“Rekao sam svojedobno da više nikada neću nastupiti u Hrvatskoj, ali sve više ljudi od tamo dolazi na moje koncerte u Sloveniju, imam i fan club, zbog njih ću to učiniti.
Zasad je to još ideja, ali planiramo nastup u Zagrebu u prvoj polovici
sljedeće godine” izjavio je pjevač sastava Riblja čorba, inače autor
duboko umjetničkih stihova (koji su u vrijeme najvećih razaranja u
Hrvatskoj navodno napisani kao čista šala) “E moj druže zagrebački, evo
nas kod vas u pljački” Bora Đorđević. Još je dodao i da se zbog svojih
izjava neće ispričati. Slovencima se ispričao za izjavu ‘bečki
konjušari’, no i naznačio je da Hrvati očito tako nešto još neće čuti.
Osim manjka želje za isprikom, Đorđević je naglasio da želi nastupiti u okviru hrvatsko-srpske kulturne razmjene. Siguran sam da naši istočni susjedi mogu ponuditi umjetnike s kulturnijim ophođenjem i manirama, no uzmimo u obzir da se Bora birano izražavao i o nekim drugim narodima.
Najotrovnije riječi Đorđević je tako sačuvao za Albance: “Šiptari se kote, jebem te živote“. Neukusni komentari o Albancima znali su doći i iz usta široko prepoznatog mirotvorca i Borinog kolege Đorđe Balaševića, no on se mnogo brže od Bore dozvao pameti – ili bolje cenzurirao. Đorđević je pak svoj narod počastio sa “Srbin je lud, Srbin je proklet, jednom ga ubiješ, on hoće opet“.
Đorđević nije jedina ekscesivna rock zvijezda koja je imala problema sa šovinizmom: David Bowie je 1976. nacistički salutirao na aerodromu, te napomenuo da bi Britanija profitirala uz fašističkog lidera. Kasnije se skrušeno ispričao, okrivivši drogu za to.
Eric Clapton u to doba je podržavao svojevremenog zadrtog protivnika emigracije Enocha Powella i davao izjave kako “Britanija mora ostati bijela“. Nikad se za to nije ispričao, iako je veliki dio njegove muzike baziran na jamajčanskoj i afroameričkoj ostavštini. Čak ga je svojevremeni pokret ‘Rock Against Racism’ ostavio ravnodušnim. Pa ipak, Claptonova karijera gotovo da od toga ništa nije osjetila: i dalje je svirao muziku onih nacija čije imigrante nije htio u svojoj domovini i dalje je punio dvorane diljem svijeta.
Zajednički nazivnik Claptona i Bowiea jest: trećerazredne kafanske priče, poluinformacije iz raznih egzotičnih i ‘neshvaćenih’ izvora, obilje alkohola i droga, ekshibicionizam, samouvjerenost u ispravnost svojih sudova koji često nemaju uporište u realitetu, a s obzirom na dosadašnji Borin način života, ne možemo isključiti ove faktore.
Sklonost sumnjivim političkim opcijama nije samo bolest rockera. Što se književnosti tiče, uredno se za lektiru čita Luigi Pirandello, koji je u svoje doba bio podržavatelj fašističke stranke u Italiji (Pirandello je napredovao zahvaljujući političkim pokroviteljima), a također je u srednjoškolskim udžbenicima iz književnosti nekoliko djela talijanskih futurista koji su redom postali eksponenti fašističke politike. Oko fašističkih pretenzija na hrvatske teritorije nepotrebno je trošiti riječi.
Što je dozvoljeno Pirandellu, a nije Đorđeviću? Je li Pirandello imao sreće time što nije doživio konačan pad fašističke ideologije (umro je 1936.), za razliku od npr.: Knuta Hamsuna ili Leni Riefenstahl, pa je bio pošteđen davanja odgovora na neugodna pitanja? Ima li smisla veličinu nekog umjetnika promatrati na način: ‘bez obzira na njegove/njene koketerije s fašizmom, njegova/njena djela traju’, dok drugima, slabije prepoznatim umjetnicima, na nos nabijati političko sljepilo, manjak društvene osjetljivosti i moralan invaliditet?
Da je politička kontaminiranost relativna kategorija, pokazuje dijametralno suprotan primjer Davorina Popovića. Pjevač legendarnih Indexa gotovo je cijelu opsadu (koja je potrajala skoro četiri godine) proveo u svom Sarajevu. Niti godinu dana nakon što je opsada završila, s reformiranim bendom krenuo je na turneju, između ostalog, i po Srbiji, a na nekim koncertima gostovali su mu Dušan Prelević i Nenad Milosavljević, obojica s moralnom hipotekom koketerije s ekstremnim ideologijama i naravno, Popović je bio suočen s prigovorima ‘kako si to dozvoljava’. Tom prilikom Popović je uredno pjevao u gradu iz kojega su u ratno doba izlazile vrlo gnjusne laži o njegovom navodnom ratnom angažmanu, no bitno je naglasiti – sve posljedice ratne propagande nestale su kad je Popović opet zapjevao u Srbiji. Rijetko viđenom ljudskom snagom Popović je demantirao sitne duše koje su tražile svoju priliku da prosperiraju u životu blaćenjem drugih.
Dakle, Đorđević, ako baš tako jako želi, može nastupiti u Zagrebu, iako je pitanje koliko politički kontaminiran Bora Đorđević iz 2012. može biti ‘pravni sljednik’ onog lucidnog Bore Đorđevića iz 1982., kada je oštrim umom bilježio kroniku raspadanja jednog političkog sistema i sumornu svakodnevicu radnih ljudi i građana. Drugo je pitanje treba li nekoj državi, kandidatu za eurointegracije kao što je Srbija, kulturni predstavnik sa širokom paletom raznih uvreda susjednim narodima.
Koliko će ljudi doći na eventualni zagrebački koncert Riblje čorbe i kako će se koncert reklamirati, problem je organizatora. Bitno je samo da zabrana nastupanja u Zagrebu nikome ne predstavlja reklamni trofej. A na tom koncertu, kad bude htio doživjeti reakciju publike, gomila zaštitara, Borine uši i/ili Borin džep jamačno će osjetiti da je do sada nešto zaboravio spomenuti.
