Revizija svojih klasičnih albuma: prošlost protiv sadašnjosti

U posljednjih 6 mjeseci dvoje glazbenih veterana su nanovo snimili i objavili svoja možda najpoznatija djela.

Već godinama ranije su Van Morrison, Brian Wilson, Lou Reed (između
ostalih) ponovo snimili i objavili “Astral Weeks“, “Pet Sounds” i
“Berlin“, no to je bilo uživo, pred publikom. Natalie Merchant i John
Cale odlučili su svoja djela “Tigerlily” i “Music For New Society”
ponovo snimiti i ponovo aranžirati kao nove albume.Svatko od njih je imao svoje razloge da to radi. Van Morrison je ponovo izveo “Astral Weeks” uživo jer je imao loše uvjete snimanja (malo vremena rada u studiju), i kako je rekao u magazinu Uncut, smatrao je da mu svi muzičari nisu bili dovoljno uvježbani. Lou Reed se također žalio da mu njegovo djelo “Berlin” nije snimljeno na pravi način, a Brian Wilson je htio pokazati da sve one kompleksne aranžmane i vokalne dionice koje krase album “Pet Sounds” može izvesti uživo, pred publikom.Natalie Merchant je u prvoj polovici devedesetih manijakalno žarila i palila sa svojom grupom 10000 Maniacs, i na vrhuncu slave, nakon izdanja albuma “MTV Unplugged”, napustila grupu. Ubrzo je sredinom devedesetih izdala izrazito cijenjeni solo album “Tigerlily”, kojeg je ponovo snimila dvadeset godina kasnije pod imenom “Paradise Is There: New Tigerlily Recordings“. “Tigerlily” je 1995. odradio ono što se od njega očekivalo, ako ne i više od toga: u godini kada je grunge pomalo počeo ići na jetra predstavio je zrelu folk-kantautoricu koja izriče svoje duboke i intimne emocije, a pritom ne izgleda kao da će idući tren pasti u nesvijest, umrijeti ili povratiti sadržaj uslijed emotivne katarze.Merchant se poigrala i s rasporedom pjesma, kao i s aranžmanima, a konačan rezultat pokazuje da je Natalie uspjela zadržati dignitet originalnih snimaka i prilagoditi ih sadašnjem vremenu. Nove snimke pokazuju ogromno samopouzdanje pjevačice i pratećeg sastava, za razliku od originalnih dražih snimaka. Nekih dramatičnih promjena nema, to je sličan stil i zvuk originalu, naravno postoje razlike, no one su više u općoj umjetničkoj vizuri, a manje u kvaliteti.Istini za volju, originalne snimke su srčan(ij)e, udaraju u glavu, imaju onaj ‘do or die’ dojam, odišu željom da se izrazi sve što je godinama čučalo u Natalijinoj nježnoj duši. To je bio taj trenutak, novi početak i Natalie ga je iskoristila, unatoč tome što u knjižici iskreno priznaje da je možda bila i teška prema svima koji su joj pokušavali pomoći, i da je tek tražila svoj put.

Pjesme su izdržale test i teret vremena, a najbizarniji ‘kompliment’ je išao pjesmu “Carnival“: nju je jedna serijska ubojica zatražila da joj svira na sprovodu. Kako god bilo, pjesme žive svoj život: “River” je posvećena preminulom Riveru Phoenixu, talentiranom mladom glumcu i starijem bratu Joaquina Phoenixa koji je skončao od prevelike količine droge, ali dotična se pjesma može protumačiti kao proglas medijima da prestanu dodatno traumatizirati obitelj preminulih objavljivanjem svega i svačega – ukratko, više nego aktualna tema za današnji historijski trenutak.

Natalie nažalost nije uspjela ponoviti raniju izravnost u nekim drugim pjesmama, recimo “I May Know The Word” ili “Cowboy Romance”, no bilo da je riječ o “Tigerlily” ili “Paradise is There”, ove se pjesme moraju slušati, slušati i slušati jer redovito isijavaju emocijama, bojama i nijansama.

Drugi recentni remake je “M:FANS” velškog kantautora i multiinstrumentalista Johna Calea. Za razliku od “Tigerlily”, Cale je originalni album “Music For A New Society” snimao 1982., u četrdesetoj godini života i trinaestoj-četrnaestoj godini aktivne solo-karijere, nakon ostavljanja grupe The Velvet Underground 1968. Cale se navlačio s raznim ženama, zakačio se na alkohol i droge, snimio ispovjednu, iskrenu i na svoj način srčanu ploču u koju je ispucao sva svoja emotivna stanja (uglavnom tugu, bijes i razočaranja) no za razliku od Natalie čiji se “Tigerlily” prodao u 5 milijunčića primjeraka, Cale komercijalni uspjeh vidio nije.

“Music For A New Society” je godinama bila nedostupna kolekcija pjesama (ništa čudno za ovako ogoljen i beskompromisan album), no svatko tko ju je ilegalno skinuo, mogao se uvjeriti da je to album za koji treba prethodni pregled psihijatra da je sve u redu sa slušateljem.

Cale je umjetnički visoko koherentan, no ciničan, grub, disonantan, sklon agresivnom tretiranju zvukova, što u konačnici daje ploču koja suvislo opisuje otuđenost u visoko industrijaliziranom društvu. Hladan, metalan i teatralan zvuk dodatno podcrtana osjećaj beznađa.

“Damn Life” ima umetak Beethovenove “Ode radosti” koja u kontekst dodaje tešku crnohumornu sprdačinu, a minimalistička verzija “I Keep A Close Watch” podrhtavanje u kralješnici i trnce po tijelu – rijetko dobro artikulirana tuga. Dotična je pjesma obrada Caleove ranije pjesme, objavljene na albumu “Helen of Troy” iz 1975., koja je imala ne pretjerano dobro pogođenu orkestraciju. Valja još spomenuti i “Chinese Envoy“, te bolnu “If You Were Still Around“, koja je napisana uz asistenciju Sama Shepherda, koja na mlađem ‘rođaku’ zvanom “M:FANS” poprima oblik posvete pokojnom Caleovom kolegi iz grupe The Velvet Underground Lou Reedu.

Dakle, “Music For A New Society” je ostala kultna ploča, što je lijepa riječ za neslavno propala umjetnička djela visoke vrijednosti. A “M:FANS”? “M:FANS” je nešto drugo, ipak instrumentalistički bogatija, emocionalno pitomija i politički korektnija varijanta koja zvuči kao dalji rođak “Music For A New Society”, a ne kao klasičan ‘remake’. Originalnu “Music…” Cale je snimao uglavnom sam, a “M:FANS” je ipak više timski rad Calea i mlađih suradnika koji zvuči nabijen energijom i da su njegovi kreatori spremni za rat, za razliku od egzistencijalnog očaja originala.

Caleova se muzička vizija radikalno promijenila, što nije loše, jedino što će “M:FANS” općenito izazvati manje oduševljenja nego “Music For A New Society”. “M:FANS” je ‘remake’ koji to nije, jer su ostali tek određeni motivi starih pjesama, a ostalo je Cale sve ispretumbao, skupa sa svojim suradnicima. “Close Watch” tek povremeno podsjeti na “I Keep A Close Watch”, a ostalo je novogradnja po mjeri 21. stoljeća – zovimo to Caleova drskost, inatljivost ili staračka srdžba, Cale u “M:FANS” ipak našao dovoljno motiva da se pobuni, čak jasnije i otvorenije nego što je učinio 34 godine ranije.

Za Calea, kao i za Wilsona, te nešto manje Morrisona, Reeda i Merchant vrijedi poslovica da grom ne udara dvaput u isto mjesto, no opet, lijepo je čuti igru s jakim pjesmama i jakim emocijama i razvijanje dobrih ideja na terenu koji većini njihovih poštovatelja blizak. S druge strane, djelo je dovršeno jednom, u kakvim god okolnostima, ako je prepoznato da valja, onda će čak i neke sitne nesavršenosti doprinijeti da se to umjetničko djelo poštuje još više.

Tehnika je precijenjena: danas, kada se praktički može snimiti gotovo svaki zvuk koji pomislimo, ipak se više poštuje umjetnički dojam i emocionalna ekspresija. I tako treba biti, jer je umjetnost uvijek značila prevlast duha nad materijom, prevlast ideje nad formom, prevlast ukupne cjeline nad matematičkom sumom dijelova.

Odnosno, da opet kažem staru narodnu: hvali ‘remakeove’, drž’ se originala.