Elemental je 19. veljače izbacio novi album “Tijelo” i time obilježio 18 godina postojanja.
Doživjeti punoljetnost je velika stvar za jedan bend kroz koji je prodefiliralo dosta glazbenika i koji je, tijekom godina svog rada, mijenjao vlastitu zvučnu sliku i došao do šire publike pritom zadržavajući vlastite postulate i radeći ono što vole.
“Tijelo” je dvostruki album koji sadrži 18 pjesama najavljen singlovima “Goli i bosi” te “Sve je moje tuđe”. Iako se radi o njihovom najzrelijem albumu, valja napomenuti kako se ujedno radi i, bez ikakve lažne skromnosti, o kruni njihovog stvaralaštva.
Na toj večeri poezije u Booksi čuo sam dosta pjesama koje su, kako kažeš, završile na albumu. Sjećam se da si na njoj čitala i pjesmu posvećenu šatoru u Savskoj, je li dio nje implementiran u neku pjesmu s albuma?
Nije, ali pjesma sa srodnom tematikom je u obliku Shotove “Ne prihvaćam tvoj ne” koja govori o tome. “Hej Slaveni” napravljeni su po tekstualnom predlošku iz moje poezije, sitnoj pjesmi od možda 12 stihova. Kako u Elementalu radimo kao dvojac tekstopisaca, razgovarala sam sa Shotom i on mi je bio prvi test da vidim jesu li moje vizije na pravom putu. Bile su neke pjesme gdje je on rekao “Ovo mi je previše apstraktno” i to smo odbacili. Tražili smo tematike u kojima se oboje možemo naći. Sa Shotom sam se dogovorila da on u ‘začudnim’ pjesmama poentira o čemu se radi, ako ja već zabrazim u metaforiku. Konkretno, to smo učinili u pjesmama “Sanjam” i “Breza”. On je taj koji poantu sažme u 16 lajnova. Ja sam počela eterično i plinovito, više se naslanjajući na poeziju koja je posebna biljka.
Zadržimo se još na “Sve je moje tuđe” ali u njenom metaforičkom smislu. Vaši zadnji albumi su tuđi, a “Tijelo” je ipak vaš album. Pokrenuli ste 383 Records i niste prvi s kojima pričam o tome jer je Hladno pivo pokrenulo svoj Gajba Records. Zašto se se odlučili za jedan takav sulud potez izdavanja albuma pod vlastitim labelom?
Bili smo u dosluhu s dečkima iz Piva i izmjenjivali smo iskustva i ideje. Oni su za razliku od nas prava firma, i prije su sve to prošli jer im je prije izašao album. Pričali smo s Tysonom koji njima menadžerira bend jer postoji milijun i jedan detalj na koji moraš paziti, a o kojem mi nismo razmišljali. Izdavanje vlastitog albuma bio je sulud potez i tek ćemo za godinu dana vidjeti je li nam to bilo pametno. Vidjet ćemo je li investiranje našeg novca u štampanje CD-a, plaćanje ilustratora, registraciju ZAMP-a i registracija pjesama na internetu za digitalnu distribuciju bio pametan potez. Vrijeme će pokazati. Trenutno me nosi entuzijazam jer mi je drago što smo izdali nešto svoje i što to ostaje naše zauvijek, ali me iživcirao proces gdje nam je birokracija na svaki mogući način pokušala zatvoriti vrata. No prvi puta je najteže i sigurna sam da će sljedeći put ako se odlučimo raditi za sebe, biti puno lakše.
Ima ipak jedna prednost vlastitog labela. Shot producira i tuđe albume pa me zanima postoji li mogućnost da uzmete još koji bend pod label?
To će ovisiti o tome koliko se imamo vremena baviti drugim bendovima. Shot producira za druge i Erol ima ABOP gdje je koproducent s Božanićem, tako da nikad ne znaš, Koni ima Mixed up Mary… Bilo bi zgodno pobrinut se za svoje i omogućiti pravednu distribuciju prava, ali to iziskuje dosta vremena. Vidjet ćemo želimo li se kao umjetnici pačati u birokratski dio. To je cipela koju smo morali nositi, ali ti neću lagati da nije bila tijesna. Vidjet ćemo hoće li se razgaziti u međuvremenu.
Shot, pretpostavljam, potpisuje produkciju na ovom albumu…
Shot je na albumu, između ostalog, napravio miks i produkciju. To je next level shit. Izašao je izvan svih okvira i vidi se da je miksao i producirao sa srcem. Rekla sam mu “Stari, drugim klijetima pusti ovaj naš album. To je tvoj masterpiece!” Ubio je i presretni smo.
Surađivala si s mnogim glazbenicima, evo nedavno si surađivali s bendom Boa. Uvijek bih te lakše smjestio s rock glazbenicima s obzirom da si bliža takvom svijetonazoru…
Mladen Puljiz, Buč i ja smo kolege iz HGU-a, tu smo se upoznali. HGU nas je spojio i dao priliku da skužimo da smo na istoj stranici. Volim suradnje jer u njima izlazim iz svoje sigurne zone i to mi je jebeno. Takvi su momenti bili suradnje s Electric Žaretom ili Erotic Biljan and His Heretics: to mi je bilo sjajno! Volim surađivati s drugim bendovima jer naučim nešto o sebi. Boa je art pop i to mi je bilo guba. Oni su ogromno ime prema kojem imaš respect i strahopoštovanje, impresioniran si njima zbog svega što su napravili. Pa svirali su kao predgrupa Bowieu, čovječe!
Surađivala si i sa Sassjom na pjesmi “Etikete” u kojoj si uspjela implementirati vlastita stajališta s te jedne feminističke strane. Kada slušam tu pjesmu imam osjećaj kao da slušam Remi i ženskog Edu Maajku…
Da, slažem se. Sassja ubija i muzički i lirički. Ona je toliko neustrašiva. Možeš je gledati i slušati i reći “To mala, rokaj, imaš viziju i samo je slijedi i ne dopusti da te itko sputava”. Ona će biti ogromna. Ona je radoholičarka i profesionalka. Pazi, javila mi se preko emaila, poslala mi neku svoju ideju i ja sam rekla da u glavi već dugo vrtim tu tematiku ‘etiketa’ koje nam kao ženama netko stalno lijepi. Raspisala sam joj natuknice kako ja čujem i vidim tu pjesmu, a ona je u roku od jednog dana poslala svoj tekst snimljen na beat. Napisala sam svoj tekst na osnovu tih natuknica, ona je smislila refren i to je bilo to. U par tjedana smo spakirale pjesmu i ušle kod Shota u studio, snimile je i to je bilo to. Sve je bilo spontano, skužile smo se i pjesma je sama nastala. Dugo sam čekala nekoga s kim bih mogla repati o toj temi. Čuvala sam tu temu za neku posebnu priliku jer sam znala da će se ona pojaviti.
Nije tajna da su regionalne suradnje Elementala posebne. Bliži nam se Dan E i s vama osim Sassje nastupa i Marčelo. Ako se ne varam, vi ste bili prvi naš bend koji je nakon rata surađivao sa srpskim glazbenikom.
Mi tog tada nismo bili svjesni, a vrijeme i okolnosti su pokazale da je to bio prvi iskorak. Marčelo je Shotu poslao email s pjesmom “Snoviđenje”, a on je to poslušao i rekao mi “Jebote moraš to čuti”. Kad sam čula pjesmu odmah sam ga pitala “Kad idemo u Beograd?”. Refren za “Bekstvo” nastao je u vlaku od Zagreba do Beograda. Došli smo tamo i snimili pjesmu. Svi su nam rekli da ne idemo u Beograd i da tamo ne pričamo kaj, pogotovo da ne spominjemo da smo iz Hrvatske. Kad smo došli tamo među muzičare bila je sasvim druga stvar. Pričali smo o Notorious B.I.G.-u i bolio nas je kurac za lokalna sranja jer smo imali svoju viziju i brijali smo u svom svijetu u kojem smo isti. Marčelo bio student književnosti kao i ja, pa di ćeš bolje. Neću zaboraviti epilog tog druženja 2003. Svi idu spavati, a Marčelo i ja smo se opili na balkonu i dočekali zoru uz rakiju. Pričali smo o životu i o tome kako u Beogradu postoji zgrada koja se zove Beograđanka, a u Zagrebu zgrada koja se zove Zagrepčanka. Pijana posla (smijeh). Tu smo se skužili i to traje do danas. Sassja i Marčelo naši su prirodni suradnici s kojima se kužimo i prirodno je da na najvećem koncertu u karijeri ugostimo njih. Znamo da će biti jebeni i da imamo puno toga o čem možemo pričati u backstageu, ali i razmijeniti na stageu.
Što nas očekuje na Danu E? Hoće li biti kakvih iznenađenja?
Jebiga, ako ti kažem koje je iznenađenje onda to nije iznenađenje (smijeh). Elemental ima probe tri puta tjedno i da se desi da nas žele opet i opet na stageu, imamo 38 pjesama na popisu. Bit ćemo spremni!
Što se tiče Doma sportova imam dojam kao da se nastupanje u njemu već nameće kao pitanje pomodarstva jer ispada da glazbenici koji imaju neki renome ipak nisu veličine ako ne zasviraju u njemu. Kako je došlo do odluke da nastupate u tom prostoru jer shvaćam da ste ispucali Tvornicu i Boogaloo što se tiče većih prostora, ali opet možda je koncert mogao proći uz neku intimniju atmosferu s fanovima?
I to spremamo za 2016.! Radni naslov koncerta je ‘Underdogovi’ i bit će napravljen za ograničen broj publike. Svirat ćemo pjesme koje nikad nismo svirali i koje nikad nisu bili singlovi, a nama su predrage. To će biti prilika za intimno druženje. Nakon što smo odsvirali najveće klupske prostore u Zagrebu, shvatili smo da nam treba nešto veće. Zato se Dom sportova nametnuo kao logično rješenje. Nismo prije htjeli ulaziti u veći prostor jer to zahtjeva veću organizaciju, a sve koncerte u Zagrebu logistički smo odradili bendovski. Kod Doma sportova došlo do suradnje s LAA-om i odvažili smo se na taj korak.
Zanimljivo je i tvoje gostovanje u tv showu BezVeze…
Pobijedila sam, dude! Mislili smo da će Samir Milla pobijediti i biti okićen lovorikama, kad eto! (smijeh).
U kontekstu cijele situacije u kojoj jesmo kako gledaš na informacije koje nam se serviraju? Što ti je pomoglo da uzmeš pobjedu u showu?
Za pobjedu u BezVeze trebala je sreća, ne bih rekla da je za to zaslužno moje pozadinsko znanje. Zaboga, već četiri godine ne gledam televiziju jer sam shvatila da nam plasiraju veliku količinu beskorisnih informacija – ne želim gledati reprize “Dadilje” i “CSI: Miami”. Selektiram si filmove i serije, a tako je i s muzikom. Slušam radio, ali tek Radio Student, Sljeme, 101, Treći program Hrvatskog radija, Yammat, to mi paše. Sama si odabirem informacije koje mi trebaju i prema tome stvaram neko svoje kritičko mišljenje. Čitam portale koje smatram vjerodostojnima. Ne volim filtrirane informacije ili one koje su servirane, kao niti spinove. Oslanjaš se sam na svoj instinkt i inteligenciju pa vidiš što je spin, a što ne, no ljudski je nasjesti na patku (smijeh).
I ove godine Elemental je nominiran za Porina. Koliko vam to znači s obzirom na upitnu relevantnost Porina?
Razumijem tvoju bol (smijeh). Ipak, vesele me nominacije jer je to jedina muzička nagrada. Nagrade mi nisu bitne, ali lijepo ih je dobiti. Porin je jedini pa je time i relevantan, ali osobno smatram da se glasačko tijelo mora revidirati i jasno i glasno sam to rekla. Po meni, bilo bi sjajno da o Porinu odlučuje stručna komisija u kojoj su npr. Zoki Stajčić, Sanjica Burlović, Mario Kovač, Miroslav Rus, Daniel Berdais, Vedran Meniga i ljudi koji su kužeri i koji su u glazbenom poslu, ali i ljudi koji prate scenu. Tada bi odabir bio više heterogen. Dok se to ne desi, imat ćemo ista imena u nominacijama jer sekretarice iz diskografskih kuća glasuju za Porin i naravno da će glasovati za svoje pulene.
Dobili ste i nagradu Music Puba za najemitiraniji singl na radiju. Kako gledaš na tu nagradu, s obzirom da sama kažeš kako probireš radio stanice? To je dokaz da vaša glazba s godinama rada dolazi do šire publike…
Sve je to plod ogromnog truda i rada. Meni je divno da se emitiramo na radiju i da dolazimo do publike. Radio je još uvijek relevantan i upravo to što smo u mainstreamu znači da ćemo se zavrtjeti na Radio Studentu, ali i na Anteni, i to mi je kul. Mi smo bend koji je u mainstreamu, ali nikada nismo izdali svoje postulate. Mi smo bend koji pleše na granici nemogućeg i to čini uspješno. Ne osjećam da sam bilo kojom pjesmom ili albumom izdala ono u što vjerujem – kreacija mora biti slobodna, moramo biti ono što jesmo, autentični i stajati iza svojih riječi i muzike. Ako to vrti mainstream radio, mogu biti sretna, razumiješ? Underground će nas rado vrtjeti zato što smo autentični i jer nam ljudi vjeruju i kuže da pričamo svoju priču, a ne da je netko drugi pisao tekst koji mi pjevamo. Za mene, to je pobjeda.
I za kraj, koji bi moment u ovih 18 godina postojanja Elementala posebno mogla izdvojiti?
Pazi ovo: trebamo ići u Zrenjanin na svirku, a Shot dolazi iz Zadra u Zagreb i shvaća da nema putovnicu. Bend dolazi u Slavonski Brod i ostavljamo Shota na autobusnoj stanici jer ne može s nama preko granice. Odrađujemo nastup na Beer Festu Zrenjanin bez Shota. Znači, pakao! Sviramo pjesme na kojima sam samo ja, a pjesme na kojima je on drastično režemo. (smijeh) Erol pjeva back vokale i to je moment koji pamtiš. Svaki put kad idemo u Srbiju pitamo Shota gdje mu je pasoš. To je moment koji jebeno pamtim (smijeh). Bilo je i nekih teških momenata, suza na pozornici i svađa u backstageu i u kombiju. 18 godina je jako dug period i normalno je da je bilo uspona i padova. Ali odlučujem, kao Gabi Novak, “Pamtiti samo sretne dane”. Pamtim Johnovo sviranje na dvije kašete piva, pamtim pucanje žica i Erolovu alergiju na pelud, pamtim kad Zane svira napamet jer se ne čuje u monitoru, pamtim kad su meni crkle baterije u in-ear monitoru i revem po svome, pamtim kad je Shot u Zagrebu skoro pao sa stagea, kad sam ja u Splitu pala sa stagea, kad je Koni pregorio bas pojačalo… Rađe pamtim zajebancije nego situacije kad smo imali ozbiljne probleme. Tako ja gledam na život. Čaša je polu-puna.