Rita Braga: “Nemoj ubiti humor i vjeruj svojoj intuiciji”

1115

Zabočka Zelena dvorana 9. listopada ugošćuje svestranu portugalsku umjetnicu Ritu Bragu.

Osim što svira ukulele, klavijature i pjeva, Rita se ujedno bavi pisanjem i animacijom, proučava strane jezike i kulture te često putuje. Zapažen studijski album “Cherries That Went To The Police” objavila je 2011. godine, a u ožujku ove godine svjetlo dana ugledao je i zanimljiv EP “Gringo In Sao Paulo“. Ovo joj neće biti prvi nastup u Hrvatskoj, stoga smo je odlučili podrobnije predstaviti široj publici. Koliko je razgovor s Ritom bio zabavan i poticajan, uvjerite se sami…

Budući da nisi prvi put na ‘mini’ turneji u našim krajevima, reci nam što ti se najviše sviđa u ovoj regiji?

Mnogo stvari. No jedna stvar koja me privukla od samog početka su brojne paralele s Portugalom; iako je povijest vrlo različita, postoji slična vibra među ljudima. Tako da sam se osjećala kao kod kuće otkako sam prvi put posjetila ovu regiju, što je bilo prije gotovo 10 godina. A postoji i nešto o bivšoj Jugoslaviji što smatram vrlo inspirativno, osjećam da postoji neka nostalgija, gotovo kao da je to bila utopijska zemlja. Barem se to osjeća sa srpske strane, kako mi pričaju moji prijatelji, a i tamo sam provela više vremena, ali čula sam isto i od ljudi u Makedoniji, Hrvatskoj, Sloveniji, gdje sam bila na turneji prošle godine. Na ovom putovanju ću održati prve koncerte u Bosni i Hercegovini. No da se vratimo u današnje vrijeme, čini se da postoji veliki potencijal za DIY (do it yourself) kulturu na Balkanu. Ujedno ima i mnogo krugova koji prate svirke uživo: uvijek odlazim na nova mjesta, sviram u glavnim, ali i u manjim gradovima ili selima. Svirala sam u malim mjestima u Srbiji i Sloveniji kao što su Bistrica Ob Sotli ili Banatsko Novo Selo s populacijom od 500 ili 800 ljudi i naišla sam na publiku koja je došla slušati moju glazbu; to se, nažalost, ne događa u Portugalu. Kako putovanja i turneje utječu na tebe kao na glazbenicu i osobu?
To je zapravo postalo sastavni dio mog života. Često sam na turneji po Europi, uglavnom su to mini turneje, a kada sam kod kuće, mnogo vremena utrošim na produkcijsku stranu, s obzirom da sama ugovaram svoje nastupe (uz iznimke kao na Balkanu). Putovanje čini um fleksibilnijim i omogućava ti da stvari sagledaš iz šire perspektive. Također s vremenom stvaraš mrežu kontakta u različitim zemljama i to je zanimljivo; tijekom turneje obično sretnem mnogo ljudi sa sličnim interesima. Kroz razgovor s tim ljudima naučim puno o njihovim zemljama što zapravo nije prikazano u mainstream medijima, tako da postoji velika razmjena informacija.

Uskoro se vraćaš u Hrvatsku, imat će koncerte u šibenskom Azimutu i zabočkoj Zelenoj dvorani. Što možemo očekivati na tim nastupima?

Nadam se da će biti zabavno i pomalo originalno. Moj postav je vrlo minimalistički: pjevam i sviram ‘banjolele’ (instrument koji je miks ukulelea i bendža), koristim nešto snimljenih stvari i katkada klavir, kada je dostupan u prostoru. Interpretiram pjesme na mnogim jezicima, kao i na portugalskom te prolazim kroz različite stilove. Kombiniram ponešto od folk zvuka i kabareta. Dosad si već otpjevala nekoliko narodnih pjesama na srpskom jeziku. Planiraš li možda otpjevati i koju tradicionalnu pjesmu na hrvatskom jeziku, budući da su naši jezici vrlo slični?
Uvijek sam otvorena za prijedloge, pa ako mi pošalješ pjesmu koju voliš, mogu pokušati! Ponekad mi ljudi sugeriraju pjesme na svojem jeziku za koje smatraju da bi mi odgovarale, a katkad ih odabirem sama. Jedna od mojih posljednjih obrada je pjesma Esme Redžepove koju sam čula prvi put na popisu pjesama DJ iz Hamburga.

Za tvoju glazbu često kažu da je eklektična, s obzirom da varira od folka, kabareta, jazza iz 1920-ih, šansona, sambe, Bollywooda, i mnogih drugih eksperimentalnih zvukova. Što te inspirira da kombiniraš tako velik broj različitih žanrova?

Pretpostavljam da to ima veze s mojom osobnošću, brzo se zasitim i postane mi dosadno, a zanima me mnogo različitih stvari. Bez pratećeg benda i s minimalnim postavom, trudim se da nije predosadno ni publici. Također, zanimaju me strane zemlje i jezici, pa mi se čini prirodnim da obrađujem različite vrste materijala. To je gotovo kao varijete s pratnjom ukulelea. Jedna od inicijalnih ideja za moj solo projekt je bila da oživim zaboravljene pop i folk pjesme iz različitih dijelova svijeta, ili da ih obradom promijenim u odnosu na njihov izvorni kontekst, tako da bi, iako osobno nisam napisala te pjesme, one ipak zvučale originalno za publiku koja inače ne sluša takve stilove glazbe. Čini se da je ukulele tvoj omiljeni instrument. Zašto je toliko poseban?
S jedne strane, to je vrlo dobar instrument za pratnju vokalnim dionicima. S druge strane, odličan je za turneje. Vrlo je lagan za nositi okolo, pa mogu nastupati u brojnim situacijama, ponekad čak i akustično bez mikrofona. Mobilnost i prenosivost su mi važne. Vrlo je iskren i izravan, može doprijeti do mnogo različitih ljudi; drago mi je da moja glazba nije stvarana za određeni tip publike. Sviram u underground prostorima, kazalištima, umjetničkim galerijama, a i djeci se sviđa.

Koji dio procesa stvaranja glazbe smatraš najvažnijim: pjevanje, nastupanje, eksperimentiranje s tehnikama, suradnju?

U proteklih nekoliko godina više sam se fokusirala na nastupe uživo. Doista volim nastupati. Možda je to moj omiljeni dio, kada sam suočena s publikom i nastojim im ponuditi nešto, štogod to bilo. No sada prolazim kroz fazu kada sam više zaokupljena pisanjem, jer želim objaviti više svojih originalnih pjesama.

Vizualna umjetnost, ilustracija i animacija, su usko povezane s tvojom glazbom, osobito likovi iz crtića ili stripova. Možeš li nam reći nešto više o tim vezama i inspiraciji?
Još kao dijete sam se uvijek zanimala za glazbu, crtanje i animaciju. Kada sam imala 5 godina, znala sam govoriti da želim postati crtačica animiranih likova i operna pjevačica. Mislim da su na mene uvelike utjecali crtani filmovi Chucka Jonesa koje sam u to vrijeme često gledala, kao što je “What’s Opera, Doc?” . Također volim i crtane filmove iz 1930-ih s likovima kao što je Betty Boop.

Muziku podržava

Što onda dolazi prije dok stvaraš glazbu, vizualne impresije ili melodije?
To je zanimljivo pitanje. Vrlo sam vizualna osoba; mnogo mojih utjecaja zapravo dolazi iz starih filmova. Ne trudim se imitirati druge bendove, osjećam snažnu poveznicu s radovima koji nisu strogo ‘zvukovni’, primjerice, film, animacija, kabaret, vodvilj. Dok pišem pjesmu obično počnem s melodijom, ali često imam i popratne slike u glavi. Zapravo je teško razdvojiti te dvije stvari.

Predstavi nam ukratko posljednji EP “Gringo In Sao Paulo”. Koje su glavne teme i utjecaji?
Gotovo u cijelosti je snimljen u Brazilu. Bio je to izazov koji sam postavila sama sebi. Tamo sam bila na turneji i osnovala bend koji sam nazvala Indiozinhos Psicodélicos (‘The Little Psychadelic Indians’), koji je više naginjao rock’n’roll zvuku, s bubnjevima, dvije električne i jednom bas gitarom, i vratila sam se s idejom da pišem pjesme i snimam s tim momcima. Kada sam se ponovno vratila u Brazil da ondje pišem pjesme, nije to bio nimalo jednostavan proces, budući da sam bila u stranoj zemlji i morala sam se doista izolirati da napišem te pjesme, dok sam istovremeno nastojala upiti što više od grada Sao Paula i slušati različite oblike brazilske glazbe. Kada sam napokon napisala nekoliko pjesama, radila sam aranžmane sa svojim bendom, upoznala sam i druge glazbenike s tradicionalne brazilske scene sambe te su se i oni pridružili. Tako da je EP nastao iz mojeg iskustva koje sam stekla u Brazilu, iz apsorpcije tog fantastičnog melting spota i svega što je proizašlo iz tog procesa. Moje pjesme su vrlo subjektivne i poetične, ali singl “Gringo In Sao Paulo” je ipak više doslovan, kao komična autobiografija u stilu karnevalskog marša, iz vremena kada sam živjela na 18. katu u samom centru tog ogromnog Babilona. Ujedno sam pokušavala pjevati s različitim naglascima, primjerice, sa starim brazilskim naglaskom koji zvuči bliže mojoj portugalskoj verziji ili pak u stilu Carmen Miranda i njenog ‘tropskog’ engleskog.

Je li točno da primaš savjete o razvoju svoje karijere od animiranih likova iz snova? Tko od njih je tvoj omiljeni lik i koji je najvrijedniji savjet koji je podijelio s tobom?
Često razgovaram s njima pa tako i zaboravim da sam budna, ali utječu na moju podsvijest. Ludi je to svijet u kojem živimo; ponekad trebaš energiju jednog Daffya Ducka (‘Paško Patak’) da bi se svemu tome nasmijao i održao u naponu snage. ‘Nemoj ubiti humor’ to je možda najvažnija poruka. I vjeruj svojoj intuiciji.

Koji su tvoji planovi za budućnost?
Nakon povratka s ove turneje, koja će biti dugačka (nakon 2 tjedna turneje po Balkanu, imam nekoliko nastupa u Poljskoj), želim nastaviti raditi na novom albumu. Tada također planiram početi raditi glazbene radionice za djecu; trebam napraviti novi soundtrack za kratki animirani film; a počela sam ugovarati i male turneje za različite glazbenike kako bi došli nastupati u Portugal, a to činim isključivo iz entuzijazma i kao obožavatelj njihovog stvaralaštva. Također sam dobila stipendiju za umjetničku rezidenciju u Austriji gdje ću pisati ‘minimalističku ukulele operetu’, ali to će biti tek za godinu dana, tijekom rujna i listopada 2016. I uživam u pisanju, tako da ću u jednom trenutku sakupiti priče sa svojih turneja.

Muziku podržava