Nedavno se digla velika frka oko riječkog benda ManDrill, odnosno njihovog imena radi reunion turneje istoimenog američkog benda, pa su dečki morali promijeniti svoje ime u Mandrili, a to je ujedno bio i glavni razlog zbog kašnjenja dugoočekivanog trećeg albuma.
Nakon “Embrija” i “P“, Mandrili su na “Tibetu” sazrijeli u pravi rock bend što se može osjetiti već i na najavnom singlu “Sve što nas čini takvima” koji je već neko vrijeme u eteru radiopostaja i televizijskih emisija (ako uopće još i postoji koja).
Novi album je uvijek odličan povod za razgovor, a budući da je imalo još podosta stvari koje je trebalo ispitati, mi smo samo za vas telefonski popričali s basistom benda Robertom Jovanovićem, koji je iskreno odgovarao na pitanja. Evo što nam je imao za reći…
Prvo pitanje je u svezi promjena imena iz ManDrill u Mandrili, malo nam pojasni kako je do toga došlo…
Jednog dana smo dobili e-mail u kojem se javio američki bend Mandrill i napisao da bi mi trebali promijeniti ime pošto kreću na reunion turneju po Americi. Ja sam im odgovorio da ne znam što s time misle postići, da ako nas žele tužiti i zaraditi novce, da je to interesantan pristup jer bi možda osobno i mi voljeli zaraditi neke novce.
Nakon toga je došao jedan ogroman mail nakon sedam dana koji je započeo s ‘dragi prijatelji, braćo, drugovi po glazbi, sve vas razumijem, i ja sam bio mlad’, bla bla bla bla i sve po malo. Rekli su da postoji zakon u kojem bi diskografska kuća morala provjeravati imena bendova kada se oni registriraju . 
Npr. ako se želiš zvati četiri kamena na cesti, tada bi diskograf trebao uzeti knjige i pogledati da li se već koji bend tako zvao, ako ne postoji, sve ok, ali ako postoji, tada bend treba promijeniti ime.
Stvar je u tome da su ti ‘američki Mandrili’ izdavali za jednog izdavača, ako se ne varam Sony/Warner, a mi u Hrvatskoj izdajemo za Aquarius Records koji je na globalnoj razini kod drugog izdavača Universal, pa bi tu na neku papirnatu foru moglo doći do nekih problema, tužbi.
Ako bi oni išli izdavati neki novi album, onda bi moglo biti problema na globalnoj razini, znači Sony bi mogao tužiti Universal. Iskreno, mi svugdje gdje dođemo, zovu nas Mandrili. Mi smo mislili da smo neki nezgodni tipovi, ljudi bušilice, a na kraju ispadne da si jedan od majmuna, ali mi smo zadovoljni i s tim.
Da li je to najviše utjecalo na kašnjenje novog albuma ili su postojali i neki drugi razlozi? Ako se ne varam, bio je najavljivan za svibanj…
U principu, to su bili jedini razlozi, dok se sve to nije riješilo. Morali smo novi ugovor potpisivati, znači nema više velikog ‘M’ i ‘D’, nismo ManDrill već Mandrili, morale su se promijeniti sve publikacije.
Mislim, tip je rekao da je kopao nešto po netu, otipkao Mandrill i našao nas. To su ipak tipovi iz Bronxa, pa kad je vidio nas četvoricu bijelca iz Rijeke i spot “Ljubio, valjao” u kojem paradiramo, vjerojatno mu nije bilo svejedno.
Da li mora baš svaki puta biti tolikih problema za bend pred izlazak albuma?
Tako jednostavno ispadne. Ne idemo na The Rolling Stones foru kad uvijek prije turneje ili albuma Richards padne s drva ili ide pješke na Mt Everest pa slučajno padne na bubnjara… Ne radimo te stvari jer pažnju možeš baciti na sebe na puno više drugačijih načina. Dogodi se!
Pred prvi album, usred studija, imam i fotke tog, ja sam obolio od ospica ili kozica… I dan danas mi nije jasno kako sam tako obolio u ‘cvijetu mladosti’, imao sam dvadeset i nešto godina… Užas. Za drugi album, usred snimanja, gitarist Tomo i ja smo otišli po cigarete i kekse i kad smo se vraćali, zaljepili smo se za stup sa 150.
Ja sam morao u bolnicu i nije me bilo praktički godinu dana. I sad smo mislili da će konačno sve proći OK, a kad ono, evo ga opet… Prije smo znali imati neke kikseve tijekom snimanja, ali sada je sve to više-manje dobro prošlo, ali evo, dogodile su se te neke tehničke stvari… Ne žalimo se previše, promijenili smo ime i nije to sad neka tragedija.
Ajmo ipak na malo ljepše stvari. Ovih dana konačno je izašao novi album… Može par riječi o njemu?
Da, evo, taman sad izlazi, a odmah će biti i promocija u Rijeci s intimnijim krugom ljudi koji je pojavljuju oko albuma. Potom će uslijediti i neka koncertna promocija. Netko me je nedavno pitao što novi album znači za Mandrile…
Za Mandrile je to dobar start pošto smo promijenili ime, malo smo se i promijenili, ali ne mogu realno pričati o tome jer smo previše unutra. Iskreno, ne znam više kako Dalibor svira bubnjeve ili Tomo gitaru ili kako Ćuzo pjeva… Oni su meni prekrasni ljudi, ja njih volim i ne vidim nikog drugog na njihovim mjestima.
To je jednostavno dobar start za nas i kao što se vidi prema fotkama na omotu, idemo k “Tibetu” s raznim prijevoznim sredstvima, krećemo prema gore. Postava je ostala ista, znamo kuda idemo i znamo što hoćemo, hoćemo svirati i raditi dobre koncerte, biti zajedno nas četiri. Ne damo nikom da uđe unutra, a nadam se da neće nitko niti izaći.
Na njemu zvučite kao vrlo zreli bend koji zna što želi i zna kako to postići. Kako je došlo do toga? Otkud promjena zvuka?
Jednostavno, dođeš na to s vremenom. Album se stvara minimalno šest mjeseci u kontinuitetu i onda si napravio 90%. Ovih slijedećih 10% najčešće radiš sljedećih šest mjeseci. Albumi se rade kroz neki period, nažalost, nismo mi autori koji mogu brzo složiti album, za na primjer pet dana. Da to možemo onda bi svaki album bio 100% tvrd.
Teško je cijelo vrijeme održati tu nit vodilju kroz period od godinu dana jer danas kad dođeš na probu napraviš neku funk skladbu, a za tri mjeseca netko drugi donese drugu verziju u stilu AC/DC-a.
Kod nas je stvar takva da si možemo međusobno reći koja skladba nam paše, a koja ne, a da se netko ne uvrijedi. Prije si to nismo znali reći jer ti je žao čovjeka pošto znaš da se jako mučio pa je često to znalo ispasti vrlo zbrkano.
Na ovom albumu stvarno nije bilo nikakvih problema, puno smo razgovarali prije njega, prije nego smo bilo koji ton odsvirali, pa kad smo skužili da smo na istom putu, to je bilo to. Uvijek smo u istom autu i uvijek idemo u istom smjeru, ali je pitanje volana jer da svi imamo volan, pitanje je gdje bi taj auto skrenuo. Sada je jedan vozač, bilo koji od nas četvorice, a mi ga ostali pratimo.
Kakva su očekivanja za album?
Što dalje idemo, manja su nam očekivanja. Ja se samo nadam pozivima iz naselja, gradova i sela u kojima ima struje, drugo me apsolutno više ne interesira. Daj nam produžni kabel s pet utičnica da se možemo ‘poštekat’ i pusti nas sat i pol, dva i mi ćemo dati sve od sebe. Sve drugo je suludo očekivati.
Album se u početku trebao drugačije zvati, “C’mon”. Zašto ste se premislili i nazvali ga “Tibet”? Ima li kakvog ‘višeg’ smisla u tom imenu ili…
Kada smo počeli raditi novi album, on je bio naslonjen na predhodni album “P” što kod svakog autora ispadne. Teško je to izbaciti van. Četvorica smo, pa ako jedan želi da zvučimo kao Tricky, a ostala trojica su na Deep Purpleu, to je teško spojiti. Imali smo dosta stvari koje su vukle na taj prošli album, ali jednostavno nismo bili zadovoljni s njima.
One zvuče super i vjerojatno bi bile jako plesne, za skakanje, jer su bile vesele, a nakon “Ljubio, valjao” nitko ne bi uočio nikakvu razliku. Jednostavno nam više to nije pasalo, ne osjećamo se više tako i to je to.
“Tibet” je jedna pjesma s albuma i nema neko posebno značenje u stilu da smo upoznali Dalaj Lamu i doživjeli prosvjetljenje nakon sedam dana lutanja po brdima. Jednostavno, to je dobra pjesma na albumu koja će biti jedan od budućih singlova i dosta govori o nama kao bendu, slično kao i prvi singl “Sve što nas čini takvima”.
Na albumu se osjećaju jaki američki utjecaji alternativne moderne rock scene. Koji bendovi najviše inspiriraju Mandrile?
To je daleko najteže pitanje. Četiri nas je u bendu i svaki sluša stvarno svašta. Da znamo bend kojim ćemo se voditi onda bi u studiju bilo lagano, rekli bi zvučat ćemo kao Peppersi i to bi bilo to, ali nije to tako.
Pokušavamo naći svoj izričaj koliko god je već sve napisano i kol’ko god to zvuči kao kliše. Da stavim metlu na žicu i počnem svirati, vjerojatno bi shvatio da je i to netko napravio prije 15 godina. Slušamo milijun bendova, svaki dan s različitim izvođačima, ali mislim da smo po prvi puta počeli svirati sebe bez ikakvih kalkulacija.
Na “Tibetu” se vidi da vam osim žestokih stvari odlično idu i balade, posebno su dojmljive “Ništa nije važno” i posljednja “Ja nisam sam”… Da li to s godinama dolazi postepeni smiraj?
Pa teško. Ne vjerujem da dolazi postepeni smiraj jer ako bi sada došao u moj auto, u moju kabinu, tamo gdje sam potpuno sam i gdje me nitko ništa ne pita i gdje mogu ugasiti mobitel, tamo slušam mjuzu sto na sat. Da sad dođeš u auto, našao bi Sepulturu, Megadeth, braću Cavallera – Cavallera Conspiracy i slično. Tako da od smiraja ništa.
To je kao vremenska prognoza, bude kišan dan i još se poklopi da netko dođe s posla umoran ili je netko sjetan ili se malo zaljubio, pa uzme akustičnu umjesto električnu gitaru i tako krenemo.
Do sad je napravljen spot za “Sve što nas čini takvima”. Jesu li se počele spremati ideje za neki novi? Koja bi pjesma to mogla biti?
Sljedeći singl će definitivno biti “Tibet”. Znaš što je najgore? Ideja stvarno imamo, ali para nemamo. To je ta borba i onda moraš malo po malo rezati troškove, pa npr. nećemo letjeti avionom, nego doći pješke. Ideja postoji i ne mogu ništa drugo reći osim vidjet ćemo. Nismo još niti pretjerano u tome, budući da je ovaj spot tek odnedavno vani, još bi bilo prerano. Prije u svakom slučaju treba malo ispromovirati album.
Kakvi su planovi za koncertnu promociju albuma?
U Rijeci je specifična stvar pošto smo tu doma, pa možemo organizirati što nas je volja. Pokušali smo nešto napraviti i u Zagrebu, ali se nismo uspjeli usuglasiti svi skupa, ne mi međusobno nego s ljudima van benda, tako da same promocije albuma neće biti, ali će biti koncertna promocija kako u Zagrebu, tako i svugdje drugdje. Znači, klasika, bend se penje na stage, bubnjar udari štapovima ‘jedan, dva, tri, četri’ i ‘ubijamo’.
Omot albuma je napravljen vrlo neuobičajeno, umjesto standardne knjižice su četiri različite naslovnice. Zašto baš tako?
Omot je moja ideja koja je nastala čisto iz potrebe da ne nakalemimo milijun stvari na njega. Bend je protiv ‘biblija’ od knjižica u kojima precizno piše tko je što jučer radio, tko je spavao, tko je što ručao, a što jeo… Dečki također ne vole da se u knjižici nalaze tekstovi pjesama.
Dugo već nije bilo nečeg takvog, pa kako mi u bendu sve dijelimo, svatko nešto radi, a s omotom se nitko nije htio zamarati, ja sam ga uzeo u ruke jer me zabavljaju takve stvari.
Dobro je što imaš ta četiri covera koja možeš izvući van i na njima pišu najosnovnije stvari. Album je takav da nema puno fantazije, samo gitara, bas, bubanj i vokal, odmah sve na prvu loptu, bez nekih skrivenih poruka, pa sam ja i u tom stilu napravio omot.
Tehnička potpora mi je Damir Bralić koji mi je savjetovao, kao i diskograf, da ako imamo četiri fotke da to tako napravimo, pa sam zaključio da će to biti super s četiri covera. S njima se može igrati, raditi što se hoće, a ja volim igranje pošto sam veliko dijete, pa sam rekao super, može.
Kako ti se čini stanje na riječkoj sceni danas, ponovno je počelo bujati na sve strane…
To je jako dobro. Ja imam jednu emisiju na jednom lokalnom radiju gdje predstavljam demobendove i one koji su već izdali album, ali su malo alternativnijeg opredjeljenja zbog čega mogu reći da sam jako dobro upoznat s time. Mogu jedino reći da čestitam svima, želim im najbolje.
Taj radio će uskoro raditi proslavu za svoju godišnjicu postojanja, pa će se napraviti jedan demo stage gdje ćemo probati dovesti skoro sve izvođače koji su se našli u mojoj rubrici.
Od ovih demo bendova, koje bi izdvojio?
Ooooo, to neću raditi jer znam kako je mene srce boljelo, ako je netko spomenuo sve one oko mene, a mene nije. Ja nisam mogao spavati. Svima samo poručujem da samo rade, da tako nastave i da mi se jave, pa ćemo ih pustiti u emisiji.
Nedavno su Mandrili sudjelovali i u jednoj reklami… Da li je to pokušaj da se još više čuje za vas putem medija ili ipak samo da ne nešto para stavi u džep?
Što se toga tiče, istinita priča ide ovako. Otišao sam ja na godišnji, jedno četiri-pet dana i nisam uopće palio mobitel. Kada sam se vratio, upalim mobitel, čujem se s gitaristom i ugasim mobitel. Ubrzo nakon toga mi opet zazvoni mobitel i ja sam mislio da Tomo opet zove, da mi je zaboravio nešto reći, a to je zvao Aquarius Records da klijentu paše naša pjesma za reklamu, da li bi ju ustupili što smo mi odmah i prihvatili.
Meni osobno je svaka prilika interesantna, ali ne bi sad išao u neke ekstreme, pa da reklamiram parizer, to ne bih niti za sto milja eura.
Ovo što mi radimo, radimo apsolutno iz gušta, svi imamo poslove i radimo, pa nemamo potrebe se kompromitirati s takvim stvarima. Radimo iz gušta i možemo reći da smo financijski neovisni jer na žalost, ne živimo od benda. Dobili smo neke novce, pa smo malo pojeli i popili i to je to.
Očito je da svakim albumom rastete… Kada ćemo Mandrile moći staviti u kontekst najvećeg Hr benda kao što to danas radimo s Majkama, Hladnim pivom, Pipsima…
Pa kada ćemo postojati, ja se barem nadam, isto toliko godina kao i oni, prije toga je išta suludo očekivati jer dok su oni još uvijek najjači, teško ih je skinuti.
Svi ti bendovi rade 20-25 godina i kada tako dugo radiš nešto tako dobro, onda si stvarno kvalitetan, a to ne možeš postići ako postojiš samo pet ili koliko god već godina. Važno je da znaš što hoćeš, a to oni koji su na sceni dvadesetak godina , sigurno znaju. Znači, za nekih desetak godina, opet ću morati davati intervju, pa ću ti znati reći nešto više.
Nadam se da će to biti i prije. I za kraj, kakvi su sada planovi?
Dogovaramo da bi u prosincu radili promotivni koncert u Zagrebu, tek onda jer prije nema termina, a dogovarao sam se s dečkima s Hartere, pa bi i tamo trebali nastupati. Dogovorili smo još neke koncerte, u Puli, Karlovcu, Splitu… Ima toga puno.
Kao što sam već rekao, struja, produžni kabel i uživaj.
