U rano jutro 1.2.1995. je Richey Edwards, gitarist i autor tekstova pjesama Manic Street Preachersa izašao je iz hotela Embassy u Londonu i od tada mu se gubi svaki trag. Tračci nade za utvrđivanje što se dogodilo pojavili su se kad je dva tjedna poslije pronađen njegov auto na parkingu u blizini Severn Bridgea kod Bristola. Severn Bridge je mjesto gdje je do tad zabilježeno više samoubojstava. Sumnjalo se na suicid, no nije pronađeno tijelo ni nakon opsežne potrage.
Usporedbe s Kurtom Cobainom
Po mnogim karakteristikama umjetnost Richeyja Edwardsa je podsjećala na Kurta Cobaina. Opsjednutost tijelom, nisko samopouzdanje, jasne i glasne pjesme o psihičkim slomovima, toplina koju su osjećali prema ranjivim skupinama samo su neke od karakteristika koje ih vežu. Čak su i rođeni iste godine. No, dok je Cobain bio frontman, gitarist i pjevač, Edwardsov forte su bili tekstovi pjesama koji su bili vrlo živopisni – osim što je Ritchie “znao s riječima”, njegove su pjesme imale proživljenost i autentičnost.
Za razliku od Cobaina, koji se od malih nogu suočio s obiteljskim zavrzlamama (blago rečeno), djetinjstvo Richeyja Edwardsa je bilo mirno. U adolescenciji, Edwards se našao u nerazumijevanju okoline, ali je sebe našao u knjigama: Camus, Kafka, Dostojevski, Rimbaud, Primo Levi i Sylvia Plath bili su samo neki od Richeyju dragih književnika koji su utjecali na njegov život. U razgovoru za Wales Online, njegova mlađa sestra Rachel Elias je potvrdila da je kao darovit dječak dobio ponudu i stipendiju da nastavi školovanje u prestižnoj školi Monmountshire School For Boys. Tu je ponudu odbio vjerojatno jer je htio ostati bliže svojim prijateljima. “Što god da je radio u školi ili na fakultetu, u tome je bio izvrstan”, rekla je njegova sestra. Edwards je studirao političku povijest, a jedan od kolega mu je bio budući kolega iz benda Nicky Wire. Zapravo, članovi Manicsa su se poznavali još iz djetinjstva, išli su u istu školu.
Depresija, anoreksija, preosjetljivost i perfekcionizam
Nakon relativno mirnog djetinjstva, Richey je ušao u burne mladenačke godine u kojima se intenziviraju tegobe s depresijom i anoreksijom. Manicsima se pridružio 1989. nakon što je bend izdao prvi singl “Suicide Alley”. Prije nego što je zvanično postao član benda, Richey je bio njihov vozač i roadie. Poznata je priča da je u svibnju 1991. usred intervjua sa Steveoem Lamacqom iz NME-a Richey žiletom zarezao izraz “4 REAL” u svoju podlakticu. Poznata je bila i njegova preosjetljivost i perfekcionizam. Iako su tada psihičke tegobe bile poprilično tabu tema među slavnima, Edwards je o tome govorio otvoreno, i kroz pjesme i kroz intervjue. Istini za volju, Manicsi su na početku svoje karijere o svačemu govorili neuvijeno i otvoreno, pri čemu nisu birali riječi – s jedne strane su provocirali poput uličnih hahara (teško će se zaboraviti izjava Nickyja Wirea o tome što želi Michaelu Stipeu iz R.E.M.-a), s druge bili vrlo senzibilni i sofisticirani.
Remek djelo rane faze Manic Street Preachersa “Holy Bible” (njihov treći album) je izašlo u godini Cobainove smrti, i iz ove perspektive se čini, po svojim motivima ima dosta zajedničkog s albumom “In Utero” Nirvane. “Holy Bible” je pokazalo Edwardsa kako jasno i glasno piše o patnji, anoreksiji, smrti. “Imao je neobično viđenje čistoće”, rekao je jednom prilikom gitarist Manicsa, James Dean Bradfield, i još dodao kako je Richey bio jako senzibilan i osjetljiv.
Pjesnik koji je htio hodati po snijegu bez ostavljanja tragova
“I want to walk in the snow and not leave a footprint” napisao je Edwards u uznemirujućoj “4st 7lbs”. Samo su odabrani pjesnici imali moć u par riječi publiku raznježiti, a onda rasplakati i toga su bili svjesni njegovi kolege, James Dean Bradfield, basist Nicky Wire i bubnjar Sean Moore. Preostala trojka je nastavila s djelovanjem, godinama nakon nestanka Edwardsa su odvajali zaradu grupe na njegov poseban račun u banci. 23.11.2008. na sudu je Edwards i službeno proglašen mrtvim.
Svoj zadnji koncert s Manicsima Edwards je imao 21.12.1994. u Londonu, u Astoria Theatreu. Zadnja pjesma koju je bend svirao bila je “You Love Us” pri čemu je bend demolirao svoju opremu. Posvetu svojim punkerskim korijenima Manicsi su dali kroz obradu grupe Clash “What’s My Name”, a odsvirali su i “Last Christmas” grupe Wham te “Bright Eyes” iz repertoara Arta Garfunkela. Edwardsovo sviranje i pjevanje nisu bili ključni faktori zvuka Manic Street Preachersa, ali riječi pjesama jesu i zbog toga Edwardsa se itekako pitalo u kojem će smjeru kretati zvuk benda. Vijesti oko Edwardsa i njegovog nestanka su učinile bend zanimljivim širokim masama pa ne čudi što je sljedeći album “Everything Must Go” bio prodan u rekordnoj nakladi.
Godinu dana nakon što je službeno proglašen mrtvim, 2009., Manicsi su se još jednom okrenuli svom nestalom članu i uglazbili njegove pjesme na albumu “Journal For Plague Lovers”. Kao što članovi Pink Floyda nikad nisu zaboravili ime svog vizionara i utemeljitelja Syda Barretta, tako ni Manicsi nikad nisu zaboravili ime svog vizionara koji je koračao onim sferama prema kojima se mnogi nisu usudili ni pogledati.
