Riffovi Dimebaga Darrella i dalje žive – glasno i moćno!

Osim nekoliko sporadičnih postova na facebooku, čini se da je ili prošlo previše vremena ili se jednostavno ljudi više pale na okrugle brojke ili se jednostavno američki dio svijeta nije još probudio. Danas rijetko tko priča o Dimebagu Darrellu.

Tog famoznog 8. prosinca 2004. mi smo se u Tvornici naslikavali sa Slavenom Bilićem prije neko su Machine Head izašli na pozornicu, a s nekih 6 sati kašnjenja, i zapadni dio svijeta krenuo je u običnu srijedu čekajući da Damageplan opale prvi riff. Prvi riff pjesme “New Found Power” se dogodio, no ne i puno više od toga…

11 godina kasnije, nekako se čini da smo se dovoljno sjetili tog oca riffova prije točno 365 dana. Okrugle obljetnice ljepše izgledaju, pa su prošlog prosinca mnogi bendovi opalili ultimativni “Walk” intro kako bi odali počast onome kojeg je cijela scena obožavala. Natočen je zadnji “Black Tooth” (Crown Royal Whiskey, Seagram’s Seven Crown i malo kole)…Osim prve postave neke nogometne momčadi gotovo ništa ne povezujemo s brojem 11, pa ćemo ispraviti nepravdu i prisjetiti se tko i što je bio neponovljivi Dimebag. ‘Seljačina’ s američkog juga, ogroman fan Kissa i Van Halena (Bumblebee gitara pokopana je s njim), vlasnik signature modela Randall pojačala (Warhead), Washburn i Dean gitara (Razorbacka je dizajnirao nekoliko mjeseci prije smrti), Mustaine ga je zvao da dođe u Megadeth (odbio je jer nije mogao povesti i brata sa sobom), svirao je nekoliko sola za Anthrax (koji su ga zvali šestim članom benda), pokušao mijenjati BMX za gitaru kad je prvi put čuo Black Sabbath, napio je apsolutno svakog člana metal zajednice koji mu se našao u blizini, svojom vedrinom oduševio sve oko sebe, ubijen istog datuma kao i John Lennon…“Čovjek kojeg je užasno lako voljeti; Nikad nije loš trenutak da ode u strip-klub; S njim vam je uvijek trebala rezervna jetra i bubreg; Nije ti dao da spavaš već bi te probudio patardama…” samo su neki od citata svakojakih ljudi koji su dijelili stage s njim.Što je značio za Panteru, kakav je odnos Anselmo imao prema njima, što je došlo Nathanu Galeu da učinio ono što je učinio… Napisane su knjige o tome, a kako su njegove pjesme utjecale na bilo kojeg metalce ovog svijeta – priče su koje ostaju!Ali tek pjesme?! Sjetimo se najomiljenijih Dimebagovih riffova.Za početak, pjesma za koju je nerijetko rekao kako mu je to najdraži riff koji je ikada napisao. Nisu je ispuštali iz set-liste!
U vrijeme kada je Anselmo još uvijek pjevao na malo klasičniji metal način (zločesta usta kažu da kasnije jednostavno nije mogao), dogodio se album koji ih je odvojio od power metal svijeta. Uvodni riff naslovne pjesme zauvijek će ostati njegov treadmark, a sami naziv nadimak bendaKao što rijetko tko zna kako zvuči studijska verzija “Fear of the Dark”, tako je i ova stvar (i posebno ovaj nastup) najbolji pokazatelj kako Dimebag pristupa mahanju glavom i riffovima (posebno onome nakon polovice pjesme!)Ne postoji bolji početak koncerta od ove eksplozije i ne postoji zabavniji riff za svirati. Probajte to penjanje po vratu gitare!Panterin “Enter Sandman” riff. Neka digne ruku onaj koji nije čuo barem 80 lokalnih bendova koji su je obradili.Definicija pasanja riffova i naziva pjesme.Popeti se na vrhunac scene i umjesto komercijalnog pritiska, kao prve note novog albuma ponuditi ovo…

Početak grooverske faze u kojoj je zvuk postao masniji i riffovi headbangerskiji.

Vjerojatno fanovski najšire rasprostranjena gitaristička dionica! Solo i outro su nešto što će teško itko skinuti s trona omiljenih kišnih pjesama.

Anselmovo psihološko drogeraško dno poslužilo je kao poligon za Dimebagove krajnosti – akustična atmosferičnost i kakofonični kaos.

Nepravedno omalovažan album i nepravedno zapostavljena pjesma s njega. Nije samo “Revolution Is My Name” pravi pravcati singl.

.