Red, rad i disciplina: Mali tehnički razgovor s Client – Sarah Blackwood (Client B)

Leonora Bedić
1978

U špici glazbenih zbivanja prve večeri ovogodišnjeg Hartera festivala, Client je konkretno nastupio po prvi put – nakratko smo ih zamolili za jedan neobavezni razgovor u kojem simpatična i raspoložena Sarah Blackwood (aka Client B) otkriva neke sitnice o životu i radu ovog predanog elektro-pop dueta.

Client su unatoč svojem solidnom plasmanu u Europi – posebno Njemačkoj, široj publici u Hrvatskoj relativna nepoznanica – no prema reakciji publike, njihov je nastup u sklopu festivala prošao odlično – što vjerujemo da će djevojke ohrabriti da nas ponovno posjete…

Prije svega, hvala vam na ovom intervjuu, i za početak zanima nas kako vam se sviđa grad Rijeka?

Izgleda jako lijepo – baš nas podsjeća na Cannes, stvarno slikovit grad.

Zanima nas znate li da su neka od prvih punk imena u svijetu zapravo nastala u ovom gradu?
Zaista?

Da… Stoga kao mali suvenir primite ovaj mali poklon s glazbenim odabirom riječke alternativne scene…
Zbilja?! Hvala vam najljepša… Osobno jako volim punk, posebno mančestersku scenu, ovo će biti jako zanimljivo!

Već ste ranije posjetili Zagreb, kao podrška na promotivnoj turneji Depeche Mode 2001. godine – no tada ste još nastupali pod imenom Technique. Da li je Technique u suštini bio skica svega što je uslijedilo kao Client?
Da, Technique je bio prvotni bend koji je pokrenula Kate zajedno s drugom pjevačicom. No dotična pjevačica je napustila projekt u želji za pokretanjem solo-karijere, što se dogodilo praktički dva tjedna prije početka turneje Depeche Mode. Kako smo dijelili istog izdavača, u posljednji trenutak sam ušla u priču i turneja je krenula svojim tokom.

Kako ste se osjećali pred tako velikim auditorijem?
Prestravljeno. Cijela turneja je uletjela i protekla dosta brzo…

…Ali doimate se kao vrlo opušteni na pozornici… Ne osjeti se nekakva napetost…

Osobno imam veliki kapacitet za poricanje, potiskujem takav nelagodan osjećaj iako se osjetim uplašeno…

Prethodno Clientu, vi ste bili član grupe Dubstar, Kate je bila u grupi Frazier Chorus – obje vrlo respektabilne pop-grupe… Koliko su ta iskustva pomogla oblikovati zvuk, uvriježen danas kao ‘Client’?

Kako obje dolazimo iz svojevrsnog elektronskog okruženja, ovaj je korak svojevrstan logični slijed stvari – i kroz Frazier Chorus i kroz Dubstar poštovanje smo iskazale prvenstveno prema skladateljima pjesama. No kako niti jedna od nas nije svirala gitaru, Client je u tom kontekstu nastao kao nešto spontano, ne proračunato.

Bez pretjerivanja, moram priznati, posjedujete jako lijep glas – s jedne strane glas zvuči vrlo optimistično, krhko no suprotstavljen je brutalnosti koju iskazujete kroz tekstove pjesama kroz koje su izražene melankolija, seksualna eksploatacija, čak i sadizam… Postoji dosta devijantnog u vašem izrazu?
To baš zvuči poput mene… (smijeh)

Muziku podržava

Ako nije pretjerano pitanje, je li Client kontroverzan brand ili kontroverzan bend? Kako biste opisali to što sada stvarate?
Mislim da je to samo odraz naše prljave nutrine…

Pa sad.. Ne smatram da ste ‘prljavi’… (smijeh)
Sva ta represija u nama… Britanska represija. (smijeh)

Vaš izgled je vrlo korporativnog karaktera, kombinacija stjuardetskog seksi izgleda s grubim, vojničkim, zapovjedničkim izgledom…
To je više igra s likom ‘radnika’ – svidjela nam se ‘orwellovska’ priča, također nam se svidjela igra ‘glazbene industrije’, toga kako smo zapravo radnici u okviru glazbene industrije – puno različitih stvari u tom kontekstu… Također koncept uniformiranosti, anti-mode… Što se uklapa u elektronski štih.

Koliko Client zapravo ruši, potkopava glazbenu industriju, glazbeni biznis?

Sve što radimo, radimo sami… Jednostavno preuzimamo kontrolu, nekako smo svojim primjerom otvorili vrata novim bendovima… mnogi poslije nas slijede nekakav primjer toga što smo napravili – od samog početka, uzdržavamo se turnejama, sav novac ulažemo za izdavanje ploča, uniforme, putne troškove, promociju – kontroliramo sve sami, nemamo menadžera…

Koliko ‘Klijenata’ zapravo postoji u vašem timu? Služite se svojevrsnim presudonimima – Client A, Client B, postojao je Client F…?
Da… Client F je bio Fletch… Client E je bila Emily, naša basistica,… Postoje dva Clienta C – među njima je djevojka Korinna, zadužena za korporativni izgled – naš najnoviji vizualni identitet, web-stranicu, oblikovanje proizvoda poput ovitaka albuma, fotografija…

Da – djeluju poput dadaističkih kolaž-isječaka… Na samom početku vaš je imidž bio vrlo intrigantan – nisu postojala lica, samo dva para lijepih nogu, vrlo provokativno, uzburkavajući misli…
Da, vrlo izravno, seksi…

Postoji aspekt The Residentsa u vašem imidžu – u početku nismo znali tko ste. Sjećam se da sam pročitao jednom prilikom kako je netko opisao situaciju gledajući vaš DJ-set i kako nije bio siguran da djevojke koje su bile tamo, su zapravo Client. Publika je čini se, bila zbunjena…
Zaista?! Jako mi se sviđa ta pretpostavka…

Da li još uvijek izvodite i DJ-setove? U početku ste djelovali u sklopu klupskog programa Being Boiled. Da li je Being Boiled još uvijek aktualan, da li sudjelujete u sklopu tog programa?
Prošle godine postao je prezahtjevan za nas, tako da smo ga ugasile – u početku nam je bio velika odskočna daska jer smo ga praktički koristile kao jedan paralelni identitet…

Znači, sad ste isključivo posvećeni bendu – jesu li DJ-i predviđeni u sklopu regularnih turneja?

U jednom određenom periodu smo imale tu potrebu – bilo nas je četvero tom prigodom, između ostalih i Joe iz Sneaker Pimpsa s kojim i dalje surađujemo u studiju, koji je radio i kao naš ‘roadie’; između nastupa smo izvodile i DJ-setove kako bismo pokrili troškove, zaradili dodatni novac za primanja za naše suradnike u timu.

Odlučili ste istupiti iz sjene, sada znamo tko ste – neki od tekstova vaših pjesama vrlo dostojno komuniciraju vaš izgled…
Da… Poput Client – koji je naš manifest.

Da, posebno Client… Vrlo retorički u pogledu toga što radite.

Znate li kako je nastala ideja oko toga? U datom trenutku sam tražila odgovarajući posao – svakog tjedna bih provjeravala novinske članke…

…Pjesma zvuči poprilično ironično…
Da – iz svega se može izvući dvostruko značenje, poput ‘Perač prozora – zadovoljstvo zajamčeno!’ – odlična fraza, zabilježim je na papir… U tom pristupu postoji doza drskog britanskog humora.

Još jedna pjesma koja je zanimljiva po tom pitanju – koja je filozofija iza teme “Military Sex”? Sviđa mi se način na koji ste izveli jednostavnu frazu ‘Fuck You’… Vrlo direktno…
‘Fuck You GI!’ (smijeh)

S jedne strane imamo naslov koji govori za sebe, a s druge imamo takvu frazu koja temi daje totalno drugačiji ton…
Ono što smo konkretno htjeli jest antiratnu pjesmu – s Andyem (Fletcherom) imali smo žestoke rasprave oko izdavanja tog singla…

Pjesma zvuči kao da ismijavate vojni sustav, zvuči kao brutalna, minimalistička politička pjesma.
To je pjesma protiv rata – protiv rata u Iraku. Fletch nam nije dopuštao da izdamo tu stvar, on je podržavao tu operaciju, mi smo bile protiv. Skoro smo se potukle s njim oko toga (smijeh)…

Ako nije tajna, kakav je vaš profesionalni odnos s Andyem Fletcherom, zašto ste napustile njegovu etiketu, Toast Hawaii?
U osnovi smo bile svjesne da će naša suradnja s Andyem s vremenom doći u situaciju kad će se Client kositi s Depeche Mode – Andy je jedna od onih osoba koja nečemu posvećuje 100% svojeg vremena. To je utjecalo i na izlazak našeg prvog albuma koji je zbog njegovog angažmana na turneji Depeche Mode kasnio čitavih godinu dana s izlaskom…

Moram priznati da je vaš album izdan dosta kasno, prethodno tome dosta ste materijala ponudili za digitalni download, dosta demo-uradaka…
Da, od tih smo snimki stvarale svoju turneju…

No u trenutku kad je izišao vaš album “Client”, kojeg se iščekivalo, nekako mi se učinio kao da je element iznenađenja izostao u toj priči…

Mislite zato što smo prethodno objavile demo-snimke?

Ne nužno zbog toga – nego isključivo iz razloga da je naprosto onaj prvotni element iznenađenja s početka priče nestao…
Da, dosta ljudi je tako reagiralo, pomalo zbunjeno… Zapravo smo htjeli našim fanovima demonstrirati u kojem smjeru ploča podliježe nekoj promjeni, od naše prvotne vizije prema van – više kao ‘rad u nastajanju’, nekome drugome se sviđaju snimke s “Rotherham Sessions”… Mislim da je vrlo uzbudljivo na takav način raditi – zanimljivo je kako svatko prihvaća priču… Vjerojatno to nećemo ponoviti (smijeh) – to je bio eksperiment, svakako je zanimljivo uključiti obožavatelje u stvaralački proces…

Stoga, kako sada gledate na Client i postoji li neka razlika između onoga što ćemo čuti večeras i ranijeg materijala u koji smo se zaljubili?
Naš cilj je udovoljiti.

foto intervju: Ivan Krželj/Muzikfantastique
(Zahvala Radio Studentu na tehničkoj podršci)

Muziku podržava