Ritchie Blackmore i Candice Night: “Jednako smo harmonični i na pozornici i van nje”

4031

Koncert koji će skupina Blackmore’s Night održati 27. siječnja u KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu ponudio nam je mogućnost intervjua s glavnim akterima, Ritchiem Blackmoreom i Candice Night. Naravno, nešto takvo nitko ne bi propustio.

S njima smo izmijenili neke dojmove u kojima je, očekivano, manje razgovorljiv, ne i manje originalan bio Ritchie, no zato je, opet očekivano, Candice bila i više nego susretljiva i, što je najvažnije, dosta temeljita i rekla baš sve što nas je zanimalo.

Tako smo saznali nešto više o novom albumu “Secret Voyage“, kako stvaraju pjesme, gdje su se sreli sa svojim ‘putujućim’ bendom, kako funkcioniraju kada nisu na pozornici i štošta drugo.

Zato nećemo više duljiti s uvodom i ‘povijesnim’ pričama o bendu, samim tim što mini-verziju možete pročitati u našoj najavi koncerta, nego vam odmah prenijeti što su nam sve to rekli Ritchie i Candice. Vjerujte, i više je nego zanimljivo i poučno.

Počeli bismo razgovor o novom studijskom albumu “Secret Voyage“. Čini mi se da ste s njime otišli korak dalje u odnosu na prijašnje, jer ste objedinili muziku srednjeg vijeka, renesansnu, baroknu, a zamjetni su i orkestralni, odnosno elementi klasične muzike. Naravno, s elementima rocka. Bi li se složio s tim mojim, osnovnim, opisom ili dodao nešto što sam sigurno propustio istaknuti?

Ritchie: Poprilično prikladan i dobar opis kojem ne bih ništa dodao. Muzika govori sve.

Također, osjećam da ste malo proširili i teritorij iz kojega crpite inspiraciju i energiju, uglavnom na europski etno. Pa mi se tako, recimo, čini da pjesma “Toast To Tomorrow” nakon ambijentalno/orijentalnog uvoda ima dosta elemenata karakterističnih ruskom melosu.
Candice: Radi se o tradicionalnoj ruskoj pjesmi doslovna prijevoda ‘Jesam li kriv?’, a za nju smo saznali kada nam je ukrajinski fan poklonio kompilaciju tradicionalnih pjesama iz njegovog kraja.

Puštali bismo ju tijekom naših tuluma pripremljenih oko lomače i svi naši prijatelji bili bi na nogama i plesali na tu pjesmu. Stoga smo ju odlučili dotjerati i pretvoriti u pjesmu za pijanke kako bismo proslavili godine iza nas i one koje tek slijede.

Na albumu je većina autorskih pjesama, te nekoliko obrada, od kojih mi se posebno dopala “Locked Within The Crystal Ball”, pjesma, ako se ne varam, iz 14. stoljeća. Kako to da ste se za nju odlučili i svirate li je na koncertima u originalnoj verziji s albuma ili skraćenoj, kakva je snimljena na videospotu? Pitam to zato jer mi je pjesma izvrsna, dinamična, vrlo plesna i napeta, bez obzira što traje više od osam minuta i jedna mi je od najboljih koju ste do sada snimili.
Candice: Hvala ti. Vrlo lijepo od tebe. Zapravo smo bili pri kraju sa snimanjem albuma kada je Ritchie došao s tom novom pjesmom. Obično imamo kostur pjesme, tek akustičnu gitaru i vokal prije odlaska u studio i onda ju nadograđujemo instrumentima i radimo aranžman.

Muziku podržava

No iako smo znali za originalnu pjesmu Stelle Splendend već poduže vrijeme, nikad ju nismo htjeli iskoristiti kao svoju pjesmu, jer je nebrojeno mnogo bendova to ranije učinilo. Ali kada ju je Ritchie odlučio ‘začiniti’ rockom, udahnuo joj je sasvim novi život i jednostavno je postalo logično da ju iskušamo u novoj formi.

Vrlo je dirljiva i jaka pjesma, a istovremeno zadržava svoju misterioznost i mističnu personu odraženu kroz njen tekst.

Ritchie: Sviramo je u potpunosti.

Kada odlučite obraditi neku od starijih pjesama, znate li unaprijed koja će to biti ili to dođe spontano prilikom preslušavanja starijih materijala, pa odaberete onu koja vam se u tom momentu najviše dopadne?
Ritchie: Skupimo pjesme i najčešće se one same predstave i jednostavno postane očito koje ćemo odabrati, odnosno one koje jednostavno ne odgovaraju.

Candice: Također je i stvar u tome da često idemo van s prijateljima koji sviraju akustične instrumente i nerijetko okupiramo neki mračni kut restorana, zapjevamo i okrenemo krug s gitarom.

Mnoge se pjesme koje obradimo pokažu same od sebe, na način da smo okruženi prijateljima s kojima uživamo i zabavljamo se s pjesmama iz prošlosti.

Evo, Candice, ja sam rekao koja je meni najdraža pjesma s novog albuma, želiš li možda izdvojiti svog favorita sa “Secret Voyage“?
Candice: Uvijek mi je to teško učiniti, jer je u svakoj pjesmi djelić mene kojeg osjećam duboko u sebi kada ih pjevam. Ovisno o mom raspoloženju u određenom trenutku se mijenja i najdraža pjesma.

Ako se radi o ‘nabrijanijem trenutku’, tada mi je “Circle” bliska jer mi se sviđa poruka pjesme; o ciklusima i repetitivnosti povijesti te tome kako nikada ne izvučemo očite poruke. Ako sam misaona, tada je “Gilded Cage” ta koja me preuzme.

Znam da volite proučavati povijest i sukladno tome i komponirati svoju muziku. Kako si ‘glavni’ tekstopisac, zanima me možeš li našim čitateljima, koji možda nisu toliko upućeni u tekstualnu tematiku, malo približiti o čemu najviše voliš pisati?
Candice: Volim proučavati mitove i legende mjesta u kojima nastupamo. To je recimo slučaj u tekstovima poput “Lorelei From The Rhine River Valley ” u Njemačkoj ili “Ben Zai Ten” u Japanu. Stoga pokušavam apsorbirati i što više naučiti iz lokalnih legendi zemalja u kojima se tada nalazim.

Također me jako inspirira priroda, jer još uvijek me ostavljaju bez daha prizori poput sutona, slušanja vjetra kroz granje ili prizor padanja snijega. To je ono što meni predstavlja pravu čaroliju. No, želim pisati na način da se ipak slušatelj pjesme na neki način može povezati s riječima pjesme na nekoj dubljoj emocionalnoj razini. Želim da se prepozna u riječima.

Crpiš li možda inspiraciju iz povijesnih knjiga ili pak iz mitologija (recimo Fince inspirira nacionalni ep Kalevala)?

Candice: Obično se radi o usmenim predajama ili knjižicama na koje naiđem na putovanjima, ali sve je to povezano s onim što vidim, kako bih sve uspjela povezati s osjetilima.

Nije dovoljno tek čuti priču, već i prepoznati sebe u njoj, prepoznati se u tim riječima i osjetiti ih. Vidjeti kroz oči pripovjedačice, čuti što ona čuje i okusiti što ona okusi. Nadam se da je putovanje potpuno kada zatvoriš oči i nađeš se unutar pjesme.

Možete li nam ukratko opisati sam proces skladanja?
Candice: Ritchie je taj koji sklada melodiju i napravi aranžman, a tada ja preuzimam riječ i odlazim negdje preslušati melodiju i pustim da mi sama oslikava slike onoga što melodija želi biti u mojoj glavi. Uvijek je to nekako ideja same pjesme, a ne moja ideja, te svaka pjesma, pa čak i instrumentali, stvaraju neku vizualizaciju u glavi i odvede te negdje. Tada jednostavno viziju pretočim u riječi koje se rimuju.

Ritchie: U principu naše teme tako pokrivaju prirodu, zapažanja, pijenje, svakodnevicu i veze ljudi, što nekako slučajno bude jedino što završi na radiju…

Ritchie, jesi li zadovoljan načinom na kojeg su te prihvatili tvoji obožavatelji nakon što si počeo raditi folk muziku, nešto potpuno drukčije od onoga što si radio tridesetak godina do tada?

Ritchie: Jesam, jer jedino mi je i stalo do toga da budem zadovoljan. Iako je zanimljivo vidjeti kako ljudi cijene iste stvari, ja slušam sebe i povodim se za onim što dolazi iz mene i govori mi što bi bilo ispravno učiniti, a ne za onim što drugi sugeriraju ili za aplauzom fanova.

Kada netko svira ovakvu glazbu, onda mora imati čvrstu ideju o tome kako to želi svirati. Slušati tuđa mišljenja zna biti zbunjujuće jer jedan će ti fan reći jednu stvar, dok će drugi reći nešto sasvim drukčije.

Moram priznati da sam se u Blackmore’s Night do kraja ‘zaljubio’ s trećim albumom “Fires At Midnight” iz 2001. godine, iako vas slušam gotovo od samih početaka. Pjesme “I Still Rememeber” ili “Home Again” i danas rado slušam. Što ti misliš o tom albumu, i uopće, za koji album smatraš da je najbolji, ili možda najznačajniji, od svih koje ste snimili?
Ritchie: Ne sjećam se da sam tako nešto rekao. Nemam najdraže albume i mislim da svaki od njih ima neki razlikovni moment.

Jedna od vaših karakteristika je ta što ne volite svirati u uobičajenim koncertnim prostorima, već više u dvoranama s prisnijom atmosferom, a čuo sam da posebno volite svirati i u starijim građevinama, poput dvoraca, crkava i slično. Je li to točno i da li nam možda želiš izdvojiti neko posebno mjesto na kojem ste svirali?

Ritchie: Dakako. Puno je odličnih mjesta koja su nam ostala u sjećanju, ali jedno od najdražih mi je dvorac Waldeck u sjevernoj Njemačkoj.

Candice: Teško je odabrati, jer su nas naše pjesme odvele na mnoga nevjerojatna mjesta, poput njemačkih dvoraca iz 15. stoljeća, u englesku operu, UNESCO-ve spomenike kulture i povijesne baštine u Poljskoj i Češkoj, pa povijesne lokalitete u Turskoj i Italiji. Svi oni imaju neku svoju priču.

Glas Candice Night izvrsno se uklapa u vašu muziku. Znam da si nju poznavao prije osnivanja Blackmore’s Night, pa mi reci kako si počeo surađivati s muzičarima u pratećem sastavu Band Of Minstrel ? Jesu li oni prije nego su se pridružili vama svirali sličnu muziku ili su možda i oni radili u nekim rock ili drugim bendovima?
Ritchie: Jednostavno smo svirali na istome mjestu i odlučili da bismo mogli pokušati zasvirati zajedno jednostavnu glazbu inspiriranu renesansom. Svirali su jazz, a zajedno u kombinaciji smo izbjegavali rock jer to nije bio smjer u koji smo mislili ići zajedno.

Candice, znamo za tvoj profinjeni, ‘anđeoski’ glas, no ne znamo jesi li ga ikada trenirala, odnosno uzimala glasovne poduke?
Candice: Išla sam na sate pjevanja od četvrte godine, no svega nekoliko godina. No, pazim na svoj glas na način da pijem čaj s medom, ne vičem, odmaram se i stoga s vremenom postepeno pomičem svoje vokalne granice, tako da sa svakim albumom idem korak dalje. Glas je neobičan instrument jer se radi o osobi u kompeticiji sa samim sobom, a tu je mnogo psihologije upleteno…

Jesu li instrumenti koje svirate originalni, sačuvani nekoliko stoljeća ili su možda replika? U svakom slučaju, vrlo ih je ugodno čuti.
Ritchie: Svi današnji instrumenti su replike, a originali su u muzejima. Ja sviram švedski žičani instrument nickelharpa, dok Candice svira na puhaćim instrumentima, a još uvijek učimo svirati japanske instrumente.

Candice, poznato je da sviraš na puhaćim instrumentima, no zanima me postoji li još neki drugi instrument koji sviraš?
Candice: Ja volim pjevati i mislim da nema ničeg impresivnijeg od tvog glasa koji pokazuje tvoje emocije i stoga si vrlo ranjiv kada nekome pjevaš. No, osim toga volim skladati pjesme na svom klaviru i na flauti. Zvuk flaute tako je nevin.

Puno polažete i na koreografiju na pozornici, pa ste tako odjeveni u povijesne odore. Imate li poseban tim krojača koji za vas to izrađuju ili…?
Candice: Ne, idemo na puno renesansnih sajmova i onda šijemo odjeću putem.

Tko je od vas dvoje zaslužan za scenografiju?
Ritchie: Oboje imamo udjela, i ne pokušavamo se previše zanijeti predstavom na pozornici. Popratni specijalni efekti te mogu preplaviti, pa pokušavamo biti što jednostavniji.

Pozivate obožavatelje da dođu na koncerte obučeni u srednjovjekovne i ostale narodne nošnje. Pretpostavljam da se u većini slučajeva ljudi odazovu i dođu na koncerte odjeveni u narodne nošnje?
Ritchie: Rekao bih da ih je 40-ak % dovoljno hrabro. Pokušavamo od koncerata napraviti i svojevrstan događaj, a nositi renesansnu odjeću u tome ima jedan podsvjesni efekt. I kod kuće se nekako opuštenije osjećam u renesansnoj odjeći.

Nikad nisam volio bendove koji su na pozornici nosili bejzbol kape i majice. U svojoj sam glazbenoj prošlosti bio mušketir, divljak, križar, izopćenik, tako da po meni umjetnik treba imati poseban komad odjeće koju će nositi na pozornici.

Veliki sam sljedbenik tradicije, kao i vi sami u svojoj domovini kada svirate tradicionalnu folklornu glazbu. Imate nošnju koju nosite. Smatram da bend stoga uvijek mora biti ponešto drukčiji od publike.

Candice: Jednostavno volim vidjeti ljude odjevene u ono što žele biti na jednu noć. Kraljice i kraljevi, seljaci i svećenici, lude i vitezi, pa čak vile ili Robin Hood. Osjećamo se bliže publici koja je spremna odjenuti se poput nas i biti dio tog trenutka.

Posljednjih je godina folk muzika izuzetno popularna, najviše u Finskoj, a većinom ju rade metal bendovi. Evo, baš sam se sjetio razgovora s pjevačem njemačkog In Extrema, Michom, koji mi je rekao da su teme njihove muzike vezane uz događanja na srednjovjekovnim trgovima, koji su bili tada centralni prostori, na kojima su se odvijale najvažnije stvari. Praktički se živjelo na njima. Dakle, nešto slično kao i u vašem slučaju. Pratiš li možda neke od bendova koji su, kao i Blackmore’s Night, inspirirani povijesnim događanjima i muzikom?

Ritchie: Da, upoznat sam s glazbenicima koji stvaraju renesansnu plesnu glazbu, koju i slušam kući, a to su Des Geyers, Terra Nova Consort, Baltimore Consort, Gothian ili Krless. Nisam ljubitelj velikih bendova koji više zvuče kao rockerski nego renesansni bend. Više mi se sviđa taj orguljaški zvuk.

Dugo si vremena na sceni i uzor mnogim glazbenicima. Je li ti ugodno čuti kada netko kaže da mu je idol Ritchie Blackmore?
Ritchie: Dobro je biti primijećen.

Kao par ste bili zajedno godinama prije negoli ste se oženili, pa me zanima kako funkcionirate izvan glazbe? Jeste li i privatno harmonični kao i onda kad radite?
Ritchie: Neupitno smo jednako harmonični na pozornici i izvan nje.

Želite li nešto posebno reći hrvatskim obožavateljima, koji će uskoro imati priliku po prvi put vidjeti i čuti Blackmore’s Night?
Ritchie: Veselimo se dolasku i nadamo se da Rusi ipak nisu ‘zavrnuli’ plin. Željeli bismo ostati i istražiti mnoge hrvatske dvorce za koje smo čuli.

0 Shares
Muziku podržava