Riblja čorba i Prljavo kazalište zajedno? Dobra ideja…

4254

Sezona je kisleih krastavaca i manjak je događaja pa se po medijima svašta tura i gura kao atraktivna vijest.

Zadnja je bombastična vijest, tj. neki konemtari o tome, da će Riblja
čorba, Prljavo kazalište i Atomsko sklonište svirati na 48. gitarijadi u
Zaječaru koja se održava od 30. srpnja do 2. kolovoza. BTW, jednoj od,
uz nekadašnji ljubljanski Boom festival, najstarijih rock manifestacija
na ovim prostorima. Pa neka sviraju. Šteta je jedino da se u vijestima
kod nas nije prenijelo da sviraju mnogi, recimo Partibrejkersi, Kerber,
Goblini, YU Grupa, Van Gogh, Death Saw, Vlada Divljan, pa su se kod nas
informacije opet svele na ono što proizvoljnim komentatorima odgovara,
na ‘zajednički’ nastup Riblje čorbe i Prljavog kazališta. Mada je bilo i
drugih, ali kog to zanima kad je ovo vruća tema, makar i izvađena iz
konteksta?

Hajdemo onda temu vratiti u širi kontekst. Raditi od ove normalne i dobre festivalske priče skandal i skanjivati se nad činjenicom i davati moralističke definicije poput one da se gitarijada u Zaječaru pretvara u ‘nacionalistički bal vampira’ malo je puno pretjerano. Kao i to da za ‘ljubav Čorbe i Prljavaca treba imati želudac’. Ako ćemo 2014. na takav način misliti o tome, onda nešto nije u redu, a pogotovo ako se usput ne daju cjelovite informacije o čitavom festivalu. No, ljudi uporno i namjerno zaboravljaju neke stvari i pokušavaju rock glazbenicima nametnuti guilt trip, osjećaj krivnje, kamen oko nogu i prigovarati im da ‘dijaloga ne smije biti’.

Ako ćemo skroz konkretno, usput zaboravljaju da je dijaloga uvijek bilo i da su mnoge instance i državna poduzeća iz Hrvatske i Srbije trgovala i u vrijeme najžešćeg rata. Ali ono što smiju političari ne smiju rock glazbenici, pa niti dvadeset godina kasnije. A pogotovo ne smiju ako su ikada rekli ili otpjevali išta o državi s velikim ‘D’. Dapače, veličanje nacionalnog senzibiliteta ne mora biti loše, mada ja to osobno ne volim i nervira me. Ali, na masi primjera iz povijesti i sadašnjosti vidi se koliko velike i moćne države poput Velike Britanije, SAD ili Francuske, pa i njihovi građani, inzistiraju na veličanju nacionalnih vrijednosti. Jer, to su bile imperije i mogu si dozvoliti da su popalile nešto po dalekim državama i onda to sad prodaju turistima po muzejima, pa ponosno i postupkom golemog nacionalnog kiča izvjese zastave svojih država po ulicama.

Pitao sam prijateljicu u Londonu, okićenom Union Jack zastavama za kraljičin jubilej, ima li još tamo nekih Sex Pistolsa, nekih intelektualaca ili nekog sličnog tko bi doveo u pitanje rojaliste i tradiciju? Je li to nekome smeta? “Ne” rekla mi je, “kad to radimo mi s Balkana onda smo plemena i divljaci, a kad to rade ovdje onda je to tradicija“.

Muziku podržava

U vezi teme teksta i napisa o nastupu Riblje čorbe, Prljavog kazališta i Atomskog skloništa; mnogi koji ih ne vole zaboravljaju nekoliko stvari. Prljavo kazalište nikada, ali baš nikada, nije bilo nacionalistički bend. Pisao sam i knjigo o njima pa sam tu tematiku dobro proučio, ali i bilo kome sa sluhom za stvarnost jasno je da osim pjesme “Mojoj majci”, popularna “Ruža hrvatska” – koja je zapravo pjesma Hourinoj majci, ali je dobila širu ulogu u društvu krajem osamdesetih – Kazalište nema baš nijednu drugu pjesmu kojom bi se očešalo o veličanje nacionalnog senzibiliteta, nacionalističkog pogotovo.

Dapače, sve ostale, pa i one najekspicitnije poput “Lupi petama, reci sve za Hrvatsku” ili “Moj dom je Hrvatska”, kritički, za format pop pjesme, govore o tadašnjim situacijama u Hrvatskoj, s ključnim stihom u “Lupi petama” (1993.) “Bogati se ionako sami za sebe pobrinu“. Tko se pobrinuo sam za sebe vjerojatno dobro znadete, a pored pjesama o gladnoj djeci, vilama na Tuškancu i ostaloga, ne može se reći da Jajo Houra nije rekao što je trebao, kad je trebao.

Upravo je besmisleno koliko animozitet nekih prema Prljavom kazalištu miče iz vida stvarne činjenice. Houra i društvo nikada nisu zajahali na lukrativnom valu – novom, ali ne Novom valu – koji im se itekako nudio. Dokaz? Ima li većeg dokaza od Thompsona i njegove karijere i njegovog uspjeha? Ima li većeg dokaza koliko se i u mirnodopsko vrijeme može jahati na nacionalnim temama i provocirati narod, pa socijalne probleme potkuriti i pretvoriti u nacionalnu zapjenjenost i usput zaraditi novaca?

To mjesto i septičku jamu gdje je Prljavo kazalište kulturno ‘stalo’, a nudilo im se da krenu dalje, neki drugi napunili su adekvatnim govnima i danas rade shizofrniju nezadovoljnom narodu. Ali onda ovi teoretičari ‘bala nacionalističkih vampria’ neće pisati o Thompsonu, nego će izvlačiti teorije zavjere iz davne prošlosti.

Boru Đorđevića, na žalost, nisam nikada upoznao, ali imam doma barem 5-6 briljantnih prvih albuma Riblje čorbe na vinilima i CD-ima. A bio sam i po koncertima ko klinac i bili su odlični. Bio je ozbiljan kapacitet i uz Johnnya Štulića najjači jugoslavenksi rock autor od 1980. do cca. 1985. Moram priznati da mi je, jezičav kakav je, Bora uvijek bio simpatičniji od ostalih, jer je otvoreno govorio to što je mislio. Ili možda nije dovoljno mislio pa je samo ‘lajao’ po medijima, ali mu se ne možda poreći da za razliku od drugih nije imao dlake na jeziku.

Puno mojih prijatelja po Beogradu i u Srbiji ne voli ga i smatra ga ridikulom, je li zbog političkih razloga, estetike ‘narodskog rocka’ ili nečeg trećeg ne znam, vjerojatno oni znaju bolje. Ali znam da je prijateljica iz Zagreba pred godinu dana bila na trosatnom koncertu u Ljubljani i rekla da je bilo fenomenalno. A čuo sam da su i zadnji albumi Riblje čorbe sjajni, pa ću ih morati preslušati i provjeriti. Vjerojatno baš zbog tih nekadašnjih izjava Bore Đorđevića Riblja čorba danas ne svira u Hrvatskoj, ali ako bi htjeli svirati neka probaju.

Jer, priča o tome tko i gdje može ili ne može svirati svodi se samo na jednu i jedinu stvar; ukoliko nema kaznene prijave ili neke opake istrage nadajmo se neovisnog pravosuđa, svi koji tržišno imaju razloga napuniti bilo koju dvoranu, ili festival, neka to i naprave. Ako problema ima, hajdemo vidjeti koji su to problemi. Ali ne zbog delikta mišljenja, jer možda su neki i promijenili mišljenje, i to je dozvoljeno, a možda i nemamo prave informacije o tome tko što i kako misli?

Ukratko, u poplavi svakakvih vijesti ima i dezinformacija i namjernog ‘krivog navođenja’, pogotovo kad se radi o rock glazbi, pa se stoga bolje zadržati na nekim konkretnim pokazateljima. Sve ostlao svodi se na proizvoljno tumačenje pri kojem ja mogu misliti jedno, netko drugi drugo, a netko treći nešto treće…

Muziku podržava