih stanica su doprinijele da danas glazbeni noviteti idu kroz lijevak.

Naprosto, sve je teže pratiti situaciju – izdaje se sve i svašta, na svakakvim formatima, i kroz tu muzičku džunglu se valja probiti. Nije ni urednicima lako, ni slušateljima, a selekcija treba postojati. Pilotsi su imali više sreće s pjesmom “Heathens“, koja je izdana ove godine kao soundtrack za film “Suicide Squad” i, interesantno, grammyevci su je čuli čak iste godine i evo je u nominacijama za najbolju rock pjesmu, skupa s “Burn The Witch” Radioheada, “Blackstar” Davida Bowiea, “Hardwired” Metallice i “My Name Is Human” sastava Highly Suspect. Kad vidim te pjesme na kupu, dođe mi žao što ove godine nisu našli neku zagubljenu pjesmu Richarda Wagnera, ona bi također mogla ući s njima u rock kategoriju.

Ukratko. Iako smo se navikli na razne kupusarije porinovaca, prema ovom džumbusu od nominacija i kategorija oni su male bebe i morat će se jako potruditi da ovo nadmaše – kompletan godišnji opus preslušati s antifonima na glavi, ili barem s vatom u ušima, pa bacati kocku – koga usreći – njemu nominacija. To ipak nije za očekivati. A iz Grammya još jednom vidimo da i neznanje i nesnalaženje po žanrovima može dati jako dobru reklamu i PR.