Negdje tamo ranih dvijetisućitih godina, cijela jedna generacija pohrlila je u kino dvorane. U širokoj paleti filmova koji su tada harali “box-office” uredima, a tu najviše mislim na serijal LOTR i Matrix, nametnuo se jedan generacijski, gotovo coming-of-age film. Ime mu je bilo 8 Mile, glavnu ulogu tumačio je Eminem, a one legendarne scene prljavog Detroita i rap-battleova u napuštenim garažama dale su nam nadu kako ćemo i mi jednog dana tako “šnitati” jadnike preko puta sebe i steći svojih pet minuta slave. I dok je većina nas zadržala mamine špagete u želucu, tu i tamo recitirajući neki od slobodnih versova iz filma, jedna mala ali hrabra vojska odabranih odlučila je učiniti, barem na regionalnoj razini, ono što je M napravio ekipi iz “Leaders of the Free World”.
Drugo po redu regionalno finale Raplike, rap battle natjecanja u organizaciji Red Bull-a, preselilo je istu tu prljavštinu iz Detroita ravno u Tuzlu. 8 najboljih, redom prvaci i vice-prvaci iz Hrvatske, Srbije i BiH u subotu su priredili pravi mali turnirski spektakl za veliki broj posjetitelja predivnog Solnog Trga. Baš kao i u Zagrebu, metodom eliminacije, svaki od repera, mahom zaigrani klinci ili pak prekaljene iskusnjare podzemne scene, dali su 120% svoje ulične inteligencije kako bi se probili do tog magičnog finala i postali prvaci ovog natjecanja. Kako i ne bi kada je glavna nagrada 1000 eura i odlazak u Madrid na predavanje kod “velikih dečkiju” na velikom natjecanju Batalla de los Gallos.
Kartu za Madrid zaradio je prošlogodišnji finalist i vice-prvak Samuraj Krek. U revanšu prošlogodišnjeg finala, Krek se osvetio bosanskohercegovačkom teškašu Arotu te tako na najbolji mogući način vratio stvari u egal. Ipak se pamti onaj posljednji pobjednik. Baš kao što sam i očekivao, put do finala bio je trnovit. Osam najboljih, oni koji su već dali i dobili “batina” na bini, pokazali su da su tvrd orah jer jedan trenutak inspiracije je dovoljan da publika pobriše cijeli hype prvog battlera i pokloni ga drugom.
Kako ne bi suhoparno razglabali kronologiju subotnje večeri, s tehničke strane potrebno je naglasiti kako se battleri, pod budnim okom peteročlanog žirija (Frenkie, Vojko V, MC Kendi, Toza i Zlatko) tuku u dvije runde. Po 60 sekundi na tri zadana pojma. Kasniji stadiji, pogotovo finale, pred suparnike stavlja teže zadatke u dužim vremenskim periodima, i to simultano bez zadanih pojmova. Istinski freestyle.
Stvari su odmah krenule žestoko u četvrtzavršnici, no sukladno očekivanjima, dvoboje su mahom uzimali prvaci suprotstavljenim vice-prvacima. S posebnom pozornošću smo pratili nastupe naše gore lista iz Siska koji se odaziva na ime Usce. Njega je zadesio mladi, ali talentirani reper Loco Morocco. Loco Morocco je zbilja loco jer ima 15 godina i morao je dobiti dopuštenje roditelja da uopće prijeđe granicu te nastupi na natjecanju. Iako Loco protiv starijeg i iskusnijeg suparnika nije mogao, Loco je stvarni pobjednik natjecanja. Treba imati cojones stati pred par stotina ljudi s tako malo godina te dati i primiti nesnošljive uvrede. Naš vice-prvak Krljo je ispao od bosanskohercegovačkog prvaka Sokola, a taman kad su se stvari usijale pred završnicu, lagani intermezzo uz naš žiri i njihove hitove. Vojko je ostao dosljedan formatu pa je tako skroz freestyelao veliki ovogodišnji hit “Pasta Italiana”. Huljića i njegov huljofon nažalost nismo uspjeli dobiti.
Turnir naporan poput svjetskog prvenstva ostavio je traga na natjecateljima u samoj završnici. Prošlogodišnji revanš očito najboljih regionalnih liričkih konstruktora, Arota i Samuraj Kreka, protekao u stilu pijanog boksa. Nema smisla vaditi pojedine fraze iz natjecanja jer su one puki odraz genijalnosti u datom momentu. Dođu i nestanu s bukom iz publike. Ipak, ono što ostaje je ukupni dojam. Samuraj Krek je jednostavno morao uzeti ovo natjecanje jer je objektivno bio najbolji, a meni je posebno drago da naš Usce može otići, kako sam kaže, u grad propale rafinerije s trećim mjestom na kontu.
Svaki od igrača je kroz večer definirao svoj stil. Neki su poput stoika slušali predavanje samo kako bi vratili sve s kamatama, dok su se drugi unosili svojim suparnicima u facu. Dobitna kombinacija je ipak hibrid opcije 1 i 2. Pravi battler mora biti miran i strpljiv, no svejedno moraš biti malo i mangup. Samuraj je učinio upravo to te pomeo konkurenciju oba tipa s bine.
Tik nakon natjecanja, kada su se slegli domovi, porazgovarao sam s pobjednikom, a on očekivano nije niti svjestan uspjeha. Osluhnuo sam ga u gomili prije početka, kada se s ostalim takmacima zagrijavao, no tada gotovo da mu ništa nije polazilo za rukom. Na bini – druga osoba. Pobjedom je naravno oduševljen, a na moje pitanje je li rap-battler sam sebi dovoljan ili mora gledati preko puta sebe kako bi postigao maksimalni učinak, odgovara – oboje. Od Samuraja se sada puno očekuje, a ono pravo, gotovo filozofsko pitanje je: mogu li battleri pokazati zube i u klasičnom formatu izražavanja – pjesmi.
Jedan od članova žirija, trenutno možda i najpopularniji reper u Hrvatskoj, Vojko Vrućina u šali govori kako su freestyleri redovito grozni tekstopisci. No to ne umanjuje njihov skill u izricanju poruke u “momentu”. Još kada znamo kako se dečki ne štede, Vojko traži taj trenutak šoka i iznenađenja, jer upravo tu leži srž dobrog battlera.
Usce kao brončani može biti zadovoljan. Ono što možda leži neodgovoreno u zraku je upravo ta raščlamba ponašanja na i pokraj bine. Gore padaju teške riječi, no onaj sportski duh te zagrljaj na kraju svake runde nam daju do znanja kako se radi o dečkima koji ozbiljno ne misle ozbiljno. Tako je možda i najbolje.
Na kraju krajeva, rap battle je u najmanju ruku zanimljiv format. Tamo još od samog starta kada je Sajsi MC zagrijala publiku prije početka natjecanja, do samog epiloga gdje smo svjedočili pravoj maloj video pobjedi Frenkieja, Kontre i Indiga koji su snimali dio svog posljednjeg studijskog albuma u Japanu, Tuzla je pokazala kako ovaj battle ima svoju težinu. Na stranu visina uloga i privlačnost nagrade. Na stranu izvrsna organizacija ekipe iz Red Bulla. Svaka čast Tuzli, bili su bolja i jača publika od zagrebačke, a kako i ne bi bili kada se sve odvilo pod vedrim nebom uz izuzetne dvoboje regionalnih repera. Vidimo se dogodine.
