Robert Kriković (Clone Age): “Naša glazba ima sound američkog rocka i činilo nam se neprirodno kombinirati ga s hrvatskim tekstovima”

Čakovečki rockeri Clone Age objavili su svoj prvi album naslova “Fuse“.

Nakon što su se publici prošle godine predstavili singlom i videospotom “Give Yourself To Me”, početkom ove objavljuju i videospot “Wake Me Up”.

Taj video uradak djelo je tinejdžera Ivana Munđara, 14-godišnjaka iz Čakovca, polaznika Škole animiranog filma koji je pjesmi dao zanimljivu vizualnu dimenziju tehnikom olovke na papiru. Nakon dva singla logičan je redoslijed bio da snimljen materijal, a radi se o 10 pjesama, objedine na albumu i predstave publici. Žestokog zvuka, slušljivih i pamtljivih melodija podsjećaju na grunge i alternativne rock heroje devedesetih, u čemu ‘pomažu’ i tekstovi na engleskom jeziku. Produkciju albuma potpisuje Mark Mrakovčić.Clone Age su Robert Kriković (vokal, bas gitara), Adrijano Valpatić (gitara, back vokal), Nenad Rešetar (gitara) i Marko Lajtman (bubnjevi).I više nego zahvalan sugovornik bio je Robert, iz kojeg nije potrebno ‘izvlačiti’ riječi. Jednostavno, momak djeluje samouvjereno, zna što radi, zna što želi i na svako pitanje ima spreman odgovor i dodatno pojašnjenje. Počet ćemo klišejizirano i nemaštovito, no usprkos tome mislim da je tako red, da ti damo prigodu da kažeš nešto o Clone Age. Iz jednostavnog razloga što još uvijek niste poznati široj bublici, pa da to skupa probamo barem malo promijeniti…
Pa u principu bend postoji poprilično dugo, prva postava datira negdje iz 2002. godine kada smo je oformili gitarist Nenad i ja. Do 2007. smo bili dosta aktivni, a onda se dogodila duža pauza. Četiri godine uopće nismo funkcionirali. Tako da, kad nas ljudi pitaju koliko dugo postojimo i ima i nema smisla govoriti (smijeh). Ponovno smo se aktivirali 2013. godine, odnosno čak negdje krajem 2012. i otada se sve to skupa počelo skupa lagano razvijati, počele su nam ‘dolaziti’ neke nove ideje, pronašli smo novog bubnjara i gitaristu i krenuli ozbiljno dalje. Ovo razdoblje prije ne znam baš koliko ima smisla naširoko i nadaleko pojašnjavati jer se zaista dosta ljudi u bendu mijenjalo. Možda da spomenem da smo tada snimali demo materijale ili siglove, najčešće kao nagrade na nekakvim natječajima koje su bile tipa snimanja jedne ili dviju pjesama u studijima i tako…

Nije to bilo ništa službeno, klasične demo snimke koje nikada nismo objavili na CD-u, jedino na internetu, Bandcampu i sličnim servisima, gdje ljudi i mogu čuti te naše stare stvari. Ono što je zanimljivo istaknuti je da je te pjesme snimio naš bivši pjevač koji od 2013. nije u bendu, tako da smo na neki način odvojili ovo novo, i razdoblje prije te godine. To bi sada bio kao neki novi početak benda gdje smo započeli s nekim novim idejama, novim pjesmama, a mislim da se sada i stilski razlikujemo od naših ranijih radova. Kod glazbe, kod pjevanja, praktički kod svega. Naravno, kad se mijenjaju članovi benda to su, u principu, jako velike promjene, mislim i kod drugih autorskih bendova, jer svaki član daje veliki dio sebe u bendu i njegov odlazak utječe na svakog. U biti, odlučili smo raditi na novim stvarima, rekli smo si da je dosta toga da snimamo samo nekakve singlove, da je vrijeme za napraviti kompletan proizvod. Tako smo za 6-7 mjeseci napravili 10 pjesama i odlučili tu energiju benda staviti na jedan CD, tako da napokon možemo reći “Ljudi, sada imamo album”.

Ako sam dobro uočio iz tvog izlaganja, spomenuo si da su pjesme na albumu “Fuse” nove. Stare snimke niste koristili?
Ne, ne, nismo, sve je novo. Svih deset pjesama. Rekli smo samima sebi “Idemo sada stvarno sjesti s novim idejama, da napravimo kosture za neke nove pjesme“. Pojedine pjesme je jedan član benda sam napravio, a ima i onih na kojima smo svi radili. Znači, bilo je svakako. U kratkom smo roku to napravili jer smo stvarno ‘zavrnuli rukave’, kako se kaže, ozbiljno prionuli poslu i možda je tako ispalo najbolje. Prije smo to radili usput, kad nam se nešto dogodi, pa nakon što se dogodi onda se više ne dogodi … (smijeh). Onda smo počeli zapisivati idejice, riffove na gitarama i tako, uzeli dio po dio pa posložili slagalicu i bili smo jako zadovoljni načinom kako je sve to ispalo.

I u stvari, ono što je najvažnije, prije nego smo počeli snimati album sve pjesme smo već ranije snimili sami. Znači, postoje snimke koje smo radili u svojoj prostoriji, ali principom kako se to radi u studiju. Radili smo sve instrumente, back vokale, aranžmane, sve detalje kao da smo u studiju. To smo snimali zato jer smo prije ulaska u studio željeli čuti kako će koja pjesma zvučati do u detalje, da znamo jel’ neki dio valja ili ne, čega ima previše ili premalo, što nam je bila dobra škola pa smo nakon snimanja u studiju bili svi zadovoljni. Konstrukciju pjesme smo si prilagodili na način kako se nama najviše sviđa.

Album ste najavili s “Give Yourself To Me” i “Wake Me Up”. Jesu li te pjesme bila dobra, da se tako izrazim, ‘odskočna daska’? Prvo ste ponudili singlove, da publiku pripremite za ono što je čeka na albumu…
Kod nas je bilo drukčije nego to rade drugi bendovi, koji najprije snime, pa objave audio verziju pjesme – singla. Mi smo snimili kompletan album i tek onda odlučili odabrati pjesmu za koju smo mislili da može biti reprezentativna, a izbor je ‘pao’ na “Give Yourself To Me”. U biti, cijela ideja oko tog albuma bila je da se malo odmaknemo od tih melankoličnih, mračnih tonova, da napravimo nešto sa življim ritmom, da to ljudi što bolje osjete. U starim stvarima više je laganijih, melankoličnijih djelova i željeli smo sada napraviti nešto drukčije, a “Give Yourself To Me” je dobar put prema nečem takvom. Da ljudima pokažemo kako će otprilike zvučati album. Reakcije na tu stvar bile su jako dobre, pozitivne, što nam je dalo motivaciju i nadu da će i album biti u tom tonu, odnosno da će biti dobro prihvaćen. Sad smo tek u fazi da album prezentiramo publici, da ga se može kupiti na CD–u

Na videospotu za “Wake Me Up” surađivali s mladim Ivanom Munđarom, vašim sugrađaninom iz Čakovca, inače polaznikom škole animiranog filma. To je jako zanimljiv podatak, bez obzira što su danas mladi ljudi kreativni i imaju puno bolje tehnološke mogućnosti nego prije 10, 20 ili 30 godina.
Je, upravo tako. Do suradnje je došlo tako što su u Ivanovoj školi trebali nekakvu glazbu za svoj animirani film koji bi se kasnije prikazivao na međunarodnim natjecanjima. I nama je to dobro došlo jer smo se htjeli malo odmaknuti od forme spota za pjesmu “Give Yourself To Me” i nekoliko ranijih kada je fokus uglavnom bio na nama. Četiri lika koji sviraju, to je, kao i kod većine bendova, bilo 80% videa. Zato smo htjeli napraviti nešto drugačije, nešto što nije tipično i mislimo da je to s Ivanom jako dobro uspjelo. To je dečko koji je na tome počeo raditi s trinaest godina i baš je talent. Svaki dan smo mu poslali neku fotkicu i na temelju toga i teksta pjesme napravio je cijelu priču oko te animacije.

Rekao si da ste se htjeli odmaknuti od melankolije, iako ima i takvih tonova na albumu “Fuse”, no većina je ipak energičnijih numera s privlačnim melodijama…
Da, tako bi to nekako bilo.

Album je na engleskom iako je kod nas u zadnje vrijeme sve više bendova koji rade na hrvatskom. Kao da je trend rada na engleskom mrvu iščeznuo pa ste se sada pojavili vi koji imate kompletan opus na engleskom…
Pa, ovako. Takvo pitanje slušamo dugo i s raznih strana i logično je. Naime, bendovi kod nas koji sviraju rock ili još žešću glazbu na engleskom najčešće nisu bili najbolje ‘prožvakani’ kod medija i izdavačkih kuća, promotora i drugih. Uvijek vise u nekakvoj nezavisnoj sceni, ‘ispod linije’, i vrlo teško im je ‘isplivati’ van, da ih se pušta na radio postajama i predstavi publici. O čemu se radi kod nas? Svi unutar benda smo odrasli na američkoj rock glazbi pa i naša ima takav zvuk, pa na se činilo neprirodno kombinirati takav zvuk s hrvatskim tekstovima. Čak smo u nekoliko navrata i pokušali na hrvatskom, imali smo puno nagovaranja od kolega i prijatelja, međutim, reći ću istinu, tekstovi na hrvatsko nama nisu skupa dobro ‘sjeli’. Nije bilo onako kako smo htjeli i zato smo se odlučili da ćemo, bez obzira na sve, i dalje raditi glazbu s engleskim tekstovima. Tako nam najviše odgovara.

Sound albuma je na tragu početka ’90-ih, odnosno tadašnje alternativne rock i grunge glazbe…
Osobno, ljubitelj sam grungea i post-grungea. Svaki bend treba ‘strpati’ u neku ladicu, da ljudi znaju o kojem pravcu govorimo. (smijeh)

Posebice kod bendova poput vas koji se tek probijaju. Moramo publiku usmjeravati u pravcu što od benda mogu očekivati…
Jasno. Mi se inače, a i ja osobno, kad radimo pjesme maksimalno trudimo napraviti da, koliko god je to moguće, manje sliče nekom konkretnom bendu. Naravno, glazbenici imaju svoje uzore i glazbu koju vole slušati pa ima stotne stvari koje nesvjesno završe na gitarama, pa ispadne nešto što će kasnije više ili manje podjećati na neki bend ili neki stil. Slušali smo Alice In Chains, Soundgarden, Pearl Jam i takve bendove, a bubnjar i gitarist su nešto mlađi od nas pa su imali neke svoje bendove. Isto tako, nije samo jedan od nas u bendu autor, svi radimo pjesme. Mislim da se na albumu to može osjetiti, da su različiti autori pjesama. Po soundu i ritmu, pjesme Adrijana malo odskaču od onih koje smo napravili Nenad ili ja. Vjerujem da jeste malo ‘šareno’, ali da smo pronašli nekakvu našu malu ladicu, da nam glazba nije baš kopija nečega. Barem se nadam da će ljudima album tako zvučati.

Svaki bend ima nešto zanimljivo, nešto specifično što mu se dogodi tijekom snimanja, pa tako i vi. Po tome ste i nazvali album, odnosno, kako kažete, posvetili ga ‘strujnom osiguraču’. Pregorjeli su vam osigurači, tako nešto? Čitatelji i slušatelji katkad vole čuti neke stvari koje nisu uobičajene, neke privatne pričice, pa nam reci što se dogodilo…
Je, tako nešto, Ako krenemo od početka samog snimanja za koje smo angažirali mladog i talentiranog Marka Mrakovčića kojeg ljudi iz svijeta glazbe, rocka, dobro poznaju. Htjeli smo napraviti nešto atipično, ne da snimimo u ‘gluhoj komori’ profesioalnog audio studija, nek’ smo si rekli “Ajmo to snimiti u našoj prostoriji gdje imamo probe da uhvatimo i taj zvuk“. Samim time jer smo naučeni slušati naše pjesme u tom okruženju, znači, kako one zvuče na probama. I mi smo Marka ‘cimali’, nagovarali “Daj stari dođi, da probamo to tu kod nas snimiti” i prihvatio je, na kraju, taj izazov. Dečko je došao s mikseticom, nekoliko mikrofona, PC-em, znači ništa spektakularno i ništa posebno. Tek smo malo akustično tretirali prostoriju da se zvukovi ne bi previše ‘odbijali’ i rekli si da imao četiri dana u kojima to moramo napraviti.

I tako je počelo, radili smo od jutra do noći, do trećeg ili čak četvrtog dana. Imali smo silne grijalice koje smo upalili, jer bilo je dosta hladno, prvi mjesec, pa je ‘krepala’ struja u cijeloj prostoriji. I ne samo u njoj, već u cijeloj zgradi. Čak mi se čini da je bio nekakav praznik pa nismo mogli doći do električara, nekoga tko će nam pomoći. Uglavnom, ipak je došao dobar ‘striček’ iz Elektre s nekakvim osiguračem kojeg je promijenio u toj strujnoj kutiji, valjda ‘tristo godina’ staroj i uspio to popraviti (smijeh). Rekao nam je “Dečki, zaštekajte si jednu utičnicu i snađite se. Nemojte mi paliti ta tri kilovata“. I album je završen tako, po zimi, bez grijalica i to je to (smijeh). S obzirom da tada još nismo imali naziv albuma, činilo se da je to (“Fuse”, op.a.) prikladno da opiše ambijent u kojem smo ga snimali.

Osjećam dobru vibru u tebi, vjerujem da je tako i kod kolega i benda i usprkos navedenome, sve je proteklo u redu…
Ma da, jeste. Evo, baš sam neki dan razgovarao s kolegicom, pa je rekla da je sve to skupa oko bendova u zadnje vrijeme problem, teško se probiti. A ja joj kažem, “Vidiš, ja već dvadesetak godina radim, od svog prvog autorskog benda, pa još nisam uspio, a u pravom smislu te riječi možda niti neću“. Ali znaš, meni je bitno da se trudimo, radimo nešto što mislimo da je dobro.

I vas osobno raduje to što radite…
Da, da, baš to. Sad smo nabrijaniji nego ikada, uvjereni smo da ća album biti jako dobar, da će ga prihvatiti i publika i kritika, ljudi koji će donijeti svoju konačnu ocjenu o tome da li to valja ili ne. Kako god da bude, nismo do sada sto puta odustali, nećemo niti sada, imamo volju, imamo želju raditi.

Da čujemo i nešto o svirkama. Prošlim i budućim…
Naši su koncerti pretežno u malim klubovima, kafićima i lokalima koju preferiraju rock glazbu, tako da smo već svašta odsvirali. Prošle godine smo imali sreću nastupiti na INmusic festivalu. Poslali smo im pjesme koje tek sada dolaze na albumu i mislim da je isti dan došao odgovor u kojem su nam rekli da im je to super i da možemo nastupiti. Bili smo ugodno iznenađeni jer mislimo da nije mala stvar za bend kakav smo mi dobili prigodu nastupati na jednom takvom festivalu. Činjenica je da smo svirali u ranom terminu pa nismo imali prigodu da nas vidi i čuje desetke tisuća ljudi (smijeh), ali to nam je bilo veliko zadovoljstvo. Nedavno smo u Nedelišću imali nastup s Hladnim pivom, Elementalom i Zadrugom na 2. Čehaj festu, što je isto bilo super iskustvo.

A što se tiče sljedećih nastupa, malo smo ih morali odgađati jer je naš bubnjar Marko imao operaciju koljena. Na Čehaj festu ga je mijenjao bubnjar koji na nakon samo par probao uspio sve to skupa ‘pohvatati’. Htjeli smo taj koncert otkazati, ali smo ga na kraju uspjeli jako dobro odraditi, dečko se stvarno super snašao. Sredinom ožujka imamo promociju albuma u zagrebačkom KSET-u, pa Knin, koji smo morali odgoditi nedavno, a ostalo su sve, manje više, lokalni nastupi po Čakovcu i nešto šire. Do sada još nismo puno slali materijale dok nije album izašao, pa se sada imamo namjeru maksimalno aktivirati da što više ljudi dobije informaciju o nama i novom albumu i da se zainteresiraju.