Rival Sons: “Današnjoj glazbi nedostaje neposrednosti, a mi smo to ponudili”

Rival Sons su budućnost rocka, iako sviraju klasičan hard rock/blues rock koji je kulminirao pred nekoliko desetljeća. To rade na moćan i efektan način, pa ne čudi uspjeh njihovog drugog albuma “Pressure & Time” za jednog od diskografa.

Bend je nastao prije četiri godine u Los Angelesu i već nakon samo godinu dana uslijedio je album “Before the Fire” koji su samostalno snimili. Neke pjesme posuđene su za reklame, počeli su svirati kao predgrupe bendovima i izvođačima poput Alicea Coopera, Kid Rocka i AC/DC, pa im je karijera rapidno krenula prema naprijed.

Prošlogodišnji “Pressure & Time” nedavno su promovirali i u Zagrebu, kojeg su predstavili u paklenoj vrućini Tvornice. Ovih dana izašao im je novi album “Head Down“, što je bio razlog za razgovor Robinom Everhartom, basistom benda.Imate odlično ime benda, odlično opisuje vašu glazbu. Tko se sjetio tog?
Hvala. Također mislim da je ovo odlično ime. Nisam siguran koliko dobro opisuje našu glazbu, ali svakako odlično opisuje naš karakter (smijeh). Najteže od svega je izabrati ime benda, definitivno najteže. Bio je to dugotrajan proces, imali smo neke favorite, neka imena su nam se jako svidjela, pa smo skužili da već postoje bendovi s tim imenom. I opet sve ispočetka, cijeli proces. Nakon nekog vremena zaključili smo da želimo imati u imenu ‘rivals’, a svidjela nam se ideja da smo sinovi (‘sons’), pa smo jednostavno to spojili i boom – nastalo je magično ime benda.Kao basista, tko te najviše inspirira od kolega?
Ja sam Motown škola, pa bih rekao James Jamerson. S obzirom na nedavnu smrt drugog Motown basista Boba Babbita, zaključio sam da je mnoge meni omiljene bas dionice on odsvirao, kao na primjer u “Inner City Blues” Marvina Gaya. To je predivno. Kada počneš tako razmišljati, popis se samo počinje širiti i širiti jer ima mnogo utjecajnih glazbenika…

Gdje si svirao prije Rival Sonsa?
Doselio sam se u Los Angeles kako bih bio session glazbenik, pa sam tako svirao sa svima koji bi me pozvali. Prije no što sam upoznao Mileya, živio sam u Texasu i tamo svirao sa mnogim cover bendovima, crkvenim bendovima i eksperimentalno-improvizirajućim jazz bendovima koje sam imao s prijateljima. Povremeno su me neki prijatelji upoznali s imenima poput Erykah Badu, Jill Scott i Georgea Clintona, pa me to i dovelo do snimanja s Kirkom Franklinom.Možeš li nam reći kako je započela priča o Rival Sonsima?
Miley me upoznao sa Scottom nakon što smo zajedno imali jazz gažu gdje smo se odlično nadopunjavali. Imali smo taj bend s drugim pjevačem, sve je išlo polagano, bez nekog opterećenja, ali je propalo. U to vrijeme Scott je pronašao Jaya preko Interneta. Ispostavilo se da Miley zna Jaya iz jednog bara u Long Beachu gdje su čak i svirali zajedno. Malo po malo, zaključili smo da bismo mogli probati zajedno nešto napraviti, našli smo se na jednoj probi, malo ‘jammali’ i tako je sve krenulo.

Prvi album “Before the Fire” izdali ste bez diskografa. Zašto niste pričekali ugovor, pa tada objavili album?
Taman smo izašli iz jednog užasnog deala s vrlo lijenim diskografom, a drugih dobrih ponuda nije bilo. Zaključili smo da smo dovoljno pametni da možemo to učiniti sami. I uspjeli smo na neki način, zar ne?

Prošle godine izdali ste drugi album “Pressure and Time“. Kako si zadovoljan reakcijom na njega?
Tehnički gledano, “Pressure and Time” je naš treći album jer smo u međuvremenu imali i EP koji smo ponovno sami objavili. Reakcije na njega stvarno su fantastične, ne možemo biti zadovoljniji, ne mogu biti bolje. Taj album nam je otvorio internacionalna vrata, uvelike zahvaljujući potpisu za Earache.

Cijeli proces snimanja albuma sveden je na samo 20 dana. Kako to?
Jednostavno, nismo imali više vremena. Taman smo se vratili s turneje i doslovno smo svu svoju opremu prebacili u studio i počeli snimati. I da smo imali na raspolaganju sve vrijeme ovog svijeta, opet bismo tako napravili, barem u tom trenutku. Volimo situacije s velikim pritiskom. Mislim da smo time dobili na neposrednosti naše glazbe, a baš to nedostaje današnjoj glazbi. Ne samo rock’n’roll, već treba biti rock’n’roll u punom smislu riječi.

Pjesma koja otvara album je “All Over the Road” koja ima retro video s curama, autima, putovanjima i rock’n’rollom. Što misliš, koliko su danas bitni dobri video uraci?
Mislim da je dobro oruđe. Nisu u tolikoj mjeri potrebni, ali ako imaš odličan spot, to može eksplodirati poput epidemije, a to je svakako dobra stvar. Evo primjera, bend Ok Go snima odlične spotove i najednom cijela Internet zajednica priča o njima, ali oni kao da ne znaju iskoristiti u cijelosti dobrobiti koje im se pružaju zbog tog. Danas je stvarno lako napraviti spot, to se čak i očekuje od tebe, pa zašto ih ne bi radio? Ali slažem se, MTV generacija koja je neprestano gledala spotove je iza nas i sada više nema takvog medija.

Za naslovnicu albuma surađivali ste sa Stormom Thorgersonom koji je radio naslovnice za bendove poput Led Zeppelin i Pink Floyd…
Nažalost, ja nisam imao prilike previše pričati s njim, sve je bilo na Scottu i Jayu, ali on je nevjerojatan i poznat čovjek. Od početka je imao svoje viđenje kako bi sve trebalo izgledati i koliko sam čuo, vrlo malo je popuštao u tome s našim idejama, pa bismo mogli reći da je malo težak. Ali kada vidimo konačan rezultat, itekako je vrijedilo.

Ovih dana izlazi novi album “Head Down”. Što nam možeš reći o njemu?
“Head Down” je sigurno drugčija ploča Rival Sonsa. Ponovno je napravljena u vrlo kratkom vremenu, svega 22 dana, snimana je u Nashvilleu (Tennessee) i ona je novi korak u našim karijerama.

Ponovno u oko pada naslovnica albuma. Tko ju je radio?
Umjetnik se zove Jason Holley, dečko iz Los Angelesa. Scott ga je pronašao kada je tražio najbolje naslovnice albuma. Pokazao nam je njegov rad i svidjelo nam se, posebno ova kobra i ljiljan koji odlično opisuju dvojakost našeg albuma, onu ljepšu i laganu, te tešku stranu albuma. Zamolili smo ga za nekoliko preinaka i evo ga, dobili smo još jednu izvrsnu naslovnicu. Jako sam zadovoljan s njom.

Na albumu se nalazi pjesma “Jordan”. Na koncertu je Jay naglasio da je posvećena osobi koja je umrla, ali da je ona mnogo utjecala na razvoj benda. Pa, tko je Jordan?
Zapravo, Jordan je rijeka, ne osoba, ali istina, posvetili smo je osobi, a njeno ime je Monique MacEachern i ona je ključna osoba za naš uspjeh. Zagrebački datum se taman poklopio s drugom obljetnicom njene smrti, a kako pjesma govori o gubitku voljene osobe, logično je da smo je posvetili njoj. Monique je bila moja susjeda i jako dobra prijateljica, a ujedno je imala i poznanstva s glazbenim ljudima na visokim pozicijama. Jako je vjerovala u nas, u naš bend, u Rival Sons, pa je tim ljudima prezentirala ono što radimo i to je stvarno majstorski napravila, jer da nije, sumnjam da bismo danas bili ovo što jesmo. Mi je zovemo našim ‘rock’n’roll anđelom’. Jako nam nedostaje i jako smo joj zahvalni za sve što je napravila za nas te što i dalje radi za nas.

Kako birate singlove?
Imamo neku svoju proceduru. Singlovi postanu one pjesme koje se same nametnu, koje su najuzbudljivije ili najlaganije na ploči. To su pjesme s kojima ima najviše zabave. Naravno, okupimo i ekipu prijatelja, diskografa, menadžera, pokojeg radijskog urednika da nam pomognu u izboru, ali najčešće ispadne da se slože s nama.

Prethodni, a posebno ovaj novi album vuče korijene iz glazbe ’60-ih. i ’70-ih. godina prošlog stoljeća. Misliš li možda da živiš u ‘krivo vrijeme’?
Nadam se da ne, previše volim Internet (smijeh). Svi vuku svoje utjecaje iz prošlosti, baš me zanima kako bi netko mogao vući utjecaje iz budućnosti, možda Mix Master Mike. Barem se ne trudimo biti kao svi drugi popularni u današnje vrijeme.

Koji je album najviše utjecao na tebe i zašto?
Najviše? Uf, teško pitanje. Rekao bih “Blood Sugar Sex Magic” Red Hot Chili Peppersa. To je jednostavno perfektan album. Ima idealan tijek pjesama, jedna odlično liježe na drugu. Pakleno su funky, a Fleain bas (i trumpet i piano) dolazi povrh cijele te igre. Tada su svi u bendu bili na svom vrhuncu, Anthony nije pjevao previše, John još nije poludio… Produkcija je savršena, zvuk i dan-danas nije zastario, pjesme su i dalje u vrlo interesantnim formama. To je album koji je svakako jako utjecao na mene.

Što u današnje vrijeme slušaš?
Danas dosta slušam Raphaela Saadiqa. Taj momak je čudovište! Povremeno bacim uho na radove Norah Jones, dok su The Four Tops uvijek tu negdje.

Je li te strah da ćeš morati svirati u praznom klubu sa svega nekoliko posjetitelja ispred sebe?
Neee, ali događalo se to ranije, a događat će se i u budućnosti. Uvijek je lijepo nastupiti u rasprodanom klubu, ali i ako nema nikog, opet je lijepo družiti se s prijateljima i samo svirati s ekipom iz benda.

Kako su ti se svidjeli Zagreb i Hrvatska?
Zagreb mi se jako svidio. Joggirao sam gradom i vidio mnoga lijepa mjesta. Kod stadiona sam krivo skrenuo i promašio sam park koji sam ciljao. Čuo sam mnogo lijepih stvari o Hrvatskoj, da imate mnogo lijepih plaža što nažalost nisam imao prilike vidjeti uživo. Ali zato ću se potruditi sljedeći put. Prije sam bio veliki fan Gorana Ivaniševića! Koji je to lik bio…

Je li uvijek tako vruće na koncertima Rival Sonsa poput onog u Zagrebu?
Čak je temperatura još i viša. Kada malo razmislim, ovo je možda bio i jedan od hladnijih koncerata (smijeh).